Daniel Levy: Trijumf vizije škrtog Židova sa zapada grada

Jel’ može 25? Zamišljam scenu u kojoj na ručku, izgubljeni negdje u zapadnom Londonu, sjede sir Alan Sugar i Joe Lewis. Zvuči kao sudar fantomskih boksača, nekog Sugar Ray Alana i krivo napisanog Joea Louisa. No...

- Ha, čuj, može. Ovi se moji ionako muče, bojim se da ih ne mogu izvući - baca Sugar Ray ručnik na neki krokodilskom kožom tapecirani stolac u Kensingtonu, dok Louis slavodobitno podiže ruke. Konobar prilazi sa šampanjcem i broji do deset.

U tome času, tijekom hladne veljače te 2001. godine, za osnovnih 25 milijuna funti, dakle, grupa ENIC (English National Investment Company) počela je pisati modernu povijest nogometa. Nakon kupovine udjela u praškoj Slaviji, Rangersu, AEK-u, Vicenzi, i Baselu, na red je stigao dragulj u toj nogometnoj kruni: Tottenham.

U tome času arhetipska analogija svojih vjernih navijača: ponosan, ali neugledan, s poviješću kao jedinom poveznicom veličine. U času preuzimanja, odnosno, samo malo poslije, Spursi su naime, sezonu okončali na 12. mjestu, sa samo 13 ligaških pobjeda.

Lewis, danas, inače, peti najbogatiji Englez, koji se ispisao iz škole sa 15 da se brine o obitelji, da bi pokrenuo lanac cateringa, koje je kasnije prodao za 30 milijuna funti i poslije investicijskim driblinzima došao do mjesta petog najbogatijeg Britanca, teškog 4,5 milijarde funti, svoj je najnoviji investicijski projekt spremno u ruke gurnuo novom predsjedniku Danielu Levyju.

- Taj se potez pokazao nevjerojatnim. Levy je bio Lewisov štićenik i najbolji učenik. No i prije toga, Danny je s diplomom s Cambridgea, u ranim tridesetima, napravio velik posao s nekretninama, pokazujući se kao vješt investitor. Tu se negdje “našao” s Joeom i zajedno su osnovali ENIC, s kojim su ušli u Spurse. Uglavnom, Tottenham, kojeg obožava od rođenja, nije međutim bila igračka. Već projekt, baš projekt. I tu se razlikuje od svih modernih vlasnika - reći će mi u kratkom razgovoru veliki Harry Redknapp, koji je s Levyjem kao menadžer kluba surađivao od 2008. do 2012.

Kontinuirani rast

- Sve što ćemo raditi imat će jasnu računicu, ali i kontinuirani rast - poručio je tada 38-godišnji Londončanin židovskog porijekla.

Otpočetka i nije baš sve bilo tako. Levy je, naime, premda silno talentirani biznismen, nogometni posao učio ispočetka. Do 2006. kada je napokon pronašao Martina Jola i prvi put u povijesti Premiershipa zakoračio u TOP 6 engleskog nogometa, dosta trošio, potrošio četiri menadžera i radio tipične greške. No 2006. pokazat će se ključnom u definiranju povijesti: nakon metode pokušaja i pogrešaka, projekt je napokon pogodio tračnice.

Od Jola i današnje perspektive Spursa kao kluba koji je škrt, koji kupuje jeftino i prodaje skupo, dakle kao personifikacija samog Levyja, sljedeća dekada kluba pokazat će genij čelnika, iza kojeg od prvog dana stoji vizija. Uslijedio je naime period u kojem je Levy prvo stvorio najtalentiraniju generaciju Spursa u svojoj povijesti, povjerenu upravo Redknappu. I u kojoj su svoju (važnu) ulogu igrali Hrvati: Pletikosa, Ćorluka, Kranjčar i ponajviše, jasno, Luka Modrić.

- Stigao sam u doba kada je talentu trebalo iskustvo. I, po mojoj skromnoj procjeni, u sljedećih godine igrali smo najatraktivniji nogomet u povijesti kluba. No tada je došlo pravo vrijeme za rastanak. Jednostavno, klub, ali i ja, morali smo dalje, nije nestala ljubav, niti kemija, već su putevi morali krenuti zasebnim stazama - priča danas Redknapp.

Levy je, pak, dotad već stvorio auru tvrdog pregovarača, za kojeg je, recimo, Alex Ferguson jednom rekao: “Teže mi je bilo na operaciji kuka, nego u rundi pregovora s njime...” Što je, u biti, i jasno. Jer, klubom je oduvijek upravljao ENIC - investicijska grupa koja je štitila svoje interese. I koja je, usto, dotad napravila iskorak u marketinškom i sponzorskom smislu, što je bio direktan utjecaj i povećanja priljeva od TV prava, ulaskom i približavanjem TOP četiri momčadi Premiershipa.

Uzeti klub, koji je svima bio pri srcu, iz donjeg dijela tablice, napraviti ga financijskog zdravog, privlačnog za daljnja ulaganja, i činiti konstantni rast dionica, uz daljnja ulaganja. To je, uostalom, bila premisa. Koju je Levy u rijetkim istupima analitički usmjeravao:

- Moderni nogomet nije održiv. Cijene i vrijednost igrača nije realna. Nogomet postaje napuhani balon od sapunice.

U tom je balonu, međutim, Levy oduvijek sjajno plivao. Konačno, licitacijom je Balea prodao za više od 100 milijuna eura, Walkera za preko 50, a Modrića prije šest, odnosno Berbatova prije deset za 35, odnosno 38 milijuna eura. Za razliku od igrača, Levyjeva vizija ogledala se u viziji i balansu. Stalnom balansu i držanju svega pod kontrolom. U tome je Levy bio i ostao picajzla.

- Nikad prije i nikad poslije, nisam se susreo s čovjekom poput njega. Dat ću vam dva primjera: 1. Kada sam stigao u klub na pregovore s mojim agentom, kao nigdje drugdje peglala se svaka sitnica, svaki bonus, svakih stotinu funti bilo je na vagi. To je bilo neko novo iskustvo. I doista, trajalo je, sve dok nismo usuglasili apsolutno sve. 2. Nakon što smo prošli u četvrtfinale LP-a, Harry nas je odlučio odvesti izvan Londona u neki dvorac, na dnevnu relaksaciju. Uvjeti su tamo bili božanstveni, posebni. Bio je to njegov način da nas nagradi. Uglavnom, na kraju je račun iznosio kojih desetak tisuća funti. Levy je došao i mirno, u svom stilu, kazao: “Nema šanse. To je bacanje novca”. Harry je bio u šoku. Mi smo se pogledavali... A dan prije smo klubu donijeli valjda deset milijuna eura - približit će mi predsjednika Tottenhama Stipe Pletikosa.

Pragmatik s planom

- No, s druge strane, kada biste bili u gradu i poželjeli otići na neki mjuzikl, u kazalište, bilo što, bilo je dovoljno nazvati klub, i tajnica, koja je imala naše brojeve računa, za pola bi sata poslala mail gdje da pokupimo karte. A njegova desna ruka, Alan Dixon, čija se sestra udala za Daniela, znao bi doći kod nas u goste, ono, klasika, engleski čaj, kava, kolačići. I nas bi igrače zamolio da odemo van, te bi potom naše supruge i obitelj ispitivao kako smo, je li nam nešto nedostaje, jesmo li sretni. S te je strane oduvijek imao taj friendly, obiteljski odnos s igračima. Poseban je, svakako - dodaje Plete, koji ga je u jednoj godini sasvim dovoljno upoznao.

To je, među ostalim, pogled u privatni svijet Daniela Levyja, koji, dakle, odudara od drugih.

U današnjem svijetu nogometnih vlasnika, Levy je oduvijek bio pragmatik s jednim jasnim planom: znao je da klub može krenuti naprijed samo ako sagradi novi stadion. To mu je bila prva fiks-ideja. Druga je, koju je već i ostvario, bila stvaranje najsuvremenijeg kampa u Engleskoj, koji se smatra state of the art kompleksom u engleskim okvirima, i koji je, eto, već prije nekoliko godina počeo izbacivati talente. U borbu s velikim rasipnicima Levy je odlučio krenuti s druge strane, ab ovo, od početka, uz proizvodnju, a ne potrošnju. Danas se ogleda da je otpočetka imao pravo: klub je doveo u status redovnog TOP 4 kluba u Premiershipu sa zagarantiranim sudjelovanjem u Ligi prvaka. Sekundarno je napokon napravio najbolji stadion u Engleskoj, rađen po njegovoj viziji, uz gabarite koji dozvoljavaju česta gostovanja NFL momčadi, koji generiraju novac, te najboljom akustikom, koja, pak, garantira da će se svi najveći koncerti održavati tamo. Iako je na stadion pljunuo gotovo milijardu funti, znao je što za njega dobiva. Uostalom, ulaznice za Spurse odavno su na starom White Hart Laneu postale izuzetno tražene. S obzirom na to da se uokolo grade i velebni, luksuzni stanovi i hotel, jasno je da Levy razmišlja kako što prije vratiti investirani novac. No, upravo je i zato Tottenham prvi klub u povijesti Premiershipa koji u dva prijelazna roka nije potrošio niti eura, a neto troškovi unazad nekoliko godina penju se na tek 20-ak milijuna funti, što je cifra koju je ove sezone, samo za usporedbu, nesretni Cardiff gotovo peterostruko probio.

Pojačanja s novim ugovorima

- Uzmite u obzir, međutim, da je klub produljio i poboljšao ugovore glavnim zvijezdama, poput Kanea, Alija, Trippera, Sona... što su pojačanja sama po sebi. Ono što znam je sljedeće: Levy je još jednom podigao vrijednost svoje investicije. Nakon promašaja s Ramosom i Villas-Boasom, napokon je našao i pravog trenera, i uskoro će na zdravim temeljima, bez prijetnje dugova ili financijskog fair-playa, krenuti po trofeje. Finale Lige prvaka možda i jest slučajno, ali je Levyjeva vizija, zapravo, to zaslužila. Nakon kampa i stadiona, uz Pochettina na klupi, siguran sam da sada postoji nova skala, koju je i sam izrekao, iako nije vičan velikim riječima: “Tottenham sada ima sve preduvjete da postane najbolji u Engleskoj”. - Ne sumnjajte u to - reći će na kraju Redknapp.

I doista, u hektičnom svijetu, gdje “para vrti tamo gdje burgija neće”, Levy se othrvao maniji konzumerizma. Možda zbog štedljivog, židovskog backgraunda, možda zbog činjenice da je oduvijek bio investitor, ali ponajviše od suludih vizija u kojima se milijarde bacaju u vjetar. Dugoročno, u ovih 17 godina, Levy je stekao auru škrtog Židova sa zapada grada. No to je, u biti, bila maska. Jer, nakon svega što je napravio, sada ima u planu sljedeće: povećati prinose sponzora, TV prava, proširiti popularnost Spursa na cijeli svijet, jer u tome klub još kaska za Unitedom, Liverpoolom, Chelseajem i Arsenalom, a onda, kada za to sazre vrijeme, krenuti u pohod na vrh. S čvrstim temeljima. Ako netko zna, očito, kako u okrutnom svijetu modernog nogometa kreirati samoodrživi proces vlastitog djelovanja, u kojem se isključivo hita prema naprijed, onda je to Daniel Levy. Najposebniji čelnik u svijetu nogometa...