Zašto Hrvatska nije preskupa: Analiza brojki iza fame o crnom turističkom srpnju

U nedavnoj analizi za Jutarnji list napisao sam kako, unatoč brojnim medijskim napisima, nema govora o propasti ovogodišnje turističke sezone u Hrvatskoj. Izvještaji i predviđanja koji tvrde drugačije naprosto ne drže vodu; podaci se najčešće koriste selektivno i bez razumijevanja, a najjači “dokazi” o propasti sezone oni su iz anegdotalne sfere poput fotografiranja navodno polupraznih restorana i sl.

Ako ćemo se, pak, držati samo čvrstih podataka, a ne formirati mišljenje na temelju anegdotalnih primjera – jer nekome pojedincu ili destinaciji je uvijek lošije, no za hrvatsko gospodarstvo najvažnije je kakva je turistička sezona u cjelini – tada imamo sljedeću situaciju.

Prvo, podaci za prvih 6 mjeseci pokazuju kako je rast turističkih noćenja za cijelu RH bio oko 3 posto, no u nekim je destinacijama rast noćenja bio dvoznamenkast (npr. u Splitu), a u nekima je došlo do pada (npr. u Medulinu i Malom Lošinju). Dakle, predsezona je bila različita od destinacije do destinacije, ali ukupno je i ove godine bila – u plusu.

Drugo, srpanj je zbilja počeo slabije nego prošle godine i to nije sporno. No, glavni je razlog brutalno bolji lipanj koji je imao plus od 8 posto u noćenjima: blagdan Tijelova, kada veći broj turista dolazi na produženi vikend, ove je godine bio u drugoj polovici lipnja (prošle godine u svibnju), stoga je logično da “pravi” odmor neki gosti pomaknu malo kasnije, a ne da se odmah pohrli u prvim tjednima srpnja.

Kako god, od 1. siječnja do danas (dakle uključujući i srpanjski minus) kumulativni broj noćenja stalno je u plusu u odnosu na isto razdoblje lani (opet, govorimo o ukupnim brojkama, a od destinacije do destinacije situacija može biti i je različita).

Dodajmo tome kako i podaci Porezne uprave o izdanim računima u ugostiteljstvu i smještaju pokazuju kako je od 1. siječnja do 10. srpnja ove godine izdano oko tri posto više računa u odnosu na isto lanjsko razdoblje, odnosno oko 10 posto više kada je riječ o iznosu samih računa. O kakvoj propasti sezone onda možemo govoriti ako je i potrošnja i broj noćenja veći nego lani?

Nije sporno da je nekima ova godina zasigurno lošija, no to bi trebao biti i jest samo njihov problem. Naime, ponuda smještaja i restorana (čitaj, konkurencija) sve je veća te očito raste brže od potražnje, no to je normalna tržišna dinamika i stvari će prije ili kasnije doći u ravnotežu.

No država nije ta koja bi trebala odlučivati pobjednike i gubitnike, a već čujemo prijedloge od strane nekih ugostitelja i iznajmljivača koji u medijskim intervjuima pozivaju na zabrane povećanja daljnje ponude u smještaju i ugostiteljstvu. Iako na prvu to može zvučati razumno, valja biti jako oprezan te ne nasjedati na priče u kojima se nečiji partikularni interesi pokušavaju predstaviti kao opći.

Dakle, iako je ovogodišnja sezona na neki način specifična i različita od prethodnih, s turizmom u Hrvatskoj ništa se posebno negativno ne događa te nema govora ni o kakvoj njegovoj “propasti”. Dapače, za razliku od mnogih drugih djelatnosti, turizam je nevjerojatno robustan, što možemo vidjeti i na slici 1.

Naime, prema podacima iz najnovije publikacije HNB-a Makroekonomska kretanja i prognoze, fizički i financijski pokazatelji turizma u Hrvatskoj svih su ovih godina relativno snažno rasli: u razdoblju od 2010. do 2018. prihodi od turizma prosječno su rasli 6,2%, a dolasci stranih gostiju 7,9% godišnje.

Dinamika rasta nešto se usporila prošle godine, no Hrvatska tu nije bila iznimka: većina europskih mediteranskih zemalja je u 2018. zabilježila slabije turističke rezultate, a među njima su se najviše istaknule Španjolska i Italija.

Na slici je možda najvidljivija promjena rasta udjela hrvatskog turizma na svjetskom tržištu: iako je turizam u svijetu silno propulzivna gospodarska djelatnost koja iz godine u godinu raste, Hrvatska je uspjela povećati svoj tržišni udio s razina od ispod 1% (na kojoj se godinama kretao) na 1,17% u samo četiri godine. Dakle, ne samo da su hrvatske turističke brojke od 2015. rasle u apsolutnim iznosima, već je taj rast bio i relativan, što znači da je bio veći od prosjeka rasta u zapadnim mediteranskim i ostalim zemljama svijeta.

To svakako ne bi bilo moguće da je Hrvatska “preskupa” kako se često može čuti. Naime, točno je da su cijene smještaja te hrane i pića u restoranima i kafićima posljednjih godina (osjetno) rasle, no one su rasle i u drugim zemljama. Na slici 2 vidimo kako je rast cijena u turizmu bio još i veći u Francuskoj i Španjolskoj, dok je u Italiji, Portugalu i Grčkoj bio tek nešto niži nego u Hrvatskoj.

Jedina zemlja koja od prikazanih na slici odskače jest Turska, koja je u posljednje dvije godine značajno snizila realne cijene kako bi vratila turiste. Naime, Turska je izgubila gotovo 11 milijuna posjetitelja zbog političke nestabilnosti u 2016. (pad od 30 posto), no zahvaljujući agresivnom snižavanju realnih cijena, čemu je pripomogla i snažna deprecijacija lire, broj turističkih dolazaka potpuno se oporavio te danas čak i premašuje pretkriznu razinu.

Kao i druge mediteranske zemlje, Hrvatska je posljednjih godina izgubila na cjenovnoj konkurentnosti u odnosu na Tursku i sjever Afrike, no istraživači HNB-a u ranije spomenutoj publikaciji ističu i neke druge čimbenike na koje valja obratiti pozornost.

Tako prema širokom spektru pokazatelja koji su obuhvaćeni Indeksom konkurentnosti turizma i putovanja, Hrvatska u usporedbi sa zapadnim mediteranskim zemljama znatno zaostaje glede kvalitete poslovnog okružja, ljudskih resursa te prometne infrastrukture (posebno zračne i pomorske kojom bi se mogla bolje povezati s emitivnim tržištima). Svjetski ekonomski forum Hrvatsku je rangirao na 32. mjesto u svijetu u posljednjem izvješću za 2017., iz čega proizlazi da je Hrvatska znatno manje konkurentna u odnosu na zemlje u okruženju.

Niža konkurentnost može smanjiti dugoročni potencijal rasta hrvatskog turističkog sektora, a uz izostanak učinka skretanja turizma iz ranije nestabilnijih regija, za očekivati je da će prihodi od turizma u idućem razdoblju rasti sporije nego proteklih godina.

No ni o kakvoj propasti turizma u Hrvatskoj nema govora, naročito kada vidimo kako je proteklih godina hrvatski turizam povećao svoj tržišni udio u svjetskome. To, pak, ne znači kako isti nema brojnih problema i strukturnih ograničenja, dapače. No njih treba ispravno detektirati, a ne se nabacivati paušalnim ocjenama i stvarati paniku u kojoj će medijskim pritiscima pokušati “loviti u mutnom”.

Tekst je u potpunosti preuzet iz novog broja Globusa