Nije važno koja će se ministarstva spajati. Važno je koja ostaju samostalna

Kako je zbog uvjerljive izborne pobjede HDZ-a izostala očekivana napetost oko skupljanja magičnih 76 saborskih ruku, domaća javnost se od izbora naovamo zabavlja spekulacijama oko strukture buduće Vlade. S obzirom na to da je smanjenje broja Vladinih resora vrlo jednostavan način na koji novi/stari premijer može demonstrirati svoju političku volju za povećanje racionalnosti i efikasnosti državnog aparata, dan za danom u medijima se pojavljuju informacije o formaciji pojedinih megaministarstava te ljudima koji će njima upravljati.

Ipak, ako pozicija takvih megaministara donekle i signalizira poziciju u unutarstranačkoj hijerarhiji moći, bilo bi posve pogrešno taj odabir koristiti kao vjetrokaz budućeg djelovanja Vlade. Ili, pojednostavljeno rečeno, ideja stvaranja golemog ministarstva gospodarstva, koje će uključivati i dosadašnje resore energetike, malog poduzetništva, rada i turizma, malo govori o naglascima i ciljevima Vladine gospodarske politike. Upravo suprotno, naznake prioriteta Plenkovićeva drugog mandata možda se mogu prepoznati kroz resore koji su pošteđeni bilo kakvih fuzija i akumulacije ovlasti i odgovornosti. Jedan od takvih resora - koji se ni u jednoj postizbornoj spekulaciji ne spominje kao kandidat za okrupnjavanje - jest i zdravstvo. Može li se to smatrati dokazom da će sređivanje stanja u zdravstvenom sektoru biti jedan od Vladinih fokusa?

Pitanje nije samo političko, već ima puno konzekventniju ekonomsku pozadinu. Tijekom sljedećih godina upravljanje zdravstvenim sustavom imat će možda i značajniji utjecaj na stanje nacionalne ekonomije od bilo kojeg drugog resora, uključujući i famozno gospodarsko megaministarstvo. Postoji cijeli niz razloga za to. Prvi, i najočitiji, jest epidemija koronavirusa koja će - po svemu što znamo - potrajati još neko vrijeme. Dosadašnja iskustva pokazuju kako je kvaliteta, robusnost i opremljenost zdravstvenih sustava jedan od ključnih faktora koji utječu na sposobnost društva da kontrolira epidemiju. Utoliko, što javnozdravstveni sustav bolje funkcionira, manje je potrebe za radikalnim mjerama društvene karantene koje imaju iznimno štetan utjecaj na ekonomiju. Kao drugo, hrvatski zdravstveni sustav, u stanju u kojem je danas, predstavlja ozbiljan financijski teret za javne financije.

Prema podacima s početka lipnja, ukupni deficit u zdravstvu dosegnuo je 8,5 milijardi kuna, a samo u prva četiri mjeseca ove godine minus je iznosio 700 milijuna. Dalje, u travnju i svibnju HZZO je od doprinosa uprihodio 950 milijuna kuna manje od očekivanog i zadužio se za dvije milijarde kuna, pa valja očekivati da će minusi do kraja godine rasti. Zdravstvo je tu suočeno s dvostrukim udarom. S jedne strane, zbog otkaza izazvanih ekonomskom krizom prihod od doprinosa će padati, dok će s druge epidemija Covida iziskivati dodatne troškove. Ti dugovi prije ili kasnije će morati biti sanirani, a u situaciji kada je državni proračun ionako opterećen rekordnim deficitima, jasno je da svaka kuna utrošena na otplatu tih dugova ili smanjuje budžetski potencijal za razne druge dotacije i investicije za poticanje rasta ili rezultira zaduživanjem, što onda opet indirektno kroz višu cijenu zaduživanja negativno djeluje na gospodarstvo.

Utoliko, opet, racionalno upravljanje zdravstvenim sustavom jedan je od ključnih preduvjeta gospodarskog oporavka. A onda je tu na kraju i sam konjunkturni potencijal ulaganja u zdravstvo. Globalna konzultantska kuća McKinsey ovih je dana objavila veliko istraživanje o gospodarskim efektima investicija u zdravstvene sustave. Glavni McKinseyjev zaključak jest da se većim ulaganjima u taj sektor mogu ostvariti znatne gospodarske koristi i rast bruto društvenog proizvoda. Istraživanjem je obuhvaćena i Hrvatska, a McKinsey projicira da bi temeljem takvih ulaganja hrvatski BDP do 2040. mogao porasti za otprilike 8 milijardi dolara. Ponajviše se tu računa na veća ulaganja u preventivu koja bi potencijalno dovela do smanjenja stope oboljenja između 31 i 58 posto, a na svaki uloženi dolar bio bi ostvaren dolar i trideset centi povrata.

To su, dakako, projekcije koje ne moraju biti precizne, no - posebno u okolnostima ograničenog budžeta - ukazuju na važnost usmjeravanja novca u one segmente zdravstva gdje oni daju najveći povrat u smislu zdravstvenih usluga. Sve to zahtijeva ozbiljan menadžment, a preduvjet za bilo kakav ozbiljan menadžment u javnom sektoru je politička volja. Činjenica da će zdravstvo ostati samostalan resor te da će ga i dalje voditi Vili Beroš osnažen najboljim pojedinačnim preferencijalnim izbornim rezultatom od svih HDZ-ovih političara, daje naslutiti kako bi reformski fokus Vlade mogao biti usredotočen upravo na taj sektor. U smislu senzibilizacije javnosti te šire društvene urgentnosti, bolji trenutak za promjene u zdravstvu teško da će postojati...