Mogli bismo dobiti generaciju mladih s najvećim strahom prema poduzetništvu u Europi

Kad sam nekom igrom slučaja prije kojih dva-tri tjedna nabasao na naslov nove knjige Bryana Caplana, “The Case against Education: Why the Education System Is a Waste of Time and Money”, u trenu mi je postalo jasno da ću hitno na svojoj kartici ostati kraći za dvadesetak dolara, a neću zažaliti.

Ako ste pročitali Caplanov “The Myth of the Rational Voter” ili knjigu raskrinkavanja birača kao robusnih nosača suvremenih demokracija - političkih sustava koji su za mnoge zabranjena meta kritičnog promišljanja jer vjeruju kako su ti sustavi toliko dokazano uspješni da ih treba tretirati kao svetinju - onda ste sigurno svjesni da vas u novoj Caplanovoj knjizi sasvim sigurno također čeka nova dobro argumentirana intelektualna provokacija. Mljac.

Neću ulaziti u to je li ili nije korisno polemizirati o “svetostima”; o demokraciji i obrazovanju. Nije poanta u tome je li takva polemika korisna ili pak opasno destruktivna. Čini mi se da je Caplanova sposobnost uzimanja nekog drugog kuta gledanja doista fascinantna te želim vjerovati kako je upravo prosvjetiteljska radoznalost pravi motor našeg svijeta, a ne neki modeli, koncepti, sistemi… u koje vjerujemo jer smo na njih navikli. Neobično mi je tek pomalo što upravo takvo prosvjetiteljsko propitivanje činjenica o suvremenom obrazovanju dolazi od Caplana koji, sasvim iskreno, na fotografijama izgleda kao štreberko u finom odijelu i s naočalama bez potencijala pravog prosvjetiteljskog geeka koji će se usuditi postaviti ono važno, drugačije pitanje. Pravo pitanje.

Bilo kako bilo, Caplan zastupa dvije, mnogima teško prihvatljive, teze: a) zapadni sustav obrazovanja je rasipanje novca i b) suvremena edukacija je puno precijenjena. Caplan nam poručuje da je naivno vjerovati kako obrazovanje prvenstveno podiže životne vještine i priprema učenike za samostalan život u svijetu rada. Prije bi se moglo reći, tvrdi Caplan, kako obrazovni sustavi certificiraju “dokaze” inteligencije, konformizma, odnosno prilagodljivosti i radne etike učenika. Ipak, čak i ako obrazovanje poslodavcima pokušava pružiti dokaze “prokušane” uspješnosti i kvalitete njihovih budućih zaposlenika, učenici i studenti u tom procesu ulažu ogromne količine vremena da bi nakon samo nekoliko godina većim dijelom ili u potpunosti zaboravili ono što su učili. A da pritom nisu stekli vještine kojima će zarađivati za život. Zvuči grozno i poprilično uvjerljivo.

Caplan, oboružan desecima istraživanja, posebno je kritičan prema prodavanju magle o tome da obrazovni sustavi uče djecu razmišljati, dokazivati, zaključivati… Ponudio je cijeli niz podataka o tome kako su se učenici i studenti po pojedinim fazama školovanja odmaknuli sasvim malo ili baš ništa u sposobnosti rješavanja određenih problema, s izuzetkom onih za koje su se profesionalno orijentirali. Postoje i ozbiljni dokazi o masovnim retardacijama učeničkih generacija ako se usporede njihova znanja i vještine s kraja prošle godine u odnosu na novu školsku godinu. Kakve su to dragocjene intelektualne ili bilo kakve druge vještine koje tako uspješno nestaju iz učeničkih glava?

Teško je spomenuti sve obilje dokaza i primjera protiv učinkovitosti obrazovanja koje je u novoj knjizi kratko predstavio Caplan, ali, primjerice, recimo da ljudi koji su učili drugi strani jezik ili geometriju zaborave više od pola “naučenog” nakon samo pet godina. Kako testiranja odraslih pokazuju da ne znaju baratati raznim kvantitativnim mjerama poput izračuna troška kod narudžbe uredskog materijala, pa i to kako se tek trećina odraslih sjeća da su atomi veći od elektrona. Stoga ne čudi što samo 28 bivših studenata mehanike može navesti sve sile koje utječu na novčić bačen u zrak. Pritom ostaje utješna činjenica da obrazovanje diže IQ za 1-5 postotnih poena, ali se to može objasniti i treniranjem učenika za odgovore na specifična pitanja koja mjere “inteligenciju”, baš kao što se više plaće onih s boljim obrazovanjem isto tako mogu objasniti signalnom funkcijom obrazovanja kod zapošljavanja ili stečenim vezama, a ne kao stvarna premija na stečene vještine.

Posebno je zabavan dio gdje Caplan analizira koliko koja godina obrazovanja pridonosi visini plaće, a još je provokativnije kako pritom prolaze određena zanimanja.

Inflaciju vrijednosti diploma Caplan pak sagledava kao svjetski trend u kojem se taj dragocjeni papir sve više plaća, dok broj vlasnika tog papira u mnogim zemljama naročito raste među nezaposlenima, a oni koji dobiju posao vide sve manje financijske koristi od diplome u odnosu na uloženi novac i vrijeme.

Zašto sve ovo pišem? Pa nekako mi se čini da je Caplan pišući knjigu bio pod izuzetnim utjecajem enormnog rasta cijene školovanja u zapadnom svijetu i vjerujem kako bi bio prolio puno više žuči da je gledao ono što mi gledamo u Hrvatskoj.

Balon duga američkih studenata, mlađarije koja se na startu odraslog života osudila da postane kasta doživotnih dužnika vjerujući u dogmu “isplativosti obrazovanja”, zasigurno zaziva etičko preispitivanje. Međutim, uopće se ne slažem s Caplanovim radikalnim zaključcima. Hrvatske perspektive čine me još skeptičnijim. On piše o svijetu gdje obrazovanje ima visoku cijenu te predlaže značajne rezove i uštede kako bi podigao učinkovitost. Ovdje, u lijepoj našoj Hrvatskoj, puno smo jasnije pod dojmom dramatične neučinkovitosti obrazovanja koja se ponajviše reflektira kod potpunog pucanja veza između potreba ekonomije i obrazovnog sustava, a ipak ne gledamo dramu rasta osobnih i javnih dugova zbog obrazovanja u natjecanju za dobra radna mjesta. Ne slažem se stoga niti s Caplanovom tezom da djecu treba poslati na radna mjesta umjesto u škole jer će tako puno bolje naučiti nužne profesionalne vještine. Nisam baš toliko zadojen Friedmanom, Misesom ili Ayn Rand. U koje bismo to pogone poslali hrvatske đake? Gledajući iz hrvatske perspektive, čini mi se da djecu u školama jednostavno treba držati nešto malo dulje i više ih podučavati, a nakon toga ih pustiti da budu djeca, da se igraju, istražuju, eksperimentiraju. Pogledajmo naše srednjoškolce: odlaze provesti 6-7 sati u školu, pa još potroše na putovanje 1 do 2 sata dnevno. Nakon toga kod kuće, da bi pokazali svoju “izvrsnost”, moraju učiti od 2 do 4 sata. a sve kako bi pristupili toj Velikoj Šansi - fakultetu, od kojih malobrojni podučavaju nešto doista korisno.

Pokažite mi zaposlenika u svojem poduzeću koji doista radi 10 sati dnevno kao srednjoškolci. Nema ih baš u vašoj firmi. Je li tako? Zašto je onda recimo državnom službeniku, koji je nakon 8 sati na poslu (od kojih je efektivno radio možda četiri), normalno doći kući i podviknuti na svog srednjoškolca da malo dulje uzmu knjigu u ruke dok on vrti palčevima?

Ako imate štenca kojeg dresirate, i te kako ćete voditi računa o tome da je star tek nekoliko mjeseci s limitiranim kapacitetima za koncentraciju, ali ćemo svoje vlastite mladunce goniti da koriste koncentraciju za učenje iznad realnih moći Homo sapiensa. I pritom ćemo dobiti generacije i generacije mladih s najvećim strahom prema poduzetničkim pokušajima u Europi; drilanu djecu bez vremena za igru i eksperimentiranje. To je hrvatska istina. Bryan Caplan, srećom po njega, ipak gleda neke druge zemlje s višom kulturom podučavanja, one u kojima vas nakon dugog, skupog i mukotrpnog procesa zvanog obrazovanje barem nije strah pokušati. Što bi Caplan tek napisao na temu beskorisnosti obrazovanja da je živio tu negdje, među nama?