Koronavirus se mora pobijediti tako da se ne naudi demokraciji

Je li dugoročna karantena i stroga prisilna izolacija oboljelih od Covida-19 onako kako su ih provodile “napredne” azijske zemlje nešto što bi trebao biti epidemiološki recept zapadnih demokracija? Vrlo je vjerojatno da bi odgovor na ovo pitanje mogao biti pozitivan ako bismo izbacili posljednju riječ iz prethodne rečenice i zamijenili ju riječju država. Je li u Hrvatskoj, Belgiji, Danskoj, Sjedinjenim Državama… uopće prihvatljivo aktivirati epidemiološki obračun s koronavirusom metodama koje su se primjenjivale u Južnoj Koreji, Kini, Vijetnamu, Hong Kongu ili Singapuru?

Ako pročitate kolumne ekonomista Tylera Cowena, jednog od vodećih mislioca današnjice koji piše za The New York Times i Bloomberg te svoj blog Marginal Revolution uz to što predaje na Sveučilištu George Mason, morat ćete priznati kako beskompromisni obračun s pandemijom lako može otići predaleko ako se počnu kršiti ustavna prava građana. Zapravo je zanimljivo koliko se olako prelazilo preko tog osjetljivog pitanja unatrag dva-tri dramatična mjeseca. Fokus borbe za ljudske živote zamutio je zanemarivanje ljudskih prava. Danas, kad o mogućnostima kontrole koronavirusa znamo ipak puno više nego na početku epidemije, pitanje pravne i ekonomske održivosti epidemioloških metoda čini se puno važnijim.

Valja znati kako su Južna Koreja, Singapur i Kina odvajali pozitivne na testovima od njihovih obitelji te ih slali u posebne dormitorije, specijalne bolnice ili hotele. Hong Kong i Vijetnam otišli su još dalje jer su u izdvojenu izolaciju slali i kontakte oboljelih.

Nije pitanje trebaju li pozitivno testirani u izolaciju, nego kakva bi ta prisilna izolacija trebala biti. Oboljeli bi trebali imati u najmanju ruku opciju samoizolacije, a otvoreno je i pitanje žele li članovi obitelji ostati zajedno i skrbiti jedni o drugima. Uostalom, ako netko ima bolje uvjete za samoizolaciju u vikendici nego u stanu, zašto mu se to ne bi dopustilo?

Puno se pričalo o uspjesima azijskih zemalja u epidemiološkoj kontroli širenja koronavirusa, a u tim analizama prečesto se zaboravljao autoritarni karakter njihovih politika. Uz to, vrijeme je pokazalo da ni vrlo rigorozna epidemiološka praksa, onakva kakva koja ne haje za demokratska prava, nije jamac protiv pandemije Covida-19. Dobar je primjer za to Singapur, zemlja s fantastičnom i prilagodljivom ekonomijom, ali bez istinske demokracije. Činilo se da je singapurska “meritokracija” vrlo uspješno zaustavila širenje zaraze, ali im se nakon toga dogodio novi proboj oboljelih. Klasteri zaraženih pojavili su se u singapurskim dormitorijima, spavaonicama za strane radnike. Slike iz singapurskih dormitorija puno su rekle i o Singapuru, kao i o tome zašto se broj zaraženih najednom brzo povećavao. Ti dormitoriji male su, mnogobrojne klaustrofobične spavaonice s krevetima na kat. U njima je očigledno kako je sve podređeno učinkovitosti singapurske ekonomije. To su mjesta u kojima se nije brinulo o bilo kakvoj kvaliteti života, jedina svrha postojanja dormitorija jest osigurati prenoćište za radnike s minimalnim sanitarnim preduvjetima. Kad je koronavirus jednom ušao u natiskane dormitorije, strani radnici počeli su se razbolijevati jedan za drugim. Singapurski dormitoriji izgledaju puno urednije nego brazilske favele, ljudi koji u njima spavaju bolje zarađuju, ali u suštini je to mjesto u kojem nema pravog zadovoljstva životom jer se Singapur nije potrudio integrirati strane radnike u svoje društvo. Upravo je neinkluzivnost karakteristika nedemokratskih zemalja. Ako inkluzivnost nije što je šire moguća, onda i nema dugoročne održivosti gospodarskog rasta ni trajnog prosperiteta.

Inkluzivnost se temelji na čvrstim pravnim temeljima, kao i demokratskim institucijama. Bez inkluzivnosti te uz olako gaženje pojedinačnih ustavnih prava, totalitarizam uvijek odlazi korak predaleko. I stoga ne bi baš olako trebalo pustiti da nas jedan virus toliko preplaši da prestanemo misliti i na Ustav i demokraciju.

S tim u vezi mogu se primijetiti pozitivni pomaci. Osim što se počelo više pisati o pravom karakteru istočnjačkih prisilnih karantena, koje su prikazivane kao veliki uspjesi, javile su se iskre pobune protiv epidemioloških zabrana na Zapadu. Trenutačno buntovni Francuzi prednjače u broju tužbi zbog povrede prava. Naročito su ogorčeni poduzetnici. Tužbe su ozbiljne. Francuski ministri su zabrinuti, a Macron ima imunitet.

Demokrati bi trebali voditi računa i o problemu kvalitete testova za Covid-19. Ako se nekome određuje prisilna karantena, onda i vrlo nizak postotak lažnih pozitivnih znači ozbiljno kršenje ljudskih prava. Zamislite da nekoga pošaljete nekoliko tjedana u zatvor temeljem nekog pogrešnog forenzičnog nalaza? U Sjedinjenim Državama, upozorio je Cowen, jedan posto lažnih pozitivnih značio bi milijun zdravih Amerikanaca u prisilnoj karanteni.

Radikalni oblici epidemioloških mjera karakteristika su nedemokratskih sustava. Jedan od najpoznatijih oblika epidemiološke prisile uz zatiranje ljudskih prava jest Kuba između 1986. do 1994. godine. U Kubi su prisilno izolirali zaražene HIV-om. Zamislite da su u Sjedinjenim Državama u karantenu poslali zaražene HIV-om.

Ne može se reći da masovne prisilne karantene nemaju svoju logiku, pogotovo ako se aktiviraju u vrlo ranoj fazi širenja zaraze kako bi se društvu kupilo vrijeme za prilagodbu. Međutim, masovne prisilne karantene na nacionalnoj razini sigurno nisu dugoročno rješenje, pogotovo ne za bolest čija se smrtnost kreće na razini od 0,08 posto. Više ne živimo u eri kad su dobrovački Lazareti bili nužnost.

Posebno je zanimljivo da su se u kolijevci demokracije, Europi, mnogi mediji cinično, pa čak i sa zgražanjem osvrtali na tzv. švedski epidemiološki model. Iako Švedska ima znatno veći broj umrlih od Covida-19 nego druge skandinavske zemlje, danas čak i eksperti Svjetske zdravstvene organizacije priznaju kako će tek budućnost pokazati je li možda švedska strategija bila najmudrija. Ako su švedski epidemiolozi ti koji su bili u pravu, Švedska će biti jedina zemlja s dovoljno velikim brojem okuženih, što će joj omogućiti relativno normalan nastavak ekonomskih aktivnosti čak i u slučaju drugog vala pandemije. Svi oni koji su imali suprotni pristup, u tom će slučaju proći puno gore od Šveđana. Postoji tu još jedan apsurd; mnogi su se raspisali o švedskoj “kontroverznoj” politici, a malo je tko spominjao Belgiju. Švedska ima nešto više od 300 umrlih na milijun, a Belgija ih ima više od 700. Ne bi li među zapadnim demokracijama Belgija trebala biti zanimljiviji slučaj? Ili Španjolska, Italija, Velika Britanija i Francuska, koje su redom lošije prošle od Švedske? Francuska je imala vrlo radikalne mjere.

Bilo kako bilo, treba obratiti pozornost na to kako se demokracije mogu nositi s inovacijama usmjerenim na borbu protiv koronavirusa, pametnim zaštitnim mjerama te lokaliziranjem epidemiološke politike na žarišta pandemije Covida-19. Ako postoji prozorčić kroz koji se možemo provući u borbi protiv koronavirusa, a koji nam omogućava da usput izbavimo i naše najveće blago, demokraciju, hajdemo ga iskoristiti, provucimo se kroz njega.

Gledajući iz hrvatske perspektive, stvari su krenule dobro. Vlasti su maksimalno relaksirale epidemiološke mjere, broj zaraženih i umrlih je malen. Ostaje otvoreno pitanje hoće li u nekom možebitnom novom proboju Covida-19 hrvatski jastrebovi strogih epidemioloških mjera imati prevelik utjecaj. Jedan od najpoznatijih jest poznati znanstvenik Igor Rudan, koji nam redovito iz Škotske dijeli mišljenja i preporuke. Među njima su se mogle naći i neke vrlo neobične preporuke, kao dozvola izlaska iz kuće samo na određeni dan ili radikalne mjere koje bi vodile do istrebljenja koronavirusa. Primjenom tih mjera, Hrvatska bi prestala biti demokracija. Zgodno je primijetiti kako se Rudan najčešće prikazuje kao neovisni autoritet. Mnogima je promaknulo da on, zapravo, u Edinburghu vodi jedan od suradnih centara Svjetske zdravstvene organizacije. Je li Rudan cijelo vrijeme, čak i kad je mijenjao mišljenje, podržavao službenu politiku lidera WHO-a?

Poznato je da je WHO poprilično preferirao Kinu kao partnera na početku pandemije. Kina je ekonomska supersila, ali ne baš i demokracija.