Budući da je hrvatska opća financijska i fiskalna stabilnost nešto poput male orahove ljuske na nesigurnom oceanu velike svjetske neizvjesnosti, pomalo čudi izrazito nizak interes hrvatske javnosti za ono što se upravo događa u susjednoj nam Italiji.
Italija ne samo da nam je susjed s kojim imamo vrlo razvijene trgovinske odnose, nego je zemlja vrlo velike ekonomije čije urušavanje može za Europsku uniju prerasti u najozbiljniji sistemski problem. Ako kolabiraju talijanske financije, pitanje je ima li cijeli europski projekt bilo kakvu budućnost. Talijanski populisti već su podigli valove na kojima drhturi naša mala ljuskica.
Treba, izgleda, ipak objašnjavati da je jako bitno hoće li se talijanski populisti ovih dana dogovoriti s Europskom komisijom ili će ispuniti nerealna izborna obećanja te odvesti Italiju istim ludim putem kojim je svojedobno naumio Tsipras, ali je, suočen s neumoljivim činjenicama, u zadnji tren povukao ručnu kočnicu, polukružno se okrenuo te se dogovorio s velikim nacijama, kreditorima i međunarodnim institucijama bez obzira na žučljivo protivljenje njegova tadašnjeg glavnog financijskog ideologa, Varoufakisa, koji je shizofreno želio doslovni pad u financijski ponor u kojem se trebalo dogoditi izvlačenje nekog čarobnog ekonomskog štapića i samospašavanje tijekom tog slobodnog pada. U startu je zvučalo glupo i, srećom po Grke, Varoufakisa nije slušala čak ni većina grčkih populista, tako da njegove priče danas gutaju još samo besprizorni europski salonski ljevičari.
Zapravo, moram naglasiti da sam protivnik olakog uspoređivanja Italije s Grčkom koliko god se takvo kompariranje nudilo samo po sebi. Iako su donekle slične političko-socijalne silnice u Italiji kao i prethodno u Grčkoj dovele na vlast populiste koji pak na različite načine neodgovornim obećanjima povećavaju probleme vlastite zemlje, razlike između grčkog i talijanskog slučaja su ogromne.
Duboko se nadam da šef Europske komisije Juncker griješi kad nonšalantno poistovjećuje situaciju u Italiji s onom otprije nekoliko godina u Grčkoj. Istina, film događaja s talijanskim državnim obveznicama kao da smo već gledali pred kulminaciju krize u Grčkoj i još je, naravno, puno detalja koji opravdavaju povlačenje paralela između Italije i Grčke, ali u svakom trenutku svi mi, Europljani, trebamo biti svjesni da fiskalna i posljedično financijska kriza u Italiji ne smije otići tako daleko kao što je otišla u Grčkoj, odnosno sve do navale na banke, praktičnog pokušaja rušenja monetarne vlasti, nestašice gotovine i ostalih vanjskih manifestacija činjenice da su političari godinama zanemarivali pitanje dramatične prezaduženosti, što su željeli riješiti tako da dug - izbrišu gumicom. I maloj bi djeci to bilo čudno.
Italija je prevelika da bi se uz asistenciju europskih i međunarodnih institucija izvukla iz ponora u kojem je Grčka u jednom trenutku već visjela. Držala se vršcima prstiju.
Čini se, barem zasad, da i talijanski populisti ipak imaju zrnce pameti više od grčkih. Već su vidjeli da grčki “prevrat” nije vodio nikamo, a izgleda i da je talijanska vojska profesionalnih državnih činovnika ipak utjecajnija i daleko odgovornija od onih grčkih. Stoga Italija pokazuje malu, ali supstancijalnu razinu prilagodljivosti u razgovorima s Komisijom, čak i kad predlaže vrlo velik proračunski deficit, onakav kakav dugoročno može ozbiljno ugroziti talijanske javne financije.
Istina je da Italija, zemlja izrazio stare populacije, već dugo ne može naći odgovarajući model rasta realne ekonomije, pogotovo ne onaj koji bi imao inkluzivan karakter. Jednako tako, odnos dugova u javnom sektoru i talijanskog BDP-a zvoni na uzbunu, posebno u zoni srednjoročnog i dugoročnog duga.
Italija nije financijski problem koji se pažljivom sanacijom i financijskom izolacijom može lokalizirati u jednoj manjoj europskoj regiji. Italija je Europa, Italija je jedna od osnivačica Unije i u slučaju daljnjeg rasta prinosa teško je zamisliti konstrukciju koja će izdržati njezine financijske potrebe bez strašnih političkih sukoba koji će, pak, nema tu puno dileme, slomiti tu istu Uniju u trenutku kad svojoj važnoj osnivačici bude, zapravo, najpotrebnija.
Nadalje, osim što, za razliku od Grčke, nema deficit, nego suficit tekućeg računa, apostrofirat ću da je kratkoročni dug Italije izvor puno manjeg rizika nego što je bio u Grčkoj.
Pojedini analitičari smatraju da će se talijanski populisti na vlasti ponašati slično kao u Grčkoj - retorikom će gurati zemlju do ruba, tobože se boreći za međunarodne ustupke, da bi nakon toga, baš kao Grci, primijenili vrlo konvencionalan pristup rješavanju nagomilanih financijskih problema. Ako su u pravu, bit će to do sada najopasniji eksperiment u Europskoj uniji. No, objektivno gledano, činjenica jest da novi talijanski političari imaju veći manevarski prostor nego grčki, kao i instrumente pritiska koje Grci nisu imali, pa se pitam hoće li dio cijene talijanskog populizma na tržištu kapitala indirektno platiti manje moćne nacije, među kojima je svakako naša čudnovato bezbrižna Hrvatska.
Zaključno, moram naglasiti kako mi se čini da će u dvjema vrlo različitim zemljama, Italiji i Grčkoj, doslovno isti faktor presuditi smjer raspleta populističkog dramoleta. Naime, onog trenutka kad je u Grčkoj počela priča o tome da treba nastaviti rat s Europskom komisijom, omraženim Nijemcima i svim bitnim međunarodnim institucijama, prevagnula je činjenica da ti buntovni Grci po svaku cijenu žele zadržati euro, a ne vlastitu valutu, koliko god sanjali o tome da će međunarodnim kreditorima pokazati figu. Zadržati eure, a proglasiti moratorij na dugove, nije išlo ruku pod ruku. Nikako. Čak ni Tsiprasova popularnost nije mogla protiv njegova veličanstva eura. Svaki prosječni Grk ima puno više mudrosti i iskustva nego što si utvaraju populisti: svaki Grk svjestan je da je plaća, odnosno mirovina u eurima kratkoročno, srednjoročno i dugoročno sigurnija varijanta od one u nacionalnoj valuti. Čini mi se da su vremešni Talijani još svjesniji te činjenice nego Grci. Lira im nikad nije nudila sigurnost i stabilnost realnih primanja kakvu im velikodušno daruje euro. S obzirom na to da i vrlo velik broj mladih Talijana, koji veoma kasno napuštaju roditeljski dom, živi od mirovina roditelja, vjerujem da u Italiji postoji prilično čvrst konsenzus o važnosti eura.
Uostalom, ako nije tako, vrlo je vjerojatno da euro ionako više neće postojati.
Posebna napomena: uopće se ne slažem s tezom koju sve češće možemo susresti čak i u mainstream medijima, a otprilike glasi: “Pustimo talijanske populiste da provedu svoje naume u djela i upropaste Italiju jer bi im to bila najbolja lekcija”. Takav odgovor bio bi odličan u svojoj upečatljivosti, ali bi štete bile neprihvatljive, pogotovo socijalna kataklizma.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....