Kontrolna točka

Jezik koji naša 'elita' nikada nije htjela naučiti

Nismo glupi, znamo da svaka javna donatorska akcija pomaže stvaranju bolje javne slike o donatoru
Ilustracija
 Profimedia, Alamy

Nakon što sam u subotnjem Magazinu u donatorskom (“filantropskom”) kontekstu spomenuo nekoliko hrvatskih poduzetnika, stiglo mi je više upita: smatram li njihova sponzorstva, uglavnom korporativna, doista njihovom spremnošću da zarađeno bogatstvo podijele sa zajednicom?

Sličan stav iznio je ovih dana njujorško-beogradski ekonomist Branko Milanović pišući o kapitalizmu u razdoblju transformacije: “Pogrešno je milijardere proglasiti ‘filantropima’ ako su stekli enormna bogatstva na upitan način i onda od toga izdvojili mali postotak kako bi te mrvice podijelili s javnošću”. Barem u domaćem slučaju riječ je o pogrešnom kutu razmišljanja. Bi li bilo bolje da hrvatski poduzetnici (među kojima nema “globalnih milijardera”) svoj ili novac svojih kompanija ne troše na poticanje sporta i kulture ili da ne osnivaju zaklade koje pomažu mladim znanstvenicima? Je li moralno upitno ako te zaklade rade pod imenima njihovih najpoznatijih brendova, pa ih oni zapravo koriste kako bi reklamirali svoje proizvode i tako još više zaradili?

Moje pitanje je: u čemu je problem? Nismo glupi, znamo da svaka javna donatorska akcija pomaže stvaranju bolje javne slike o donatoru. Zato ih ne predlažemo za beatifikaciju, ali njihov ulog u nešto što možemo koristiti svi vrijedan je verifikacije. Mogli su taj novac usmjeriti u dividendu (porez na dobit od kapitala je i dalje niskih 12 posto) ili u neki drugi oblik klasičnog, nikad jeftinijeg oglašavanja. Problem, ali i rješenja, nalaze se negdje drugdje. Dijelom i u tome što donatora ima premalo.

Prvi krug velikog bogaćenja euro-američkog svijeta dogodio se na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, u vrijeme divljeg kapitalizma i duboke društvene i političke korupcije. Prvi put tada je bogatstvo jedan posto onih na vrhu preskočilo granicu od 20 posto ukupnog bogatstva društva.

U sličnom su se, divljem sustavu našle države nove Europe nakon napuštanja starog sustava na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće. Nisu bile usamljene, unutarnje ekonomske nejednakosti krajem stoljeća raslojile su ponovo društva u Britaniji (Margaret Thatcher), Australiji, Kanadi, Njemačkoj... Gotovo imune na raslojavanje ostale su zapravo jedino skandinavske zemlje i Nizozemska, koje su tvrdo čuvale svoje socijalno uravnotežene sustave.

Mogu li hrvatski poduzetnici, veliki i mali, udruženi s Vladom i zakonodavcima Hrvatsku usmjeriti prema kapitalizmu humanog tipa, a onda i prema društvu koje je prema svojim građanima prijateljskije od današnjeg? Možda bi mogli, ali vjerojatno neće. Zajednička akcija takve vrste dosad se nije dogodila ni u jednoj od europskih tranzicijskih zemalja. To nije pokušaj davanja alibija vodećim protagonistima dosadašnjih, najčešće loših politika, to je samo činjenica koju treba verificirati. Riječ je o osnovnoj potrebi za društvenim odrastanjem za koje, kao i za svako drugo odrastanje, treba vremena.

Jedini dosadašnji slučaj udruživanja biznisa i politike u razbijanju na zastarjelom ekonomskom modelu izgrađenog monopola na domaćem tržištu, slučaj Agrokor, dogodio se pod pritiskom, tek kada se hipertrofirani koncern našao na rubu propasti. Svi sudionici procesa bili su stavljeni pred težak sud javnosti.

Je li se država smjela miješati u biznis velike privatne kompanije? Jest, baš zato što je velika i jer je povrijeđen niz pravila, od financijskih, do onih koja zadiru duboko u područje poslovne etike. Možemo li rezultat smatrati uspjehom? Da, ako promatramo samo s aspekta razgradnje korporativnog konglomerata koji je veličinom gušio hrvatsku ekonomiju. Još ne, ako uspjeh mjerimo brzinom porasta živosti na tržištu oslobođenom pritiska Agrokora. Nema ga. Pitanje je: zašto nema. Kao i stari Agrokor, naš je sustav hipertrofiran i okoštao. Politička infrastruktura, zajedno s paralelnim servisima (pravosuđe...), čvrsto je isprepletena sa starom, najčešće i ostarjelom društvenom kremom koja predvodi tradicionalne biznise.

Za razliku od razvijenog dijela Zapada, gdje su lideri stare članice EU i SAD, i gdje većina onih koji su se našli na korporativnom vrhu u vrijeme velike liberalizacije, koja je započela još polovicom osamdesetih, slijedi zajednička pravila i razumije jezik otvorenog tržišta, veliki dio domaće stare “elite” taj jezik nikada nije naučio.

Ipak, čak i u našem društvu postoje oštre razlike u shvaćanju koncepta kapitalizma kao sustava koje onda i diktiraju pristup načinu kako ga popraviti. Jedno od rješenja je veliko čišćenje sustava od “starog taloga”. To podrazumijeva rastanak s državnim subvencijama gubitašima i razgradnju velikih, pretežno državnih monopola (HEP, HŽ, Jadrolinija...).

Druga struja i dalje zastupa stav da država (“vlast”) treba zadržati snažnu ulogu u ekonomiji. Skriveni iza teze da “profitom motivirani vlasnici velikih kompanija ne mogu, a i ne žele svoje biznise usmjeriti prema koristi zajednice”, njeni zastupnici su čvrsti čuvari naše nepromjenjivosti. Klasična podjela na ljevicu i desnicu tu više ne vrijedi, obje struje prilično su ravnomjerno raspoređene u oba politička tabora.

Relativno nepoznat statistički pokazatelj možda nam može pomoći u razmišljanju o smjeru razvoja sustava. Charities Aid Foundation Giving Index, mjerač globalne filantropije, Hrvatsku između 144 obrađene države smješta na prilično sramotnu 141. poziciju. Možemo bolje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 23:03