Četiri dokaza da u Hrvatskoj zaista raste životni standard otkako od 2015. raste BDP

Od 2015. hrvatski realni BDP raste stopama od oko 3 posto godišnje. Ipak, u javnosti se često može čuti teza da od ovakvog rasta građani zapravo nemaju koristi. Čak je i doajen ekonomske znanosti u Hrvatskoj, Ivo Bićanić, krajem 2017. u analizi za Globus napisao da čak 3,2 milijuna hrvatskih građana nema puno ili, zapravo, nema ništa od ovakve stope gospodarskog rasta.

No, koliko je u tome istine, odnosno mogu li se takve tvrdnje potkrijepiti relevantnim brojkama? Osjećaju li građani u svakodnevnom životu ovakav rast gospodarstva?

U nastavku iznosim četiri pokazatelja koji svi pričaju istu priču te se kao dokazi međusobno osnažuju: u Hrvatskoj životni standard doista raste usporedo s rastom gospodarstva.

1. Rast plaća i zaposlenosti

Životni standard u zemlji najviše je određen visinom i kretanjem realnih neto plaća zaposlenih. Kažemo realnih, a ne nominalnih, jer prije svega nas zanima koliko se dobara i usluga može kupiti takvim plaćama; realne stope rasta plaća dobijemo kad korigiramo nominalne stope rasta za visinu inflacije.

Na slici 1 prikazano je kretanje realnih neto plaća u Hrvatskoj od 2013. Možemo vidjeti kako su plaće padale sve dok BDP nije počeo rasti, a 2015. počinje paralelni rast i plaća i BDP-a. (Slika 1)

Prosječni godišnji rast realnih plaća u posljednje četiri godine iznosi 3,3 posto, a promatrano po djelatnostima (NKD), uočava se da je taj rast široko rasprostranjen. U nekim djelatnostima plaće rastu brže, u nekima sporije, ali zanimljivo je da je najveći postotni rast zabilježen u djelatnosti u kojoj su najniže prosječne neto plaće, a to je ona pod oznakom (N) administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti.

S druge strane, među onima s najnižim rastom plaća su, pod oznakom (K), financijske djelatnosti i djelatnosti osiguranja, u kojima su prosječne plaće među najvećima. Očito je da ne stoji teza da su plaće rasle samo onima koji općenito imaju najveće plaće, nego je to ponajviše ovisilo o stanju ponude i potražnje na tržištu rada.

Što se tiče zaposlenosti, tri su izvora koja prate evidenciju broja zaposlenih u Hrvatskoj (koriste različite definicije zaposlenih), ali svi pričaju sličnu priču: 1) prema Anketi o radnoj snazi, što je međunarodno usporediv podatak, broj zaposlenih u trećem tromjesečju 2016. bio je 1,63 milijuna, a u trećem tromjesečju 2018. godine 1,69 milijuna zaposlenih, što znači da je u dvije godine došlo do rasta broja zaposlenih za 60 tisuća; 2) prema HZMO-u, broj osiguranika porastao je na 1,507 milijuna na kraju 2018., što je porast za 67 tisuća u odnosu na kraj 2016. godine; 3) prema administrativnim izvorima (JOPPD, privremeni podaci), na kraju 2018. bilo je 1,406 milijuna zaposlenih, što je porast od 46 tisuća u odnosu na kraj 2016.

Drugim riječima, gospodarski rast od oko 3 posto generirao je 20 do 30 tisuća novozaposlenih godišnje. Dakle, ne stoji ni teza da nezaposleni nisu imali koristi od ovoga gospodarskog rasta.

2. Rast potrošnje

Ako je došlo do rasta zaposlenosti i rasta plaća, to bi se trebalo vidjeti na rastu potrošnje. I upravo to i vidimo: realni promet u trgovini na malo raste već 52 mjeseca zaredom. U posljednje je tri godine potrošnja realno rasla stopama iznad 4 posto godišnje i danas je na znatno višim razinama nego 2015. (Slika 2)

Rast potrošnje itekako je osjetio i državni proračun. Porezni prihodi snažno su rasli, naročito oni od PDV-a. No, gotovo svi izvori prihoda državnog proračuna posljednjih godina bilježe osjetan rast, a to se odnosi i na prihode od socijalnih doprinosa (mirovinsko, zdravstveno i sl.), što dodatno potvrđuje prethodno iznesene podatke o rastu plaća i zaposlenosti.

Rastu potrošnje zasigurno su pripomogle i doznake iz inozemstva, ali njihov rast nije bio ni izbliza toliki u apsolutnim iznosima da bi objasnio ovakav rast potrošnje.

3. Razduživanje stanovništva i rast štednje

Ako potrošnja raste, a raste, možda se može objasniti rastom zaduživanja stanovništva i/ili trošenja akumulirane štednje? Ne, upravo suprotno: nakon dugog perioda rasta zaduživanja, stanovništvo se od 2012. kontinuirano razduživalo, a tek je nedavno došlo do blagog oporavka kreditiranja (no te su stope znatno niže od onih u godinama prije krize). Štednja kućanstava neumoljivo raste, unatoč tome što su kamate na štednju sve niže i sada već blizu nule.

Na slici 3 prikazan je malo dulji period (od 2000. do kraja 2018.) kretanja štednje, kredita i neto štednje kućanstava (štednja umanjena za kredite) u bankama, štedionicama i novčanim fondovima. (Slika 3)

Jasno je uočljivo da su u razdoblju prije krize krediti stanovništvu rasli brže od štednje, pa je neto štednja kućanstava iz godine u godinu opadala. No, od 2009. trend se okrenuo i već deset godina traje akumuliranje neto štednje kućanstava koja se danas nalazi na rekordno visokim razinama.

Većina štednje u vlasništvu je malobrojnih građana stoga nam ona ne govori puno o rastu standarda prosječnog građanina, no u ovom kontekstu važnija nam je činjenica da je potražnja kredita i dalje niska, odnosno da spomenuti rast potrošnje u trgovini na malo nije rezultat rasta zaduživanja.

4. Rast medijalnog dohotka

Nedavno su objavljeni novi rezultati Ankete o dohotku stanovništva, koja je usklađena s uredbama EU i metodologijom Eurostata propisanima za istraživanja EU-SILC (obvezatno istraživanje i referentni izvor podataka kojim se osigurava praćenje i usporedivost statistike dohotka, siromaštva i socijalne uključenosti u članicama EU).

Osim što je nejednakost u dohotku blago smanjena i ispod je prosjeka EU (Ginijev koeficijent u RH bio je 29,9 u 2017.), značajno je pala i stopa materijalne deprivacije - sa 33,8 posto u 2014. na 25,9 posto u 2017. (ali je još iznad prosjeka EU).

U Anketi također vidimo da je ukupan novčani neto dohodak koji su primili kućanstvo i svi njegovi članovi u kalendarskoj godini u posljednje tri godine kontinuirano rastao, a kućanstva u nižim decilima ostvarila su čak i veći postotni rast od onih u višim. Prosjek i medijan ekvivalentnog dohotka, kao što vidimo na slici 4, u 2017. bili su 17,4 posto (prosjek), odnosno 18,1 posto (medijan) viši nego u 2017. godini. (Slika 4)

Napomena: Ekvivalentni dohodak računa se tako da se ukupni dohodak kućanstva podijeli ekvivalentnom veličinom kućanstva izračunatom prema modificiranoj OECD-ovoj ljestvici.

Dakle, rezultati Ankete jasno pokazuju da je u hrvatskim kućanstvima došlo ne samo do značajnog rasta dohodaka od 2014. nego i da je taj rast bio široko rasprostranjen među svim dohodovnim razinama.

Zaključak

Dakle, navedeni pokazatelji ukazuju na to da (materijalni) životni standard u Hrvatskoj doista raste otkako raste i BDP. Tropostotni rast gospodarstva, napose ako je na zdravim temeljima poput ovoga koji danas imamo u Hrvatskoj, nije “za bacanje” (kako se često može steći dojam) jer i takav rast rezultira mnogim pozitivnim efektima za građane.

To, pak, ne znači da ovim tempom razvoja trebamo biti zadovoljni: druge novije članice EU rastu brže i to je znak da se može bolje.

Jednako tako, napomenimo da rast životnog standarda u posljednje četiri godine nije prvenstvena zasluga nijedne vlade; uostalom, imali smo ih čak tri u navedenom razdoblju - Milanovićevu, Oreškovićevu i sadašnju Plenkovićevu. Ipak, ne možemo a da ne primijetimo da su jedna fiskalna politika ili smjer obilježili to četverogodišnje razdoblje, a to je ono poreznog rasterećenja: od rasterećenja dohotka u režiji ministra Lalovca 2015. do porezne reforme ministra Marića provedene u tri koraka. Možda bi se iz toga moglo nešto zaključiti i naučiti.