Vujčić: 'Nije lako raditi nakon 65. godine, no stanje na tržištu rada jako je nepovoljno'

Guverner HNB-a Boris Vujčić ovaj je tjedan na svojem tradicionalno izlaganju na godišnjoj konferenciji Burze privukao pažnju upozorenjem o gomilanju eksternih rizika za hrvatsku ekonomiju te podosta dramatičnim zaključkom kako će Hrvatskoj dugoročno nedostajati pola milijuna radnika. Proširili smo ta guvernerova zapažanja na druga osjetljiva pitanja Hrvatske i europske budućnosti, a nismo mogli, naravno, izbjeći ni činjenicu da je primio vrlo važno međunarodno priznanje.

Prije nekoliko dana dobili ste vrlo respektabilno priznanje najboljeg guvernera srednje i istočne Europe. Što ste to vi, odnosno HNB radili bolje u odnosu na kolege?

- Radi se u velikoj mjeri, rekao bih, o okolnostima. Hrvatska je u odnosu na druge zemlje bila u najduljoj recesiji, u bankovnom sustavu rasli su loši krediti, na razine više nego u drugim zemljama, strani vlasnici su se nastojali razduživati u Hrvatskoj, sektor kućanstava je bio u znatnoj mjeri izložen tečajnom riziku, ne samo eura, riziku kojim smo mogli upravljati, nego i riziku tečaja švicarskog franka, kojim nismo mogli upravljati, a uz sve to vremenska bomba visoke zaduženosti najvećeg poduzeća, ne samo u Hrvatskoj, nego cijeloj regiji, polako je kucala, da bi na kraju završila bankrotom. U takvoj, vrlo teškoj situaciji uspjeli smo povećavati likvidnost i time djelovati na kontinuirani pad kamatnih stopa i to bez negativnog utjecaja na stabilnost tečaja, što je pridonijelo oporavku, a dodatno smo zaoštravali prudencijalnu politiku, zahtijevajući od banaka da povećaju rezervacije za loše plasmane. Glavni izazov je bio odrediti pravu kombinaciju monetarne politike da bi se održala stabilnost tečaja uz istovremeno smanjenje kamatnih stopa, što su, u načelu, često suprotstavljeni ciljevi, a s druge smo strane znatno ograničili utjecaj naglog kvarenja kvalitete kredita kako na zdravlje bankovnog sustava, tako i na pristup kreditima, u isto vrijeme pojačavajući otpornost bankovnog sustava i potičući čišćenje bilanci banaka od loših potraživanja. Napokon, kontinuiranom supervizorskom politikom koja je ispravno prepoznavala rizike, spriječili smo i širenje krize u koncernu Agrokor na bankovni sustav, na taj način omogućavajući da cijela kriza završi bez troška za porezne obveznike. Troška do kojega bi u suprotnom slučaju sigurno došlo. Ove bi politike i aktivnosti bile nemoguće bez znanja i truda svih kolegica i kolega u HNB-u, i zato ova nagrada pripada i svima njima.

Pretprošli tjedan gledali smo klizanje američkih, azijskih i europskih burzi. Američki predsjednik vrlo je brzo izgubio živce te vrlo neugodno napao američke federalne rezerve zbog dizanja kamatnih stopa iako je tijekom izborne kampanje imao sasvim drugačiju retoriku o monetarnoj politici. Hoće li sad kod svake naznake krize političari podići pritisak na centralne banke te će monetarne vlasti jednostavno spustiti kamate prema nuli ili ih čak prebacivati u negativni teritorij te pokretati nove quantitative easing politike? Dokle to može ići tako? Što ako poduzetnici i građani posumnjaju u realnu vrijednost novca generiranog kroz vrlo labave monetarne okvire i direktne monetarne poticaje?

- Taj nastup američkog predsjednika je izvan okvira uobičajenog ponašanja, bio je vrlo negativno prihvaćen od strane tržišta i generirao nepotrebne rizike. Međutim, FED nije podlegao pritisku, a vidjet ćemo što će se događati u budućnosti. Problem vrlo ekspanzivne nekonvencionalne monetarne politike, ako dugo traje, jest taj da može dovesti do onoga što volim nazvati monetarnim alkoholizmom. U situaciji kad središnje banke počnu povlačiti takvu ogromnu likvidnost koja je dugotrajno kreirana, to je na neki način, kao da nekome kome ste osiguravali puno pića dugo vremena, odlučite oduzeti tu likvidnost. Kao i kod alkoholičara, u takvim situacijama može doći do nepredviđenih reakcija uslijed apstinencijske krize, da je tako nazovem. Izuzetno je važno da središnje banke ne postanu taoci takve politike, odnosno da budu u stanju oduprijeti se bilo čijim pritiscima kako bi se očuvala financijska i makroekonomska stabilnost.

Što očekujete po pitanju politike Europske središnje banke. Vrlo je izvjesno da će doći do smjene na njezinu vrhu koja će donijeti i zaokret u politici u odnosu na onu Marija Draghija. Očekujete li supstancijalne promjene i što bi one mogle značiti za Hrvatsku?

Ne bih se, naravno, upuštao u spekulacije niti tko će naslijediti Draghija na čelu ECB-a, niti kakav će to utjecaj imati na politiku ECB-a. Središnje banke se, bez obzira na to tko bio na njihovom čelu, moraju isključivo voditi svojim zakonskim mandatom i interpretirati ga na način koji, ne samo kratkoročno, već i dugoročno, može osigurati stabilnost cijena i financijsku stabilnost. Što se Hrvatske tiče, mi smo danas bitno otporniji na ono što se može događati na financijskim tržištima nego što je to bio slučaj prije pet godina, vanjski dug je bitno manji i u padu, isto tako i javni dug, kapitaliziranost banaka i rezerviranost loših plasmana je znatno veća, a zaduženost banaka manja. Značajnija brza promjena monetarne politike ECB-a, međutim, imala bi i utjecaj na naše tržište, prvenstveno kroz kanal kamatnih stopa.

Europska tržišta kapitala s dosta zebnje gledaju prema Italiji. Populističke fiskalne mjere digle su razinu prinosa iznad granice koja jamči kontrolabilnost talijanskog srednjoročnog i dugoročnog duga. Italija je puno veća nego Grčka i EU će puno teže kontrolirati situaciju ako tržišta izgube povjerenje u talijanske javne financije. Što možebitna financijska kriza u Italiji može značiti za hrvatski financijski sustav? Dvije najveće banke u vlasništvu su talijanskih banaka majki koje će sigurno osjetiti pritiska rasta prinosa.

Domaće se banke danas gotovo u potpunosti financiraju iz domaćih izvora, što vrijedi i za banke u talijanskom vlasništvu. Njihova je financijska povezanost s majkama vrlo slaba, svega je 1,4 posto ukupnih obveza bankovnog sustava sredinom ove godine bilo prema talijanskim rezidentima, a ukupna izloženost prema talijanskim rezidentima na strani imovine bila je još manja, tek 0,4 posto. Dobro je i što za sada nismo vidjeli prelijevanje rasta prinosa s talijanskih obveznica na druge članice EU. Sve navedeno bitno ublažava rizike za financijski sektor. Ipak, ukupne su gospodarske veze s Italijom iznimno snažne, na Italiju otpada otprilike sedmina robne razmjene te desetina turističkih prihoda i ukupnih inozemnih investicija. Zbog toga bi se svaki poremećaj u talijanskom gospodarstvu, ili trajnije usporavanja njegova rasta, odrazilo i na uspješnost našeg gospodarstva. Dakle, izravni financijski rizici su vrlo ograničeni, ali ne treba podcjenjivati učinke na gospodarstvo zbog trgovinskih veza i turizma.

Premijer i vi obznanili ste da ćete biti vrlo proaktivni u procesu pristupanja Hrvatske eurozoni. Je li se dogodilo što u toj akciji, koliko smo u zadnjih nekoliko mjeseci bliži uvođenju eura?

- Apsolutno, vide se pozitivni pomaci. Intenzivirali smo razgovore s našim partnerima iz zemalja eurozone i institucija EU, poglavito s Europskom komisijom i Europskom središnjom bankom. Upoznali smo ih s našom strategijom za uvođenje eura, te smo naišli na njihovo općenito odobravanje. To nas svakako ohrabruje za daljnje korake. U bliskoj budućnosti bit ćemo spremni razgovarati s našim partnerima i o pismu namjere za ulazak u tečajni mehanizam. Sve u svemu, stvari se kreću u pravom smjeru i to dobrom dinamikom. Ne bih spekulirao s bilo kakvim datumima, no danas sam svakako još uvjereniji da će u skoroj budućnosti Hrvatska biti jako ozbiljan kandidat za ulazak u tečajni mehanizam. Nakon toga, pod uvjetom da ispunimo takozvane Maastrichtske kriterije konvergencije, a koje u zadnje tri godine već ispunjavamo, možemo očekivati ulazak u eurozonu najprije za tri godine.

Što možemo očekivati od tečaja i inflacije u 2019. te u sljedećih pet godina? Vidite li kratkoročno i srednjoročno neke ozbiljne rizike?

- Tijekom naredne dvije godine inflacija bi se mogla nešto usporiti u odnosu na ovu godinu i u prosjeku držati oko 1 posto. Usporavanje inflacije prije svega proizlazi iz prenošenja učinaka poreznog rasterećenja na cijene proizvoda. Također, takva očekivanja počivaju na pretpostavci o sporijem rastu cijena nafte i stabilnim cijenama sirovina na međunarodnim tržištima, odnosno odsustvu razmjerno snažnog doprinosa rastućih cijena goriva ukupnoj inflaciji kojemu smo svjedočili ove godine. Naravno, ne možemo sa sigurnošću znati buduće kretanje tih cijena i one ostaju glavni rizik za domaću inflaciju.

U pogledu tečaja, znatan višak na tekućem i kapitalnom računu platne bilance proteklih je godina kontinuirano vršio pritiske na jačanje tečaja. Očekivano postupno širenje manjka u robnoj razmjeni moglo bi donekle ublažiti te pritiske, no oni će i dalje postojati, naravno, ne dogodi li se neka značajna negativna promjena u domaćem ili svjetskom gospodarstvu.

Čini se da kriza u Agrokoru definitivno ide prema nagodbi i restrukturiranju. Iako je još teško predvidjeti scenarij budućnosti najvećeg poslovnog sustava u zemlji, HNB vjerojatno ima stav o tome u kojoj je mjeri Agrokor i dalje ozbiljan izvor rizika za hrvatski financijski sustav? Koliko je kriza u Agrokoru naštetila hrvatskim poslovnim bankama? Imate li procjenu ukupnih gubitaka?

- Ukupni gubici neće biti jasno vidljivi ni nakon što se nagodba provede i potvrde je sve nadležne pravne instance. Za dio potraživanja vjerovnici će dobiti udjele u vlasništvu, a njihova će se vrijednost moći procijeniti tek nakon provedbe operativnog restrukturiranja kompanije, odnosno tržišne potvrde vrijednosti. Tako bi domaće financijske institucije, što uključuje i banke, trebale sudjelovati u vlasništvu s udjelom od otprilike 15 posto. Ipak, ocjenjujem da banke adekvatno procjenjuju rizike, naravno u mjeri u kojoj je to u ovom trenutku moguće, i da su rezidualni rizici za njih razmjerno skromni. Povoljni gospodarski uvjeti u znatnoj su mjeri nadoknadili nepovoljan učinak Agrokora na poslovanje banaka u protekloj godini pa je dobit smanjena tek za 2,3 milijarde kuna, iako je sam negativan efekt Agrokora na rezultate poslovanja banaka bio znatno veći.

Iako kao institucija niste nadležni za mirovinski sustav, činjenica je da o budućnosti mirovinskog sustava ovisi i financijska stabilnost zemlje, a što je ipak značajnim dijelom i vaš “resor”. Siguran sam da barem privatno imate mišljenje o smjeru mirovinske reforme?

- Koliko razumijem, najnovijim se izmjenama u mirovinskom sustavu pokušavaju ublažiti dva ozbiljna problema. Prvi je izrazito nepovoljan omjer broja umirovljenika i zaposlenih, što je povezano i s relativno niskom razinom zaposlenosti, koju još dodatno potenciraju loša demografska kretanja i emigracija. Iz takvog omjera proizlaze iznimno niske mirovine, što je drugi ozbiljan problem mirovinskog sustava. Tzv. stopa zamjene, odnosno omjer prosječne plaće i prosječne mirovine, koja u Hrvatskoj iznosi otprilike 40%, na dnu je među zemljama članicama EU te bi bez intervencija u mirovinski sustav ona u budućnosti bila još niža.

Jasno mi je da u pojedinim zanimanjima nije jednostavno nastaviti raditi i nakon 65. godine. No, stanje na tržištu rada iznimno je nepovoljno, nestašice radne snage već su sada prisutne u brojnim zanimanjima, a u narednim bi se godinama taj problem mogao bitno povećati. S druge strane, očekivani životni vijek unatoč kratkoročnim oscilacijama pokazuje postojan trend dugoročnog rasta, svakog se desetljeća očekivani životni vijek prosječno poveća za otprilike dvije godine. Produljenje radnog vijeka stoga je nužno i za adresiranje problema nestašice radne snage, kao i za ublažavanje dodatnog pogoršanja omjera umirovljenika i zaposlenih, čime se smanjuju pritisci na javne financije.

Načelno, s obzirom na relativno povoljne pokazatelje dugoročne fiskalne održivosti, postoji određeni prostor za primjerenije mirovine, osobito ako to ide u paketu s produljivanjem radnog vijeka. No, teško je komentirati konkretan prijedlog izmjena u mirovinskom sustavu bez detaljnih dugoročnih fiskalnih projekcija. Svakako je potrebno i korisno raspravljati o najboljem načinu za popravljanje primjerenosti mirovina, kao i o načinima na koje se gospodarstvo općenito može nositi s problemom starenja stanovništva.

U svakom slučaju, dobro je ojačavati drugi stup, što je moguće i postupno. Mirovinska reforma je u Hrvatskoj dovela do toga da su budući fiskalni troškovi na neki način predfinancirani. Zbog toga je javni dug danas veći, ali će fiskalni troškovi starenja stanovništva u budućnosti biti manji. Bilo bi dobro da to na adekvatan način valoriziraju i Europska komisija kao i rejting agencije pri ocjeni javnog duga pojedinih zemalja.

Može li se tržište kredita još više “kunizirati”? Je li i to možebitni izvor potencijalnog rizika?

- Udjel kunskih kredita u ukupnim plasmanima stanovništvu sredinom godine premašio je polovicu i za sada nastavlja relativno stabilno rasti. Takva “kunizacija” dijelom odražava strukturne uzroke, kao, primjerice, regulatorne izmjene kojima HNB nastoji povećati ponudu kunskih kredita, ili pak razvijeniju svijest potrošača o valutnom riziku, ali i određene uzroke cikličke naravi, kao što su pad kamatnih stopa na depozite i rezultirajući porast kunskih sredstava na transakcijskim kunskim računima. Nastavak “kunizacije” tako će ovisiti o mjeri u kojoj ciklički uzroci nastave djelovati, odnosno o tome hoće li kunski depoziti nastaviti rasti.

Zanimljivo da se rast udjela kunskih plasmana poduzećima zaustavio još prije dvije godine i čak se u međuvremenu nešto smanjio, stabilizirajući se blago ispod 40 posto. To se može povezati s činjenicom da znatan dio potražnje za kreditima dolazi od izvozno orijentiranih djelatnosti u industriji i ugostiteljstvu koje ostvaruju devizne prihode, pa su manje izložene valutnom riziku.

Rizici “kunizacije” proizlaze uglavnom iz rastuće ročne neusklađenosti između kredita i depozita. Kunski izvori banaka za kreditiranje zbog iznimno niskih kamatnih stopa uglavnom su depoziti na tekućim i žiroračunima. Zbog niskih kamatnih stopa građani jednostavno više ne pretvaraju kunska sredstva u eure i ta sredstva više ne oročavaju. No, u slučaju izbijanja nestabilnosti ili jačanja nervoze, mogu se u većem broju odlučiti ta kunska sredstva konvertirati u eure ili podići s računa. U tom bi slučaju vjerojatno snažnije mogao porasti trošak financiranja u kunama, a ne mogu se isključiti ni pritisci na deviznom tržištu koji bi potaknuli HNB da intervenira.

HNB vjerojatno prati pravnu praksu kad su u pitanu presude u slučaju Franak. Čini se da je na raznim instancama praksa tu zasad dosta raznolika. Bilo je slučajeva da su ljudi dobivali čak i pravomoćne presude za već konvertirane kredite i po osnovi promjenjivosti kamate i po osnovi valutne klauzule, a ima slučajeva i da su gubili. U kojoj mjeri je nedosljedna pravna praksa izvor mogući izvor nestabilnosti bankarskog sektora? Kakve su moguće posljedice? Hoće li međunarodne arbitraže utjecati na domaću praksu?

- HNB prati dostupnu sudsku praksu vezanu uz spomenute postupke, no prilikom ocjene o tome je li i koliko sudska praksa ujednačena, treba uzeti u obzir činjenicu da tužitelji u pojedinačnim sudskim postupcima mogu isticati zahtjeve za naknadom štete temeljem različitih pravnih osnova kao i da okolnosti pojedinačnih slučajeva, čak i kod zahtjeva temeljem iste pravne osnove, nisu uvijek identične. Zbog toga niti konkretne sudske odluke ne mogu uvijek biti iste. Kao i u sličnim slučajevima, HNB ponavlja da sudovima treba prepustiti da obavljaju svoju funkciju neovisno, temeljem zakona, te da se eventualne neujednačenosti za koje nema zakonski utemeljenog razloga otklanjaju putem propisanih mehanizama osiguranja jedinstvene primjene zakona, odnosno odluka viših sudova donesenih u postupcima povodom pravnih lijekova. U pogledu mogućeg utjecaja odluka ili stajališta međunarodnih arbitraža na domaću sudsku praksu, treba podsjetiti da su arbitraže pokrenute protiv Republike Hrvatske temeljem međunarodnih ugovora o zaštiti ulaganja, a da su postupci o kojima je riječ pokrenuti pred domaćim redovnim sudovima od strane potrošača protiv domaćih banaka temeljem presuda za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u slučaju Franak. Dakle, radi se o postupcima koji se vode pored različitim tijelima, između različitih stranaka i zbog različitih pravnih razloga, pa je već zbog toga nemoguće pretpostaviti hoće uopće i koliko međunarodne arbitraže i njihove odluke utjecati na buduću domaću praksu. Što se pak stabilnosti bankarskog sektora tiče, treba ponoviti da su banke dužne adekvatno upravljati svim rizicima kojima su u svom poslovanju izložene. To svakako uključuje i upravljanje pravnim rizikom i njihovu obvezu da izdvajaju odgovarajuće rezervacije za sudske sporove u skladu sa Zakonom o kreditnim institucijama i odlukom HNB-a.