Dvije godine nakon upozorenja o “eko-bombi” na Žitnjaku, u napuštenom kompleksu nekadašnjeg Diokija malo se toga promijenilo: nepregledne količine plastike i dalje leže na otvorenom, prednji ulaz nije zapečaćen, dvorištem sada patrolira kombi čakovečkih registracija, a na terenu smo zatekli barem jedan parkirani kamion. Barem se čini da organiziranog odlaganja otpada više nema.
Na suprotnoj strani kompleksa, prema tzv. Bronxovskom moru, stoje table koje zabranjuju odlaganje otpada i nekoliko nadzornih kamera koje djeluju kao da odavno nisu u funkciji. Iako su pojedine palete plastike uredno složene i, prema stručnjacima, same po sebi ne predstavljaju neposredan rizik, divlje razbacani otpad svih vrsta širi se gotovo cijelim područjem tek nešto manjim od 100.000 četvornih metara.
Grad Zagreb na tom teritoriju nema ovlasti, jer lokacija pripada Diokiju u stečaju. No, zato je Državni inspektorat taj koji bi trebao intervenirati. Iz Inspekcije zaštite okoliša potvrđuju da je, nakon brisanja e-Kolektora iz sudskog registra, izdano rješenje kojim se Diokiju d.d. u stečaju kao posjedniku otpada naređuje uklanjanje plastike. Budući da rješenje nije izvršeno, protiv Diokija je pokrenut prekršajni postupak, a inspekcijski nadzor se, kako nam kažu, formalno nastavlja. Kada bi se plastika tamo zapalila, Zagreb bi snašla jedna od najgorih katastrofa u povijesti.
Inspektorat je još 2020. ustanovio da su se na lokaciji nalazile velike količine otpada koje tvrtka nije uklonila sukladno ugovoru, pa je izdan i prekršajni nalog. Baš kao i ove godine.
I dok se na terenu gomila plastika i ostaci infrastrukture propale petrokemijske industrije, u pozadini se odvija i drugi, pravni dio priče. Trgovački sud u Zagrebu za 20. ožujka 2024. zakazao je dražbu za prodaju 12.140 četvornih metara dvorišta bivše tvornice Dioki na Žitnjaku, i to po početnoj cijeni od 3,54 milijuna eura, uz uobičajeno načelo “viđeno – kupljeno”. Riječ je tek o jednoj desetini cjelokupnog Diokijeva prostora, no prvi je to komad imovine te lokacije koji se našao na tržištu. Prema podacima iz katastra, vlasnik čestice sada je jedna od tvrtki građevinskog poduzetnika Marija Matejčića. Gospodin Matejčić nije bio voljan razgovarati o svojim planovima za zemljište bivšeg Diokija, niti je želio komentirati kako se recentna dražba uklapa u širi kontekst upravljanja tom lokacijom.
Propast (DI)OKI-ja
Industrijski kompleks u Žitnjaku, nekada je bio jedan od najvažnijih tehnoloških pogona u Hrvatskoj. Poduzeće je osnovano 1959. kao Organska kemijska industrija (OKI) i ubrzo je postalo ključni proizvođač plastike i petrokemikalija u tadašnjoj Jugoslaviji. Izgradnja pogona za etilen, polietilen, polistiren i druge petrokemijske proizvode bila je strateški projekt socijalističkog razdoblja: OKI je opremao domaću industriju, samodostatnost u plastici bila je važan cilj, a proizvodnja je s vremenom dosegnula razinu koja je državi omogućavala i izvoz.
Nakon više reorganizacija i pripajanja, 1990-ih tvrtka djeluje kao INA-OKI, a od 1999. nosi ime DIOKI. Unatoč tranzicijskim potresima, početkom 2000-ih Dioki postaje jedan od najvećih hrvatskih izvoznika: čak 90 posto proizvoda završavalo je na stranom tržištu, a kompleks je zapošljavao stotine radnika.
No financijska nestabilnost, visoki dugovi i promjene u opskrbi sirovinama, osobito nakon restrukturiranja INA-e, postupno guraju Dioki prema kolapsu. Pokušaji predstečajne nagodbe 2012. i 2013. nisu uspjeli. Kada su vjerovnici 2013. odbili plan restrukturiranja, DIOKI službeno odlazi u stečaj, a njegovi se pogoni gase. Nekadašnji industrijski sustav pretvara se u derutni, slabo kontrolirani prostor, čija je vlasnička struktura s vremenom postajala sve kompliciranija, dok operativna kontrola praktički nestaje.
Plastični kaos na Žitnjaku
Tada u priču ulazi tvrtka e-Kolektor, ključni akter u gomilanju otpada na Žitnjaku. Kada je tvrtka od Diokija unajmila zemljište za privremeno skladištenje plastike iz zagrebačkog sustava odvojenog otpada, posao se činio legitimnim: Grad Zagreb, točnije Gradska čistoća, predao je e-Kolektoru velike količine plastike, a tvrtka je za taj posao dobila i službenu dozvolu grada. U to vrijeme grad je, prema procjenama, plaćao oko 160 eura po toni za zbrinjavanje plastičnog otpada.
No kroz samo nekoliko godina plan se urušava. Prvo u stečaj odlazi Dioki kao vlasnik zemljišta, zatim i e-Kolektor, kojem Grad Zagreb 2020. oduzima dozvolu nakon nalaza Inspekcije zaštite okoliša. Inspektorat je izdao prekršajni nalog, no, prema riječima lokalnih ekoloških udruga, na terenu se tih godina nije promijenilo ništa: plastika je nastavila pristizati i gomilati se, iako su i Dioki i e-Kolektor bili u stečaju, a lokacija formalno bez aktivnog upravitelja. Stečajna upraviteljica Diokija, Marija Vujčić Turkulin, tvrdila je još 2020. da se „na zemljištu ništa ne događa”. No svjedoci, stanovnici okolnih kvartova i aktivisti godinama su govorili drugačije: kažu da su kamioni i viličari stalno ulazili, da se plastika slagala duboko u napuštenom kompleksu i da se ondje gomilao i drugi otpad. Snimke s Google Eartha to potvrđuju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....