U talijanskom Snamu, jednom od vodećih europskih operatera energetske infrastrukture s tržišnom kapitalizacijom od 15 milijardi dolara, skloni su u budućnosti, sudeći prema najnovijem istupu izvršnog direktora Snama Marca Alvere, plin kao svoj glavni energent zamijeniti "zelenim vodikom".
Podijelivši s urednikom škotskog dnevnika Herald Neilom Mackayom, u povodu predstojećeg UN-ova summita o klimatskim promjenama u Glasgowu, svoja razmišljanja o neizbježnom globalnom prelasku u proizvodnji energije s fosilnih goriva na obnovljive izvore energije, Marco Alvera upozorio je kako prelazak na energiju sunca, vode i vjetra ima nerješiv problem skladištenja.
Baterije skupe
- Mi jednostavno ne možemo pohraniti dovoljno energije iz obnovljivih izvora. Skladištenje je vitalni dio zelene tranzicije. Snaga valova i vjetra je velika, ali je treba držati negdje kao električnu energiju. Nema šanse da se može pohraniti dovoljno obnovljive energije. Korištenje baterija, primjerice, bilo bi skupo, troškovi bi bili previsoki – kazao je Alvera za Herald, ukazavši potom na prednosti koje vodik ima u odnosu na "obnovljivce" po pitanju skladištenja, ali i cijene, dobave, raznolikosti izvora i drugih parametara. Kad je u pitanju skladištenje vodika, Alvera napominje da se vodik može skladištiti poput nafte ili plina i na sličan način transportirati.
- Prelazak na vodik nije protiv obnovljivih izvora energije. Omogućuju ga obnovljivi izvori energije. To obnovljive izvore energije podiže na višu razinu – upozorava izvršni direktor Snama.
Prema njegovim riječima, stvaranjem vodika, iako iz obnovljivih izvora energije, stvorio bi se izvor energije jednako siguran poput nafte ili plina, ali, ističe, bez emisija CO2. To bi, poentira Alvera, bio izvor energije svestran, fleksibilan i sposoban za transport na velike udaljenosti. Razmatrajući u spomenutome istupu trenutni problem visokih troškova pridobivanja vodika iz obnovljivih izvora energije, Heraldov sugovornik iz Snama ocijenio je kako se rješenje za taj problem sastoji u snižavanju troškova proizvodnje "obnovljivaca".
Još 2010., podsjeća Herald, kilogram vodika koštao je oko 24 dolara, što je ekvivalentno 600 dolara po megavat satu, a to je vodik činilo relativno skupljim od nafte ili plina. Plin je tada koštao oko 25 dolara po megavat satu.
Danas je, napominje škotski dnevnik, kilogram vodika od četiri do pet dolara, a procjene za idućih pet godina govore o padu na razinu dva do tri dolara, a za 10 godina možda i na razinu od jednog do dva dolara.
- Kako bi zeleni vodik imao smisla za mnoge velike industrijske namjene, cijena mora doseći dva dolara. U tom trenutku postaje konkurentno na nekoliko postojećih tržišta, od prijevoza do industrijske uporabe – ističe Alvera.
Vjetroelektrane na moru
Budući da je svoja razmišljanja o globalnoj zelenoj tranziciji iznio za škotske novine, izvršni direktor Snama ilustrirao je prednosti vodika u odnosu na energiju sunca, vode i vjetra na primjeru Škotske, a lako bi ih se, smatramo, moglo aplicirati i na Hrvatsku.
- Nova industrija vodika u Škotskoj donijet će velike vjetroelektrane na moru. One će proizvoditi električnu energiju za uzimanje morske vode, desalinizaciju i pretvaranje u vodik. Tada će se taj vodik dovoditi kopnom do tvornica, velikih industrijskih korisnika za proizvodnju čelika i cementa – najavljuje Alvera, vraćajući se na pitanje skladištenja i transporta vodika.
Kada je u pitanju prestrojavanje Snama u smjeru o kojem govori njegov izvršni direktor, Herald podsjeća da je talijanska kompanija jedna od perjanica svjetske energetike koja je najavila "zeleni katapult".
- Obvezali smo se u idućih pet godina spustiti cijenu zelenog vodika na razinu manju od dva dolara po kilogramu. Ako razmišljate o svijetu s vodikom čija je cijena 2 dolara po kilogramu, tada se događa mnogo čarobnih stvari, ljudi počinju pretvarati brodove u vodik, ljudi prestaju ulagati u nove tvornice ugljena u Kini i Indiji – zaključuje Marco Alvera, dodajući kako bi svijet energije s najjeftinijim energentom zelenim vodikom donio i opću demokratizaciju svijeta jer bi se, upozorio je, politička moć, kao posljedice energetske moći, disperzirala a ne bi bila koncentrirana kao sada u rukama onih koji imaju najveće izvore fosilnih goriva.