Dora Šimičić (27) i Kristian Pereza (30) su se 2017. godine odselili u Švedsku. Rođeni Rabljani htjeli su vidjeti kako izgleda život izvan Hrvatske, stoga su kupili kartu i odlučili stvoriti novi život u Stockholmu.
Prva godina im je bila odlična. Pronašli su poslove, postali dio zajednice i mogli su se zamisliti kao asimilirani Švedi. No, već druge godine je nostalgija pustila svoje korijene i misli o povratku su sve češće upadale u njihovu svakodnevicu. U tom maštanju se potkrao i jedan neostvareni san o farmi magaraca i životu od zemlje. Treću godinu, kada se obitelji pridružio maleni Roko, sve dileme su nestale i kupili su jednosmjernu kartu za Hrvatsku.
Vratili su se na Rab i godinu dana poslije su otvorili jedno potpuno novo poglavlje svog života - nabavili su Brunu, magarca koji će postati prvi član njihovog malog i osebujnog zoološkog vrta.
Dora i Kristian su jedni od mnogih ljudi koji su se u posljednjim godinama vratili živjeti na otok. Naime, prema zadnjem popisu stanovništva, na čak 22 otoka je došlo do rasta broja stanovnika u odnosu na 2011. godinu! Spomenuti podatak je nadasve iznenađujuć kada se u obzir uzme da je država u tom razdoblju izgubila 413.056 stanovnika.
Naravno, ova priča ima i drugu stranu – na 28 otoka je došlo do pada broja stanovnika. Prema tome, na 53 naseljena hrvatska otoka te 2021. živjelo je 127.838 otočana, što je za oko pet tisuća ili 3,70 posto manje u odnosu na 2011. godinu.
No, opet, na velikom broju otoku je došlo do rasta, što znači da i dalje ima ljudi koji su spremni žrtvovati životni komfor kontinenta za idilu stanovanja na otoku. To smo vidjeli i u pričama naših sugovornika, rođenih otočana koji su iskusili život na kopnu, no opet su se odlučili za povratak u rodni kraj.
Farma magaraca
Prvi među njima su ranije spomenuti Dora i Kristian iz Banjola na Rabu koji u obližnjem mjestu Barbat vode OPG Kanat. Radi se zapravo o farmi magaraca koja je započela s debitantnom Brunom, primorsko-dinarskim sivcem. Samo tjedan dana nakon njegova dolaska u Barbat, stigle su tri kelje, odnosno magarice za mužnju. Prije nego su se snašli, već su imali krdo od devet članova kojemu su se prije par tjedana pridružile i četiri minijaturne koze.
- Nismo imali plan. Ispočetka smo mislili možda ostati na jednom ili tri magarca samo za naš gušt, no stalno nas je pratio osjećaj da trebamo zaokružiti priču pa smo napravili taj korak više. Uvijek se u životu nešto čeka i nismo htjeli biti jedni od tih koji će žaliti za propuštenom prilikom – ističe Dora.
Danas imaju maleni zoološki vrt koji je ljeti stalno otvoren za turiste, dok zimi rade po najavi, a tijekom godine prodaju magareće mlijeko. No, cijeli ovaj projekt se ne bi pokrenuo da nije bilo malenog Roka. Naime, Dora je znala da želi dijete odgojiti na Rabu te mu priuštiti djetinjstvo kakvo je i ona imala.
Svjesna je bila da život u Švedskoj dolazi s brojnim prednostima za odgoj djece, no, opet, jednako je tako znala da ništa ne može zamijeniti osjećaj odrastanja na otoku.
- Nekako si bezbrižan, nema toliko prometa. Možeš pustiti dijete samo da ode s prijateljima na igralište ili u park bez ikakvog straha da će mu se nešto dogoditi. U gradu moraš stalno paziti gdje je, ne smiješ ga ispustiti iz vida jer u svakom trenutku može izletjeti na cestu – govori Dora, a njena obitelj je početkom godine postala veća za još jednog člana – sina Rafaela.
Isti motiv povukao je i Katarinu Slejko (38) natrag na Korčulu. Ona je prije 13 godina završila studij ekonomije u Zagrebu te je imala plan nastaviti karijeru u hrvatskoj metropoli, možda i negdje dalje. No, u to je vrijeme saznala da je trudna i u tom trenutku za nju više nije bilo dvojbe oko povratka na Korčulu. Kako kaže, nije mogla kćeri uskratiti osjećaj odrastanja koji je i ona prošla.
- Svi klinci koji ovdje odrastaju su neopterećeni, opušteni. Mi ovdje živimo na svježem zraku i u takvoj sigurnosti kakvu mnogi nemaju. Slobodno šećemo, ne zaključavamo ni kuće ni automobile, kupamo se više od pola godine, to su sve neprocjenjive vrijednosti za podizanje djeteta. Jednostavno mi je nepojmljivo bilo da kao mlada majka šećem svoje dijete po aveniji sa šest traka – kaže Katarina.
Svjesna je, pak, da takav način života dolazi i sa svojim boljkama. Prva je vezana uz profesionalni razvoj jer su mogućnosti zapošljavanja na otoku izuzetno ograničene, pogotovo van okvira turizma i poljoprivrede. Osim toga, život u tako malom mjestu u velikoj mjeri diktira i okolina, što je iskusila na vlastitoj koži kada nije dobila posao u gradskoj upravi, iako je bila najkvalificiranija osoba za tu poziciju.
Autobusni prijevoz
Dodatni problemi dolaze i oko prijevoza na kopno. Vožnja katamaranom do Splita traje tri sata, u sezoni i četiri. Zimi može doći i do raznih komplikacija zbog loših vremenskih uvjeta pa se ne jednom dogodila da trajekt Orebić-Korčula ne vozi zbog čega su znali ostati satima zarobljeni na kopnu, čekajući da se vrijeme popravi.
Isti problem, na sreću, nemaju s autobusnim prijevozom unutar otoka. On je bitni dio života na Korčuli svima koji nemaju alternative kada je u pitanju prijevoz. Stariji trebaju kod doktora, u ljekarnu ili u posjet rodbini, djeca idu u školu i na slobodne aktivnosti. Arriva, autobusni prijevoznik koji pokriva većinu otoka brine da im sve ovo, ali i čitav niz drugih usluga i sadržaja bude dostupno.
Katarina je, naravno, bila upoznata s problemima koji dolaze s povratkom na Korčulu. Čak je i nakon povratka više puta razmišljala o odlasku u urbaniju sredinu kako bi zadovoljila svoje poslovne ambicije, no svaki pokušaj odlaska nadjačala bi želja da kćeri omogući idilično djetinjstvo. Danas joj nije žao zbog te odluke jer je na kraju uspjela uspostaviti stabilan i ispunjen život na Korčuli.
Voditeljica je lokalne akcijske grupe "LAG 5“, udruge osnovane sa svrhom podrške ruralnom razvoju pojedinog područja, prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Štoviše, njena organizacija je među najuspješnijima u Hrvatskoj, s time da pokriva otoke Korčulu, Mljet, Lastovo i poluotok.
Nadalje, s prijateljicama i kolegicama Gordanom Šuperak, Vinkom i Dorom Lozica vodi emisiju o ravnopravnosti spolova „K’o žena“ na Radiju Korčula, a ista je nagrađena Zlatnim mikrofonom za najbolju radijsku emisiju.
Uz sve to, zna da njenoj 12-godišnjoj kćerki ne manjka slobodnih aktivnosti jer u svom gradu imaju sve od plesa, tenisa i glazbene škole pa do kino dvorane, što je sadržaj s kojim se ne mogu pohvaliti ni veći gradovi na kopnu.
- Često se čujem s kolegicama s fakultete koje su ostale raditi u Zagrebu. One znaju raditi i po 12 sati zbog čega su većinu vremena fokusirane na posao, što im stvara veliki stres. Doslovno, dođu doma, odspavaju i sutra ujutro idu na posao, nemaju vremena za slobodne aktivnosti i hobije. Prema tome, ne vjerujem da je kvaliteta njihova života bolja nego meni u Korčuli, čak mi se čini da puno bolje iskoristim dan nego brojni drugi ljudi u velikim gradovima – smatra Katarina.
Ekološka poljoprivreda
No, svejedno ističe da će svojoj kćeri savjetovati da ode s otoka i iskusi život u drugom mjestu, čak i van Hrvatske. Kako kaže, osamostalit će se tek kada stekne znanje o stanovanju van okvira jedne male otočne sredine te će onda postati izgrađena osoba koja se može vratiti u svoj rodni kraj i pokrenuti neku promjenu. Baš kao što je to učinila i njena majka.
Da je to uistinu tako potvrđuje nam slučaj i našeg posljednjeg sugovornika, Kuzme Stančića (33) iz Starog Grada na otoku Hvaru. On je nakon srednje škole otišao na studij u Zagreb te na Agronomskom fakultetu završio smjer ekološke poljoprivrede s agroturizmom. Potom se vratio kući i preuzeo obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo na kojemu uzgaja razno voće i povrće koje prodaje brojnim ugostiteljskim objektima i hotelima ili pak izravno na gradskoj tržnici.
- Imao sam priliku zaposliti se u Zagrebu, ali nije to život za mene. Ne mogu živjeti u stanu, zatvoren unutar četiri zida, meni je to kao zatvor. Naučio sam se živjeti na selu i oduvijek sam htio biti svoj gazda i proizvoditi vlastitu hranu – priča nam Kuzma.
Njegovi otac, majka i brat vode obiteljski restoran „Santa Marija“, tako da se i on vrlo lako mogao uključiti u tu priču. No, nije htio, već je odlučio pokrenuti nešto svoje i nije mu ni najmanje žao, unatoč brojnim izazovima koji dolaze s obrađivanjem zemlje na otoku.
Primjerice, zbog europskih zakona i UNESCO-ve zaštite određenih dijelova otoka, poljoprivredne parcele se ne smiju spajati u veće cjeline. Upravo zato je tri hektara njegovo zemlje rascjepkano na 30 manjih komada, što je veliki logistički udarac, pogotovo kada je u pitanju navodnjavanje. Tu je i problem tržišta jer je njegova klijentela u pravilu ograničena na područje Hvara. U slučaju da se želi probiti na kopno mora zbog transporta podići cijene proizvoda, čime automatski gubi tržišnu utakmicu s drugim proizvođačima.
No, unatoč tome svemu, on ni ne pomišlja o ponovnom odlasku s Hvara.
- Meni je neopisivo zadovoljstvo kada posijem sjeme i kasnije uberem plod svog rada. Taj osjećaj je jednostavno usađen u mene od malih nogu i ne mogu pobjeći od njega. Tako da, ne odlazim nigdje. Ostajem na Hvaru i na svojoj zemlji – kaže Kuzma.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Arrive Hrvatska.