Neprimjetno, tiho i kao da je potpuno nevažno, u mainstream medijima prije samo dva mjeseca provukla se vijest prema kojoj se bivši direktor Jadranbroda, Siniša Ostojić, zaposlio u 3. maju. No, povratak Siniše Ostojića u 3. maj sasvim sigurno nije zanimljiv zbog toga što je on bio nekadašnji stipendist i zaposlenik riječkog škvera. Zanimljivost povratka Siniše Ostojića u “svoje jato” leži u tome što je on bio možda najvažniji čovjek hrvatske brodogradnje u desetljeću u kojem je brodogradnja zamalo dokrajčena.
Siniša Ostojić vodio je Jadranbrod, tvrtku kojoj je država povjerila izuzetan zadatak da pažljivo motri stanje u hrvatskim brodogradilištima kako bi se spriječio neki novi poslovni potop i nova šteta za porezne obveznike. Nakon duge tradicije gomilanja ogromnih gubitaka i sanacija hrvatskih brodogradilišta bila je potpuno razumna želja države da je Jadranbrod upozori ako neki hrvatski škver ponovo počne proizvoditi financijske nevolje te tako ugrozi radna mjesta, dobavljače i sigurnost državnog proračuna.
U osnovi, Ostojić je imao poprilično jednostavnu zadaću: Brodogradilišta proizvode brodove. Brojiš brodove i pratiš u kojoj su fazi izgrađenosti. Ne brojiš tisuće brodova, nego, u najbolju ruku, desetke, te je manjem broju zaposlenika Jadranbroda bilo vrlo lako motriti i stanje pojedinih brodogradnji, baš kao i financijske parametre pojedinih brodograđevnih operacija.
Teško je zamisliti kako možeš jako promašiti u procjeni ako netko jako kasni s isporukom te se baca u zloćudnu spiralu plaćanja penala i gubitaka. Međutim, iz nekog razloga Ostojićev Jadranbrod odlučio je gledati kroz prste Uljaniku, dok je revno, kao po nalogu, napadao operacije Brodosplita. Bio je to pomalo apsurdan igrokaz. Brodosplit je, uza sve probleme, isporučivao brodove i proizvodio dobit, a Uljanik je jako kasnio s isporukama te gomilao enormne gubitke. Zapravo je bilo nemoguće ne vidjeti razliku između uspješnosti Uljanika i Brodosplita. Barem dvije godine prije nego što je bilo kasno, niz pokazatelja govorio je kako Jadranbrod mora dignuti javnu uzbunu oko Uljanika jer je bilo jasno da brodogradilište već pada u provaliju. Međutim, iz nekog razloga Brodosplit je bio ‘loš’, a Uljanik ‘bolji’.
Iz današnje perspektive poprilično bedasto zvuče izjave ‘velikih direktora’ Uljanika i 3. maja prema kojima nema teorije da Brodosplit radi brodove kakve oni rade, no iznenada se pojavio i neki čudni neformalni javni savez mrzitelja Brodosplita. Poznati ‘biznismen’ Ivan Sinčić najednom je počeo napadati Brodosplit i svaki pokušaj kooperacije državnih institucija sa splitskim škverom. Najednom je taj supertalent za ekonomiju bio dobro oboružan podacima koji su tobože trebali prokazati neodgovornost sklapanja bilo kakvog dogovora s Brodosplitom. Međutim, dogovor koji je realizirao HBOR s Brodosplitom, a koji je Sinčić po nečijem navođenju napadao, donio je HBOR-u vrlo lijepu zaradu.
U međuvremenu je Brodosplit isporučio vrlo sofisticirane brodove, a Siniša Ostojić dobio je novi posao.
Postoje dva pitanja koja se nameću nakon ovakvog ‘happy enda’: kolike je razmjere štete Jadranbrod prouzročio hrvatskim poreznim obveznicima neadekvatnim nadzorom Brodosplita i, drugo, koliko je prilika izgubio profitabilni Brodosplit jer ga Ostojićev Jadranbrod nije volio?
Tekst je preuzet iz tiskanog izdanja Globusa
