Pomorski magnati

Obitelj podrijetlom iz Hrvatske ključni je partner Kineza u njihovoj invaziji na Mediteran

AUTOR:

OBJAVLJENO:

14.4.2019. u 12:40

AUTOR:

OBJAVLJENO:

14.4.2019. u 12:40

Goran Šebelić / CROPIX

Vozim se u Genovu iz Trsta. Do jedne od najprometnijih talijanskih i mediteranskih luka htjela bih stići što prije, ali mi baš i ne uspijeva. Iako sam na autocesti, prosječna brzina kretanja ispod je stotinu kilometara na sat. Gotovo na cijeloj dionici te autoceste desni trak zauzimaju teretnjaci. Koja je daljnja perspektiva tog teretnog prometa? Hoće li to trajati vječno i hoće li gužve biti još veće? Zašto ga se ne preusmjeri na željeznice? Sva si ta pitanja postavljam u glavi vjerojatno kao i većina onih koji se zateknu na nekoj od talijanskih cesta. Rješenje problema mogli bi ponuditi Kinezi.

Naime, kineski kapital na velika vrata ulazi u Europu, i to dobrim dijelom kroz Italiju, a posljednjih se dana govori i o velikim ulaganjima u Hrvatsku. Upravo će Italija biti četrnaesta država koja se priključila novom Putu svile te prva od zemalja G7, najvećih ekonomija svijeta. U talijanskim medijima već se neko vrijeme piše, posebno nakon posjeta predsjednika Xi Jinpinga Italiji u ožujku, da Kinezi pokazuju velik interes za ulaganje u tršćansku luku, u čiji bi se razvoj uložilo čak milijardu i 130 milijuna dolara, što se odnosi na nadogradnju više željezničkih pravaca prema srednjoj Europi i priključenje na željezničku mrežu koja vodi na sjever Europe. Sve to kako bi mogli biti brži u prijevozu tereta jer su trenutno zastupljeni samo u grčkoj luci Pirej. Sve bi to itekako utjecalo i na susjednu luku Kopar, ali i luku Rijeka.

O tome su se sigurno proteklih dana vodili i razgovori u Zagrebu, koji je posjetio predsjednik Državnog vijeća NR Kine Li Keqiang sa svojim izaslanstvom. Li je ovog tjedna u Zagreb doputovao sa 250 ljudi, a u Dubrovniku im se pridružilo još nekoliko stotina kineskih poduzetnika jer se summit 16+1 paralelno odvija na političkoj i gospodarskoj razini. I tada se govorilo o interesu za Rijeku, ali i gradnji pruge prema Budimpešti, gdje Kinezi imaju velik distributivni centar.

Dolazak Kine u Italiju

A kako su, zapravo, Kinezi došli u Italiju i zašto se žele posvetiti baš ulaganjima u luku Trst? I što će time dobiti cijelo okruženje? Odgovore na ta pitanja dala nam poznata pomorska i brodarska obitelj Cosulich iz Genove, inače rodom s Malog Lošinja, odakle je još sredinom 19. stoljeća otišla za boljim životom najprije u Trst, a potom u glavni grad Ligurije. Cosulichi će zasigurno, ako dođe do toga, biti najzaslužniji za ulaz kineskog kapitala u Italiju, posljedično i u Europu. Na neki su način spona između kineskih ulaganja u Italiju, time eventualno i u Hrvatsku, i talijanskih vlasti. Njihova današnja tvrtka, Fratelli Cosulich, sa sjedištem u mirnom dijelu stare genovske luke, osnovana nakon Drugog svjetskog rata, vodeća je grupacija za brodarske usluge u Italiji, s ukupnim prometom od oko milijardu eura i oko 1000 zaposlenih u 79 tvrtki u zemlji i inozemstvu. Iz današnje perspektive davne 1981. godine, među prvima su počeli širiti biznis na Kinu, a najprije su otvorili ured u Hong Kongu.

- Svi me u posljednje vrijeme pitaju što će značiti kineska ulaganja u talijanske luke i što bi to moglo donijeti ne samo Italiji nego i Europi. Tako da ću vam ponoviti ono što već mjesecima ponavljam, a tako i mislim - rekao nam je na samom početku razgovora dobro raspoloženi zamjenik direktora najjače pomorske tvrtke u Italiji, Augusto Cosulich koji nas je ugostio u njegovoj tvrtki u genovskoj luci. On i njegov bratić Andrea Cosulich, direktor tvrtke, zajedno vode ovu obiteljsku tvrtku s dugom tradicijom i rado su nam iznijeli planove koji bi mogli iz temelja promijeniti prihvat i transport tereta iz daleke Kine.

Suradnja s COSCO-om

- Mi smo s kineskim partnerima počeli surađivati još 1981. godine, kada smo osnovali ured u Hong Kongu. Tada Hong Kong nije bio dio Kine, ali je trebao to postati. Dakle, suradnju s tim dijelom svijeta pokrenuli smo početkom osamdesetih godina. Tada Kina nije bila ono što je danas. Sjećam se kada sam tih godina prvi put bio u Šangaju. Ljudi su još nosili narodne nošnje, a automobila gotovo da nije bilo. Bila je to potpuno drukčija zemlja nego danas, kada se snažno razvija. Danas je Šangaj poput New Yorka ili Londona. Svjetska metropola. Zato je suradnja s njima u budućnosti jako važna - rekao nam je razgovorljivi Augusto u društvu svojeg bratića Andree. Rekao nam je da su počeli surađivati s kineskom nacionalnom brodarskom tvrtkom China Ocean Shipping (Group) Company (COSCO) za koju vjeruje da će vrlo brzo postati najjači brodar svijeta. Upravo se COSCO spominje u kontekstu ulaganja u Trst.

- Prava suradnja s Kinom počela je za nas zapravo 1988. godine, kada smo postali agent najveće kineske brodarske tvrtke COSCO, a 1994. ušli smo u prvi zajednički biznis s njom. Glavni nam je ured ovdje u Genovi, a područni su u Milanu i Napulju. Nakon toga pokrenuli smo još jedan biznis s njima, a oba se odnose na prijevoz kontejnera te klasični prijevoz tereta i logistiku. U međuvremenu su se COSCO i China Shipping, nekad druga nacionalna brodarska tvrtka u Kini, spojili prema odluci kineske vlade. Tada smo u Italiji preuzeli sve aktivnosti China Shippinga - objašnjava nam početak njihove suradnje s Kinezima Augusto Cosulich. Napominje da zasad taj dio predstavlja oko tri do pet posto njihova ukupnog poslovanja, ali ima veliku tendenciju rasta. To više što se očekuju velika daljnja ulaganja, a neka su već u tijeku.

Genova, 100419.
Vlasnici velike pomorske firme Fratelli Cosulich iz Genove porijeklom su s Malog Losinja, a danas s Kinezima pokusavaju stvoriti novi
Goran Šebelić / CROPIX

Augusto Cosulich uz fotografije svojih predaka

 

- Mislim da će COSCO u bliskoj budućnosti postati brodar broj jedan u svijetu. U našim zajedničkim tvrtkama trenutno radi 128 ljudi. Kinezima smo praktički desna ruka za ulaganja u Italiji. Trenutno grade jedan od najmodernijih terminala u svijetu, i to u luci Vado Ligure, nedaleko od Savone. Taj će terminal za COSCO imati stratešku ulogu u budućnosti. Tamo neće biti zaposleno mnogo ljudi jer će većinu poslova odrađivati roboti i gotovo će sve biti automatizirano - priča nam jedan od glavnih aktera povezivanja Kine i Italije. Terminal bi trebao biti gotov do 2020., a sa 700-metarskim pristaništem koje će moći primati najnovije generacije megabrodova i najsuvremenijim sustavom za pretovar tereta, bit će jedan od najnaprednijih na Mediteranu. U njega se ulaže oko 100 milijuna eura.

Sastanak u Puli

- COSCO je 40-postotni vlasnik terminala i to će mu omogućiti da se približi srednjoj Europi jer sve što se iskrca u toj luci ići će dalje u sjevernu Europu. Isto to COSCO bi htio napraviti i na Jadranu, u Trstu. Uz njega, za Trst je zainteresirana još jedna kineska tvrtka. COSCO trenutno ima terminal u grčkom Pireju, ali htio bi biti bliže sjeveru kako bi izbjegao transport preko Balkana i brojih zemalja na tom području. Trst mu je, stoga, jako privlačan - omogućio bi mu da bude bliže i automatski bi imao manje troškove. Nadamo se da će do te suradnje s lukom Trst doći, znamo da se o njoj pregovara i da je kineski predsjednik talijanskoj vladi dao preporuke u vezi s tršćanskom lukom, ali ne znamo detalje. Naravno, to će, uvjereni smo, utjecati i na razvoj obližnjih luka Rijeka i Kopar, u kojima i mi imamo urede. Mi smo tu i spremni smo za sve naputke koje bi nam COSCO mogao dati. To više što je on jako zainteresiran i za poslovanje na Balkanu, točnije u Sloveniji i Hrvatskoj - otkriva nam Augusto Cosulich. To se, prije svega, odnosi na luke Kopar i Rijeka. A da će se s tim vezi nešto događati, naslućuje se po tome što će se Augusto Cosulich 10. svibnja sastati s jednim od glavnih čelnika ove moćne kineske grupacije upravo u Puli. Nije nam htio otkrivati detalje tog sastanka.

- Znam da je visoka kineska delegacija bila u Zagrebu i u njoj je bio i naš direktor. Očito postoji interes COSCO-a da razvije to područje. A kada i kako, teško je sada reći. Dakle, znam nešto što bi se moglo dogovoriti, ali vam ne mogu reći, s time da detalje ne znam. COSCO je velika tvrtka kojoj treba puno vremena da donese odluku, ali kada je donese, djeluje jako brzo. Sada vjerojatno proučava što se događa na ovom području i koje su mogućnosti. To je tvrtka koja ima novac, teret, stručna znanja i dobre ljude, govori nam moćni brodar lošinjskih korijena.

Genova, 100419.
Vlasnici velike pomorske firme Fratelli Cosulich iz Genove porijeklom su s Malog Losinja, a danas s Kinezima pokusavaju stvoriti novi
Goran Šebelić / CROPIX

Fotografija broda Saturnia

 

Put svile

Pojašnjava nam da bi stoga talijanska vlada trebala shvatiti što joj takva suradnja donosi, ali da bi trebala brže donositi odluke jer je konkurencija jaka.

- Morate znati da se klimatskim promjenama otvara novi Put svile, a to je Sjeverni morski put. Taj ‘Polarni put svile’ sve je prohodniji i teretni brodovi počeli su koristiti taj pravac jer im je kraći i brži. Naravno da to još nije uhodano, ali nam predstavlja realnu konkurenciju. Stoga moramo brzo reagirati. Jačanje tog puta bilo bi kobno za talijanske luke. Italija ima loše ceste i željezničku infrastrukturu za sve ono što slijedi i hitno mora ulagati u infrastrukturu želimo li biti atraktivni i konkurentni. Tako ćemo stvoriti i nova radna mjesta. Trebamo djelovati, a ne samo pričati. U protivnom će naš prometni sustav kolabirati. Uzmimo u obzir i činjenicu da nam turizam raste, pa je tako sve gušći i putnički promet. Normalno je da će Kinezi tražiti puteve koji su im najbrži i najjeftiniji. Nadamo se da će oko tih pitanja doći do dogovora - otkriva nam Augusto Cosulich. Sada put od sjevernih kineskih luka do Rotterdama, preko Sueskog kanala, traje 48 dana, a jedan je ruski arktički tanker, primjerice, iz Norveške u Južnu Koreju stigao za samo 15 dana, što je triput brže.

Augusto Cosulich za kineske partnere ima samo riječi hvale - ističe da drže do lojalnosti, obiteljskih vrijednosti i radne snage, poduzetni su i stalno žele ulagati.

- Puno me puta naš kineski partner pitao ima li kakvih poduzetničkih pothvata u koje bi investirao tu u Italiji, a ja mu, nažalost, ništa nisam mogao preporučiti. Više sam im puta rekao da kupe nogometni klub iz Genove. Nema problema, rekli su mi, ali daj mi prije nešto gdje mogu zaraditi novac. Vrlo su agilni i žele se širiti. U tome ne vidimo ništa loše. Sve ono što se govori o njihovu dolasku u Europu je glupost - ističe Cosulich. Na pitanje o negativnim reakcijama u ostatku Europe, gdje se boje dolaska kineskog kapitala, odgovara da su Njemačka i Francuska jednostavno ljubomorne što je čelni čovjek Kine Xi Jinping najprije došao u Italiju. Ističe da će posla, sklopi li se ova suradnja, biti za sve jer je kolač prevelik da bi u njemu sudjelovala samo jedna država ili tvrtka.

- Nemoguće je da preuzmemo čitav kolač. Kinezi žele doći ovamo kako bi poslovali i u Liguriji imamo više primjera kako oni rade. Danas je previše predrasuda o Kinezima i one jednostavno nisu istinite, primjerice da sve kopiraju, da proizvode lošu robu. Činjenica je da žele investirati, a ne preuzimati. Poštuju naše zakone i nikome ne daju otkaze - ustvrdio je Cosulich.

Poduzetnička tradicija

Put od glavnih aktera koji su u Italiju doveli kineske ulagače od Lošinja iz sredine 19. stoljeća je bio dug i uspješan. Obitelj Cosulich može se pohvaliti dugom poduzetničkom tradicijom, koju nije prekinuo ni Drugi svjetski rat, kao ni razdoblje prije njega, kada su im tvrtke nacionalizirane. Naime, Cosulichi su bili osnivači danas najvećeg talijanskog brodogradilišta Fincantieri sa sjedištem u Monfalconeu, nedaleko od Trsta, koje se spominje u kontekstu strateškog partnerstva za posrnuli Uljanik. To su brodogradilište osnovali 1908., a zvalo se Cantiere Navale Triestino. Upravo je iz njega 1910. porinut prvi parobrod Trieste. Politikom talijanske vlade u tom razdoblju brodogradilište je 1935. nacionalizirano, a Cosulichi su mu još neko vrijeme bili na čelu.

- Poslije više nismo imali interesa ući u taj biznis, a naše današnje brodove gradili smo u Kini - govori nam Andrea Cosulich. On nam je ispričao kako se davnih dana obitelj iselila, najprije u Trst.

Genova, 100419.
Vlasnici velike pomorske firme Fratelli Cosulich iz Genove porijeklom su s Malog Losinja, a danas s Kinezima pokusavaju stvoriti novi
Goran Šebelić / CROPIX

Obiteljsko stablo Cosulich

 

- Naši su preci otišli s Malog Lošinja jer je Trst bio važnija luka u to vrijeme - priča nam Andrea. Naime, krajem 19. stoljeća, točnije 1889. braća Fausto (1845. - 1908.), Kalisto (1847. - 1918.) i Alberto (1849. - 1927.), kapetani duge plovidbe, osnovali su u Trstu obiteljsko parobrodarsko društvo Fratelli Cosulich, koje se 1903. spojilo s parobrodarskim društvom slobodne plovidbe Austro-Americana. Godine 1907. uspostavili su redovne putničke linije prema Americi. Nakon 1919. parobrodarsko je društvo preimenovano u Cosulich, pa je, uz Lloyd, bilo vodeće brodarsko poduzeće s flotom od 33 parobroda. I ova je tvrtka, kao i brodogradilište, nacionalizirana tridesetih godina prošlog stoljeća, a danas posluje kao poduzeće za pomorski i zračni promet.

Nisu Cosulichi, međutim, bili samo u pomorskom biznisu. Dvadesetih godina prošlog stoljeća imali su i zrakoplovnu tvrtku. Braća Cosulich osnivali su 1924. talijansku tvrtku za zrakoplovne usluge Società Italiana Servizi Aerei (SISA), koja je 1926. godine započela djelatnost pokretanjem dvaju avioprijevoznika. Jednom su linijom obuhvatili Trst, Veneciju, Milano i Torino, a drugom Zadar. Kasnije su uveli i linije prema Lošinju, Anconi i Veneciji, pa iz Trsta prema Genovi i Rijeci. Nakon rata rođena je nova tvrtka. Cosulichi danas nemaju nikakve poveznice s avionima, ali se rado vole pohvaliti da su bili i u tom poslu.

- Bilo je to slavno doba. Radilo se o hidroavionima. Osim toga, imali smo i putničke brodove od kojih su neki sagrađeni baš u Monfalconeu. Naša obitelj imala je brodarsku tvrtku koja se zvala Cosulich Lines i prevozili smo putnike u Sjevernu i Južnu Ameriku. Zvali smo ih brodovima za imigrante jer smo 30-ih godina prošlog stoljeća u Ameriku prevozili prije svega talijanske iseljenike - pojašnjava nam Andrea Cosulich. Tada su u njihovoj floti bili brodovi Saturnia, Vulcania, Oceania te Batory i Pilsudsky. Makete i fotografije nekih od tih brodova iz njihove slavne prošlosti mogu se vidjeti na zidovima njihovih ureda i konferencijskih dvorana.

- Bili su to sjajni brodovi, ali danas nas putnički promet više ne zanima - pričaju nam rođaci. Inače, ta je tvrtka, kao i brodogradilište, nacionalizirana prije Drugog svjetskog rata. Ali sve to nije zaustavilo ovu vrijednu pomorsku obitelj da se i nakon rata ponovno digne iz pepela i iznova sagradi svoje poslovno carstvo. Njihova današnja tvrtka osnovana je 1945. u Trstu, s podružnicama u Genovi, Napulju i Palermu, kada su počeli obnavljati svoje brodarske poslove. Danas ima niz tvrtki vezanih uz pomorstvo - s ukupno njih 79, fokusirani su na sedam djelatnosti, od kojih je prva opskrba brodova gorivom. Imaju dva tankera, pomorsku agenciju i catering, upravljaju voznim parkom, bave se logistikom i osiguranjima, pružaju usluge za megajahte…

- Sve te tvrtke zajedno lani su imale prihod od 1,2 milijarde eura, a zapošljavamo oko 950 ljudi, i to ne samo u Italiji. Naši su uredi u New Yorku, u Južnoj Americi blizu Rio de Janeira, u Dublinu i Belfastu, u Velikoj Britaniji, Monte Carlu, a u Italiji ih imamo sedam. Dva su ureda u Turskoj, uz one u Dubaiju, Singapuru, Hanoiju, Shenzhenu, Hong Kongu i Pekingu. Kompanija je još u stopostotnom vlasništvu naše obitelji, a nas sedmero radi za nju. U poslovanje su uključeni i mlađi naraštaji koji će nastaviti voditi ovaj biznis - kaže nam Augusto Cosulich.

Širenje poslovanja

I tu ne namjeravaju stati. I dalje ih zanima širenje posla, prije svega akvizicije.

- Svjesni smo koliko je danas teško postići organski rast, pa smo stalno u potražnji za novim biznisima i poslovnim pothvatima. Zanimaju nas poslovi u Hrvatskoj i Sloveniji, gdje već imamo tvrtke Express i Dragon Maritime - zaključili su rođaci Cosulich.

Augusto i Andrea Cosulich kažu da Mali Lošinj posjećuju povremeno, posebno otkad se, prije godinu dana, tamo preselila Augustova sestra Giovanna. Do tada u Lošinju nisu imali svoju starinu.

- Može se reći da su ju povukli korijeni. Ona se jedina vratila na Mali Lošinj, gdje je kupila kuću, zaljubila se u jednog mještanina, sretna je i zadovoljna. I mi povremeno odlazimo tamo. Jako volimo Hrvatsku i u njoj ljetujemo. Imamo jahtu, tako da ljetovanje provodimo od Istre do Dalmacije. Volimo Verudu i Rovinj, a Dalmaciju posebno - priznaju nam pomorski magnati.