Ideja je stigla - sasvim slučajno. Od Bonda. Jamesa Bonda. Najpoznatiji fiktivni tajni agent 007, koji voli žene, fina pića i cigare, i u crnom smokingu s leptir-mašnom razvaljuje zlikovce, inspirirao je brend TIE ME. Brend koji “viče” - veži me. Ne, doduše, doslovce i ne lancima, već - leptir-mašnom. Taj je brend podebljao folder male hrvatske modne scene i revitalizirao gotovo zaboravljeni modni dodatak, a iza njega stoje unikatne, ručno rađene i personalizirane leptir-mašne, zabavnih uzoraka. Ima ih s, primjerice, točkicama, krilima Batmana, novinskim tekstovima, sidrima... Mašne su tako ušle u novu modnu dimenziju u kojoj ih oko vrata ne veže samo James Bond ili starija gospoda kad idu, recimo, u operu, i u kojoj nisu isključivo simbol otmjenosti i kulture. Vežu ih i žene, djeca - generalno mlađa populacija. I to ne samo u posebnim prilikama.
Ta se ideja skrivala praktički iza ugla. Hrvatska je, kao što je poznato, domovina kravate, iz koje su proizašle na kraju i same leptir-mašne, kojima TIE ME danas daje različite oblike i boje. U mašnama se krije bogatstvo potencijala, nova niša, koju su prije nekoliko godina prepoznale tri prijateljice i kolegice s fakulteta. Danas je samo jedna vlasnica i razvija brend - Vanesa Tipura - od koje smo htjeli čuti što više detalja o proizvodu, poduzetničkom putu, ulaganjima... Dojam je da treba manje novca za start, a više upornosti i kreativnosti, no svjesni koliko je teško razvijati hrvatski modni brend i plasirati ga na tržište, pa i da se ne zaletimo s preuranjenim zaključcima, pitamo Vanesu koliko je njima trebalo za početak. Više od 20.000 kuna, manje od toga? I što nam sve treba osim materijala, igle i šivaće mašine?
- Mi smo počele s 50.000 kuna, to je bio start za prostor, doprinose, opremu... - odgovara nam naša sugovornica, prisjećajući se samih početaka.
Bez konkurencije
Počelo je još za vrijeme studija. No, samo kao hobi. Cure su zajedno studirale na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, ali su se uvijek bavile kreativnim poslovima, poput izrade nakita.
- Na faksu su nas poticali da razmišljamo o svojim idejama, radimo poslovne planove. Sve nas je to navelo na razmišljanje o vlastitom projektu koji bismo mogle realizirati. Stalno smo raspravljale o tome što bi to moglo biti, a onda se ideja rodila iz jednog izlaska. Tu večer je u klubu bila tematika o Jamesu Bondu, i u jednom su trenutku na pozornicu izašle cure u crnim smokinzima i leptir-mašnama. Bio je to genijalan prizor - prisjeća se Vanesa.
Shvatile su tada, nastavlja, da rijetko viđaju leptir-mašne, pogotovo na ženama, pa zaključile kako one mogu biti “kul” modni dodatak.
- Leptir-mašna se nekako uvijek povezuje sa starijim ljudima, što i ne čudi. Najistaknutiji hrvatski brend kravata je Croata, koji ne mijenja pravac u odabiru uzoraka i modela i, prema mojem mišljenju, usmjeren je ozbiljnijoj, nešto starijoj populaciji. Zato nam nisu direktna konkurencija, jer je naša ciljana skupina potpuno drugačija. Čudno je, zapravo, da proizvod poput mašne nema konkurencije, jer smo mi zemlja podrijetla mašni i kravata. Tu je i ta povijesna strana priče - primjećuje mlada poduzetnica.
U početku, priznaje, nije bila ideja proizvoditi za druge, nego nabaviti leptir-mašnu sebi. Zato su krenule u potragu pa onda shvatile da ih ne mogu nigdje pronaći, pogotovo ne one sa zabavnijim uzorcima. To ih je na kraju ponukalo da ih naprave same.
- Istražile smo kako se izrađuju mašne, kupovale tkanine po dućanima, koristile i staru odjeću... Sve smo u početku koristile da napravimo tu mašnu pa smo tako i usput testirale tkaninu i kako sve to zajedno funkcionira. Izradile smo mašne za sebe, no svidjelo se i prijateljima i tako se sve počelo širiti. Kao da je bilo predodređeno da krene. Od same ideje koja je sasvim slučajno došla, do vremena koje smo imale da se time bavimo, i današnjeg razvoja brenda - kaže Vanesa.
Zbog dobrih reakcija, na posljednjoj godini studija odlučile su se otvoriti kućnu radinost, što je najjednostavniji legalni oblik, jer su se htjele ozbiljnije baviti tim poslom.
- Htjele smo probati, vidjeti može li od naših mašni biti nešto ozbiljnije, postoji li interes za takav proizvod, hoće li narasti biznis... Radile smo doma, imale smo svoje mašine od bake, mame, tako da smo imale sve što nam je trebalo u startu. I uz to minimalna početna ulaganja, što smo i htjele jer smo studirale i jer nam je to bio hobi - govori vlasnica brenda TIE ME, u čijem su razvoju puno pomogli prijatelji, koji su bili fotografi i modeli, tako da su uz minimalna sredstva uspjeli podignuti posao na ozbiljnije razine.
Imale su i ogromnu podršku fakultetskih profesora.
Vizualni identitet
- Jedna naša profesorica iz marketinga naručila je mašnu za sina. Kad je shvatila da mi to radimo, oduševila se i pozvala nas da budemo gosti predavači na njenim seminarskim vježbama. Govorile smo o brendu, kako početi, kako izgraditi modnu marku. Profesori su uvijek bili podrška i davali dobre savjete. I dalje imamo dobru komunikaciju s fakultetom - iznosi Vanesa.
Pravi bum se zapravo dogodio s Facebookom, koji je i danas najveći kanal prodaje. Raširilo se, počele su stizati narudžbe, a onda je i pala odluka da se registrira obrt za proizvodnju. To je bilo prije dvije godine. Puno toga su već imale u startu, poput mašina, a imale su i sreće što im je prijatelj bio grafički dizajner jer im je napravio vizualni identitet i sve promidžbene materijale. Da je to kvalitetno napravio, potvrđuju pohvale koje dolaze na njegov rad i dizajn kutija:
- Mi smo oduvijek htjele ponuditi kvalitetu, pa i kroz ambalažu koja je ručno rađena u jednoj hrvatskoj tvrtki - ističe Vanesa, dodajući kako su ih dosta motivirali i poticaji za samozapošljavanje.
Kolegica i ona su se, naime, prijavile i dobile po 25.000 kuna, tj. ukupno 50.000 kuna, što im je dobro došlo za najam prostora, doprinose, opremanje prostora, nekoliko novih mašina... Inače, raspon cijena mašina za šivanje uistinu je šarolik. TIE ME koristi stare mašine od bake jer su se pokazale najboljima, ali i nove kojima se cijena kreće oko 3000 kuna. To je neka optimalna cijena, no ima i mnogo skupljih. Od opreme imaju još i stroj za uvez, koji je oko 10.000 kuna, te endlericu (mašina za porub). Surađuju i dijele najam prostora s curama iz brenda Shuz, koje izrađuju tenisice za vjenčanja, pa su tako smanjile stavku najma prostora. Sa Shuzicama TIE ME ima i zajednički proizvod “Perfect mach set”, namijenjen mladencima, s kojim su povezale tenisice i leptir-mašne. No, na stranu doprinosi, prostor i oprema - najveća stavka je osobni rad, jer je ručni rad.
- Kad se gleda samo trošak proizvodnje, najviše ode na taj rad. Nije jednako vrijeme posvećeno svakoj mašni. Neke su jednostavnije i za njih treba najmanje sat vremena, a za neke i tri do četiri sata. Dimenzije mašni su 11x6, što je standardna muška klasična mašna, a radimo i dječje mašne, ženske mašne, koje su nešto su veće, od raznih su materijala poput čipke, perja, svile. To je nešto što nigdje nismo vidjele i same smo dizajnirale te modele. Sad imamo 10-ak ženskih modela i mogu se izrađivati u različitim bojama. Zapravo puno radimo prema narudžbi - naglašava Vanesa, dodajući kako najviše koriste pamuk jer je najlakše naći zabavne uzorke na tom materijalu.
Kako je takvu tkaninu teško pronaći u Hrvatskoj, naručuje je s inozemnih web shopova, i to po metar, dva, tri. Cijene su različite, okvirno od 100 do 200 kuna po metru, a od jednog metra može se napraviti sedam, osam mašnica.
Hrvatski suvenir
No, na sam proizvod ide još i brendiranje, etiketa, kopčica za regulaciju, konac, punjenje za učvrstiti tkaninu... Zato i cijene mašnica variraju i ovise o dimenzijama, personalizaciji i sl. Neki dodatni troškovi su 50-ak kuna na cijenu, koja se kreće oko 30-ak eura. Uvez se dodatno naplaćuje od 35 do 70 kuna, ovisno o dužini. Recimo, inicijali su 35 kuna, malo duži tekst 50 kuna.
- Kod takvih modernih dodataka, muškarci često ne vide nekakvu razliku. Ne želim generalizirati, ali teško je objasniti nekome i opravdati tu cijenu, iako je ona opravdana. Zato moram reći da su 80 posto naših kupaca žene koje kupuju za sebe, ali i za svoje partnere - govori vlasnica brenda, koja ima ured u samom centru Zagreba, svoj web shop, no brend je prisutan i u pet dućana na obali.
To su concept store modeli trgovina koje okupljaju dizajnere, sezonski dućani koji rade od svibnja do listopada, a Vanesa im najčešće šalje mašne s morskim motivima. Kaže da je vrlo zadovoljnom prodajom pa i da je mašna prepoznata kao hrvatski suvenir.
- Svi me pitaju kako ide, a ja uvijek kažem da ide super, baš odlično. Pitaju me i zarađujem li milijune, a ja im kažem kako sam jednostavno sretna i ispunjena time čime se bavim. Pokrivam si troškove i mogu živjeti od toga. Za sada skromnije, ali vjerujem da će se to u budućnosti promijeniti. Kad vidim neke svoje kolege s faksa, ne mogu reći da su prezadovoljni radeći za nekog drugog, iako vjerojatno imaju više novca. Ja svaki dan doma dođem sretna - zadovoljno konstatira Vanesa.
Ona je trenutačno jedina zaposlena i ima još tri studentice, koje rade prema potrebi. Trenutačno ima puno posla jer je počela sezona. Ljeto i zima su udarna razdoblja, a ove zime je TIE ME imao i kućicu na Adventu. To je, kaže naša mlada poduzetnica, bila ludnica i prodavalo se gotovo pet puta više nego u ostatku godine. Inače je svaki mjesec drugačiji i narudžbe se kreću od 50 do 100 komada. Mali dio toga ode i u inozemstvo, što je sljedeći veliki korak.
- Hrvatsko tržište dobro funkcionira, ali za neku budućnost definitivno treba otvoriti novo tržište. Mislim da to ima smisla, s obzirom na to da je podrijetlo proizvoda hrvatsko. Tako bismo i reklamirali proizvod: ručni rad jedne hrvatske tvrtke, iz zemlje poznate po takvom radu, rad prema narudžbi i personaliziran rad. Personalizacija i posvete sve su popularnije, pogotovo kad su vjenčanja u pitanju, promocije i slični prigodni događaji - primjećuje buduća izvoznica, koja uskoro planira i proširiti asortiman.
Želi raditi s prirodnim materijalima, želi raditi i kravate i marame. No, to sve čeka dok ne nađe dobrog dobavljača tkanina. I želi, posebno naglašava, ići u smjeru personalizacije.
Strategija brenda
- Digitalni tisak odlična je stvar. Za dosadašnje kolekcije su cure iz dizajn studija NJI3 smislile uzorke prema našim željama, mi smo to aplicirali na tkanine, i to nam je dalo prostora da ljudima radimo prema želji, prebacimo neki njihov crtež na tkaninu. U tom smjeru bih htjela da ide brend, na nešto posebno, što se ne može nigdje drugdje pronaći - dio je buduće poslovne strategije brenda, koji otkriva njegova vlasnica.
Htjela bi se, nastavlja, razvijati i u smjeru izrade poslovnih darova za tvrtke, no teško je to sam raditi, stoga će u dogledno vrijeme pronaći nekoga na koga može prebaciti sam proizvodni proces, a ona će se više baviti menadžmentom. Za buduće poduzetnike, Vanesa ima zgodan savjet. Ljudi, kaže, uvijek nešto izmišljaju i misle da treba otkriti toplu vodu, a često se zapravo iz osobne potrebe osmisli dobra ideja:
- Kažu “ako ti nećeš to raditi, radit će to netko drugi”. Ako imaš neku ideju za koju misliš da bi mogla profunkcionirati, definitivno treba probati. Zvuči kao otrcana fraza, ali istina je. Kao što je istina da ne možeš od starta očekivati povrat investicije i veliku zaradu. Postoje i takva iskustva, ali najčešće je ipak potrebno prihvatiti ta ulaganja i raditi određeno vrijeme kako bi se ulog počeo vraćati. TIE ME nije imao velika ulaganja. Imao je dobar proizvod, tako da se danas njegovom prodajom pokrivam i živim od toga - zaključuje.