Događa se i to. Iako ne prečesto - ne odlaze samo Hrvati živjeti u Irsku, nego i Irci u Hrvatsku. Doduše, većina Hrvata u Irsku ide trbuhom za kruhom, a Irac iz naše priče - Adrian Sheridan - u Hrvatsku se doselio zbog ljubav. A to se, pak, ipak događa malo češće. Za sve je kriva jedna žena Ita za koju je Sheridan uvjeren da ima čak i irsko ime, s kojom je sada već 20-ak godina. Zvuči gotovo sudbinski, zar ne?
Priča o njemu počinje “ljubavnim tonovima” jer tako sve počinje - i jer je tako i počela priča o njegovu irskom pubu. Irac je upoznao curu, zaljubio se i zbog ljubavi doselio u Hrvatsku, otvorio irski pub, koji radi već šest godina i koji bi sada mogao postati jedan od najboljih u Europi. Zagrebački Sheridan’s Irish Pub (koji je očito dobio ime po prezimenu vlasnika), smješten na zanimljivoj lokaciji u Savskoj ulici (barem nama znatiželjnim novinarima) - nasuprot SOA-e i MUP-a - od tisuću poznatih lanaca irskih pubova ušao je među deset pubova finalista koji se natječu za titulu “Best Irish Community Pub”, koju dodjeljuje federacija Irish Pubs Global. Riječ je o irskoj organizaciji s oko 16.000 irskih pubova i restorana diljem svijeta čiji je cilj promicati suradnju “irskih pubova i restorana”, kao i doprinos promicanju irskog izvoza i gospodarstva. Nagrade koje dodjeljuju jednom godišnje još su poznate kao “irski Oscari”. Zagrebački je pub finalist u čak tri kategorije: najbolji pub u zajednici, najbolja marketinška kampanja i najbolji barmen.
- Lik iz Irske, John Brady, ušao je jedan dan u pub i rekao da nas je nominirao. Četiri mjeseca poslije ušli smo u top deset u konkurenciji od 2500 pubova. Inače sam generalno iznenađen nominacijom i nisam očekivao da uđemo među top 10. A da dobijemo nagradu, to bi nam svakako puno značilo jer, navodno, mogu se dobiti neka sredstva - reakcija je na nominaciju simpatičnog, bradatog gazde puba, a slična je reakcija i nominiranog barmena Tomislava Sigeča.
Jako ga je iznenadila nominacija, kaže nam Sigeč, koji radi u ugostiteljstvu već 10 godina. Prije je radio po rock klubovima, a u pubu je zadnje dvije godine.
- Ovo mi je zasad najbolje radno mjesto. Super je atmosfera, super je gazda, normalan, nasmijan i opušten. Gosti su pristojni, stranci pogotovo, čak pristojniji nego naši. Nekako je “easy going” - komentira.
Nekad nisu radili samo on i njegov šef, kao sada. Radilo ih je troje, sa studentima, no situacija se promijenila.
- Ne mogu si priuštiti više ljudi u ovom trenutku jer je država skupa. Morao sam i skratiti radno vrijeme - dodaje Sheridan dok opušteno sjedimo i razgovaramo u njegovu pubu, malom i nešto mračnijem prostoru, oblijepljenom plakatima piva, raznim natpisima i zastavama.
Interijer je to koji odiše starinskim štihom, drvenim namještajem i pokojim retro detaljem te zanimljivim zidovima - neravnim i grubim. I da, “Pepeljuga natpisom” koji je nemoguće promašiti je visi sa zida odmah nasuprot ulazu: “We’re open till midnight, then we all turn to pumpkins” (Otvoreni smo do ponoći, a onda se svi pretvaramo u bundeve). Srećom pa je naš razgovor bio u popodnevnim satima jer bismo se u suprotnom pretvorili u bundevu i vjerojatno ne bismo uspjeli doznati kako izgleda iskustvo života i posla u tuđini iz usta jednog tuđinca.
Kineski hrvatski
Sheridan’s Irish Pub jedan je, prema našim informacijama, od tri irska puba u Zagrebu. Jedan je otvorio Hrvat, drugi Rus, a treći Irac. Potonji je smještenoj u ulici - Savskoj - koja je posljednjih godina s ponudom kvalitetnih kafića potpuno oživjela i ozbiljnije konkurira samom centru grada iako i dalje svi vape za poslovnim prostorima u središtu. No to ne umanjuje njegovu kvalitetu jer nudi ugodnu, opuštenu atmosferu, dobru mjuzu, većinom rock, te dovoljno širok raspon pića da udovolji svačijem apetitu: ima domaćih i stranih piva, što lager, što craft, viskija, kava, čajeva... Dok kava prodaju možda 10 do 20 dnevno, pivo se, očekivano, najviše pije, i to irski O’Hara’s. Tu je, napominje Sheridan, koji preferira uz svoje irsko pivo i Velebitsko, osnovna razlika između Irca i Hrvata. Hrvat će, kaže, popiti tijekom vikenda 20 piva, a Irac toliko u jednoj noći. Srećom pa karikira jer sumnjamo da Hrvati popiju tako malo. Možda samo manje od Iraca, to svakako.
Sheridan's Irish Pub
Što se suradnje s domaćim pivarima tiče, priznaje da mu je bilo lakše uspostaviti suradnju s malima nego velikima.
- Neki od njih bili su dosta neljubazni, rekli su da im nije dovoljno veliko, dovoljno dobro... Sjećam se da su u početku svi bili skeptični kad sam htio s nekim razgovarati i početi posao. Možda je razlog investicijska klima, ne znam. Manje pivovare lakše je probiti, kooperativne su i sretne su da budu svugdje - govori Sheridan, otkrivajući nam i da uskoro u ponudu planira uvesti koktele, što će vjerojatno privući i novi profil gostiju. Oni su, inače, svakakvi: od susjeda iz SOA-e, do alternativaca, hipstera, svraćaju i turisti. I svi oni, više-manje, imaju dobro mišljenje o pubu jer je autentičan.
- Iznenadilo me da je taj pub nominiran jer, ruku na srce, nije ništa posebno. Ali za razliku od irskih pubova diljem svijeta, koji su postali tvornica love, Sheridan’s nije toliko komercijalna priča. Ima neku spontanu i intimnu notu, što se vidi po interijeru, dobar izbor piva, iako, nažalost, većinom u boci, a iako nije uvijek nasmijan, gazda/konobar je Irac, što dodatno daje na autentičnosti - uočava jedan od češćih gostiju, kojeg smo pitali za komentar i koji, kako doznajemo iz njegova osvrta, dobro poznaje pubove jer je proputovao svijeta.
Ipak, gazda Irac u razgovoru s nama gotovo je neprestano bio nasmijan. Da, malo “stisnut” i malo sramežljiv, možemo reći, ali stalno nasmijan i u šali. I vrlo skroman. Mana koju smo uočili jest da nakon toliko godina života u Zagrebu nije uspio svladati hrvatski jezik pa smo s njime razgovarali na engleskom.
- Svaki put kad idem u trgovinu pokušavam govoriti na hrvatskom i svaki put kad krenem, oni mi odgovore na engleskom pa sam nakon par mjeseci odustao - smije se Sheridan.
Nikako ga, priznajem nam, nije uspio svladati ni nakon 10 godina u Zagrebu. Čak mu ponekad zbog slova č zvuči i kao kineski, što nas je lijepo nasmijalo. To je, kažemo mu, prvi put da čujemo da se hrvatski uspoređuje s kineskim jer ga ipak više uspoređuju s ruskim. Tim više želimo testirati koliko je uspio svladati hrvatski jezik, na što nas je zamolio da budemo blagi prema njemu pa ga pitamo koja mu je najteža riječ i koja je prva riječ koju je naučio. No ispalo je da to nije bilo preblago.
- Svaki drugi riječ je težak. Padeža je jako teška - odgovorio nam je pokazujući svoje “znanje”, koje ne treba dodatno komentirati.
No opravdava ga što je hrvatski jezik zaista težak pa je brkanje padeža čak i simpatično. Što se, pak, tiče prvih riječi, kao i svakog naivnog stranca, Hrvat ga ide prvo učiti psovke. A tu se naš Irac puno bolje snalazi i, potpuno očekivano, pomalo je šokiran rasponom psovki kojima raspolaže portfelj našeg jezika i koje je gotovo nemoguće prevesti jer ni u jednom jeziku ne zvuči dovoljno autentično i moćno.
- Sjećam se da sam bio u jednom kafiću i za susjednim stolom je bio čovjek koji je izgovorio neku psovku, koju sada zaista ne znam ponoviti. Ali u njoj se spominjala i majka i pas i grob... Kad su mi preveli to što je rekao, ostao sam šokiran kreativnošću. Psovke u Irskoj su vrlo jednostavne, prilično su pitome prema vašima - konstatira uza smijeh naš sugovornik, koji je kao i svaki turist primijetio da Hrvati jako vole ispijati dugačke kave pa je pomislio da možda sastanci traju tako dugo. Većih “šokova”, kaže, nije doživio, osim da u našim visokim neboderima žive “normalni”, dobrostojeći ljudi, a u njihovim socijala. Dok smo se tako zaigrali s raznim riječima, pa i psovkama koje je nemoguće prevesti, kroz smijeh se poveo ozbiljniji razgovor o tome kako je jednom Ircu živjeti i poslovati u Hrvatskoj. I pogodite? Nije lako. I ljubav nije dovoljna.
Sheridan je odrastao na sjeveru Irske, dolazi iz pokrajine Offaly, maloga grada od 15-ak tisuća stanovnika. Otac mu se bavio tapeciranjem namještaja i neko je vrijeme radio za njega. Zatim je otišao u Dublin i tamo radio razne poslove da bi onda došao na odmor u Hrvatsku. Bilo je to 2001. godine. Putovao je hrvatskom obalom, a potom posjetio i Zagreb, u kojem je proveo mjesec i pol dana.
Slatko malo mjesto
- Upoznao sam djevojku kad sam bio tu. Potom sam otišao u London na neko vrijeme pa se opet vratio, onda sam otišao u Irsku i ponovno se vratio u Hrvatsku. Vraćao sam se istoj djevojci. Štedio sam novac i radio da bih ga trošio u Hrvatskoj - govori nam nasmijani Sheridan, koji je odlučio za stalno se doseliti u Hrvatsku 2008. godine, a 2012. je otvorio pub.
Uložio je, kaže, sve - 50.000 eura, ali smatra da je mogao proći i jeftinije.
- Da danas krećem u to, uložio bih barem duplo manje. Interijer je bio gol, trebalo mi je 10 mjeseci da otvorim. I administracija u Hrvatskoj ubija. Kao stranac ovdje, moje je iskustvo da je to bio dugačak proces, stalno treba neki papir pa još jedan papir, mnogo toga treba poplaćati, sve se sporo odvija i ne dozvoljava da krenete što prije u posao. Uostalom, znate i sami - konstatira vlasnik puba nešto što samo možemo potvrditi, i to sada već posramljeno klimajući glavom.
Trebalo mu je, dakle, gotovo tri godine da otvori pub, od toga je godinu i pol dana tražio prostor za uređenje jer, kako sam kaže, ništa nije bilo zadovoljavajuće, a ostatak je potrošio na rješavanje papirologije. Administracija u Irskoj je mnogo manje kompleksna, dodaje, puno stvari možete riješiti preko interneta, lakše je jer se zna da je brzo rješavanje takvih stvari dobro za biznis. Kad je konačno otvorio pub, želio je da izgleda kao pravi irski pub. Zato je interijer specifičan, retro, pravi je country club stil u pubu. I to, potpuno realno, daje jednu posebnu notu. Atmosfera je uvijek dobra, srijedom imaju kvizove, organiziraju glazbene večeri... Uglavnom, sadržaja ima. A planova za budućnost?
- Prvo moram početi zarađivati. Iskreno, u ovoj zemlji se teško zarađuje, a ovo je slatko malo mjesto. Pub je relativno zaposlen, trebao bi stvarati novac, ali država uzima mnogo. PDV ubija polako - žali se Sheridan pa se s punim pravom pita kako da on dobije priliku ovdje ako je Hrvati nemaju?!
Sheridan's Irish Pub
Uzorni katolici
Kad bi se bolje upravljalo državom, nastavlja, mogli biste imati fantastičnu zemlju.
- Imate obrazovane ljude, a sav mozak odlazi u Irsku. Ovdje je sigurno, ne morate se noću bojati hodati ulicom. Irska je sušta suprotnost i to je samo jedan od ovdašnjih benefita. U Irskoj ne moraš imati nikakve papire sa sobom. Mislim, naravno da moraš imati vozačku, identifikacijske dokumente, itd., ali vas nitko neće kazniti ako vas na cesti zaustave bez tih papira, za razliku od ovdašnje situacije. U Hrvatskoj je ipak to malo drugačije. Ako želim, recimo, organizirati poker večer, vjerojatno bi već došla neka inspekcija jer postoji neko pravilo i neka kazna - razlike su između dvije države koje naš Irac izdvaja.
Priznaje da mu nedostaje domovina, ali prema njegovim riječima, stvarno mu se sviđa ovdje.
- Bio sam jako sretan što sam došao ovamo. Ljudi su otvoreniji. U Hrvatskoj je društvo nekako bolje nego u Irskoj, ljubaznije - primjećuje, dok gotovo svaku rečenicu završava s “Do you know what a mean?”, koja mu je, kako smo primijetili, poštapalica kao većini nama “znaš”, “u biti”, “fakat” i slično.
Da, naglašava, volio bi češće ići u domovinu jer ne ide dovoljno često, svakih nekoliko godina.
- Hrvatska plaća to ne dopušta. Šteta što se ništa ne mijenja jer bi ovo moglo biti zaista super mjesto za život. Mislim, već je super, ali ne i ekonomski. Drugačije je u Irskoj. Puno radite, ali ste i plaćeni za to. Ovdje nema baš puno prilika i morate se boriti za sve - gotovo rezignirano govori o već poznatoj hrvatskoj stvarnosti.
Priznaje da mu nedostaje obitelj, koja je, malo je reći - velika. Ima sedam sestara i tri brata.
- Oni znaju doći u Dubrovnik pa se tamo vidimo, a znaju otići i do Međugorja. Mi smo vam klasična dobra katolička obitelj - smije se opet, dok mi konstatiramo da mu je majka imala naporan posao s toliko djece i da joj treba skinuti kapu.
No zato se sljedeći mjesec sprema u Irsku, koju i nakon toliko godina izbivanja zove domom. Sprema se na dodjelu nagrade federacije Irish Pubs Global pa će usput posjetiti i svoju mnogobrojnu obitelj. U svakom slučaju, palac gore za Sheridan’s, držimo im fige na natjecanju. I da ne odustanu u borbi s prenormiranom Hrvatskom, već da irsku kulturu i dalje i još više približavaju Hrvatima.