Sandor Fasimon

'INA ne ide iz Siska, tu lokaciju je itekako moguće razvijati i radnici će biti zbrinuti'

AUTOR:

OBJAVLJENO:

2.12.2018. u 11:28

AUTOR:

OBJAVLJENO:

2.12.2018. u 11:28

Sisak, 210611.
Dan nakon velikog pozara u Rafineriji nafte Sisak, poceo je policijski i vatrozastitni ocevid. Utvrdjuje se steta na rafinerijskim postrojenjima i zbog cega je doslo do pozara koji je zaprijetio katastrofom.
Foto: Nenad Dugi / CROPIX
CROPIX

Sredinom 2018., nakon punih osam godina mandata Zoltana Aldotta, na čelo hrvatske nacionalne naftne kompanije stigao je novi čovjek - Sandor Fasimon. Riječ je o poznatom i vrlo iskusnom menadžeru, koji je u mađarskom MOL-u obnašao niz vrlo odgovornih pozicija. U Hrvatskoj ga dočekuje izazovna situacija, ne samo zbog dioničarskih nesuglasica hrvatske Vlade i mađarske kompanije, nego i zbog niza teških odluka koje kompaniji - ako želi pokrenuti novi poslovni ciklus - vrlo skoro predstoje. U prvom intervjuu za hrvatske medije od dolaska na dužnost, Fasimon govori o svojim planovima u Ini, strategiji razvoja kompanije te načinu kako namjerava provesti dugonajavljivano restrukturiranje rafinerijskog sustava tvrtke.

Na čelo Ine stigli ste prije manje od pola godine. Kakvi su vaši dosadašnji dojmovi o kompaniji?

- Ina je izvrsna tvrtka. Ima dugu tradiciju i povijest uspješnog poslovanja iza sebe. A to je posljedica toga da su u Ini nekoć radili i danas rade sjajni ljudi. To je ključni resurs tvrtke. S druge strane, Ina je danas financijski vrlo stabilna tvrtka. Dakle, imamo kvalitetne ljude i imamo financijski potencijal - to su dva preduvjeta za novi veliki val promjena koji kompaniji predstoji. Nadam se da ćemo u tome biti uspješni.

O kakvim se promjenama radi?

- Ina je vertikalno integrirana naftno-plinska kompanija. To znači da svojim poslovanjem obuhvaća cijeli lanac vrijednosti, od istraživanja i proizvodnje ugljikovodika, preko prerade do veleprodaje i maloprodaje derivata. Promjene nam predstoje na svim razinama poslovanja, odnosno u svim dijelovima tog vrijednosnog lanca.

Možete li biti konkretniji?

- Naravno. Evo, krenimo od istraživanja i proizvodnje. Tu imamo dva izazova. Jedan je da povećavamo proizvodnju, ali pritom moramo kontrolirati troškove. Vjerojatno znate da smo nedavno zaključili transakciju otkupa udjela talijanskog Enija u sjevernojadranskim plinskim poljima. Ta će nam transakcija omogućiti da trenutačnu proizvodnju plina povećamo za deset posto, i to uz vrlo prihvatljive troškove. Drugi primjer takvog projekta je EOR projekt u Ivanić-Gradu, gdje se utiskivanjem ugljičnog dioksida u naftna ležišta povećava iscrpak. Jako sam zadovoljan tim projektom i načinom kako se vodi. Gdje god je na našim postojećim nalazištima moguće primijeniti takve, troškovno efikasne metode povećanja proizvodnje, za to smo zainteresirani. Drugi izazov u istraživanju i proizvodnji je obnova rezervi, dakle razvoj novih nalazišta kojima ćemo pokriti pad proizvodnje na postojećim projektima. Što se toga tiče, planiramo sudjelovati u sljedećoj rundi natječaja za istražne koncesije u Hrvatskoj. Ovdje smo kod kuće, poznajemo teren, već imamo razvijenu infrastrukturu i nemamo dvojbe kako takve projekte možemo učiniti profitabilnima.

Odustaje se od istraživanja u inozemstvu?

- Nikako. Poznato je da trenutačno radimo u Egiptu i Angoli. Pritom je Egipat ocijenjen kao posebno zanimljivo područje i ondje se trenutačno natječemo za dva nova istražna bloka. Gledamo i mogućnost ulazaka u projekte u regiji.

Siriju ne spominjete...

- Tu se nema što reći, jer promjena nema. Rat još traje i teško je predvidjeti kad bi mogao završiti i što će se dogoditi nakon toga. Mislim da iz tog projekta moramo izvući pouke.

Kakve pouke?

- Nema sumnje da je Sirija u financijskom smislu bila iznimno profitabilan projekt, no takva razina ulaganja za Inu je bila i velik rizik. Golema su sredstva uložena, povrata zasad nema i to je problem. Možda se na kraju dio tih ulaganja i vrati, mi svakako polažemo pravo na to, no cijela priča nam je poticaj da u budućnosti još ozbiljnije razmatramo sve rizike prije odluke o investiranju u projekt.

Što to konkretno znači? Ulaganja u istraživanje i razvoj čak i kod najisplativijih projekata tolika su da za kompaniju Inine veličine moraju predstavljati financijski rizik. Kako se to može izbjeći?

- Upravljanje rizikom i oblikovanje portfelja tako da se rizik umanji jedan je od temeljnih izazova ovog biznisa. I preduvjet da ste u tome uspješni je iskustvo. Već sam rekao kako u Ini ima puno iskustva, ali želim naglasiti da nismo sami. Ina je dio obitelji, a MOL također ima svoja iskustva. Zašto ne udružiti iskustva i potencijale? Postoji poznata poslovica: “Bolje imati deset posto udjela u uspješnom biznisu nego sto posto udjela u neuspješnom”.

Prema toj “obiteljskoj suradnji” mnogi su u Hrvatskoj skeptični, pogotovo u kontekstu MOL-ovih interesa u rafinerijskom sektoru...

- Neću govoriti o dojmovima, nego o brojkama. Mi već godinama u Ininom rafinerijskom poslovanju gubimo milijarde. Otprilike milijardu kuna godišnje. Mislim da se svi mogu složiti da to nije dobro. E sad, taj se gubitak može - kao što je dosad bio slučaj - pokrivati profitom iz drugih djelatnosti, no to znači da smanjujete njihov potencijal razvoja. A to ne želimo. Želimo da se Ina razvija u svim svojim djelatnostima. Dakle, jedino što nam preostaje jest da rafinerijsko poslovanje učinimo održivim. Kako ćemo to učiniti? Prvo, mi trenutačno imamo rafinerijski kapacitet prerade od 6,7 milijuna tona. Koristimo oko 4 milijuna tona. Tolika je tržišna potreba. Pritom, hrvatsko tržište troši oko 2,7 milijuna tona, od čega mi opskrbljujemo 1,8 milijuna. Ostatak je uvoz. Dakle, 2,2 milijuna tona - više od polovice kapaciteta naših rafinerija - već sada ide na izvozna tržišta. S druge strane, moramo raditi i na strukturi prinosa. I dalje proizvodimo puno lož-ulja, a ono se prodaje po negativnoj marži, dakle ispod cijene sirove nafte. Pritom postoji i snažan pritisak tržišta da se potrošnja lož-ulja smanji, što će nam u perspektivi još povećati te gubitke. Naša će strategija morati odgovoriti na ta dva pitanja, naravno u kontekstu tržišnih trendova. Dakle, rafinerijska proizvodnja u Hrvatskoj će opstati, nove industrije će se razvijati, a radnici će biti zbrinuti. No ne možemo ignorirati milijarde gubitka. Taj put vodi u propast...

Zagreb, 281118. Avenija Dubrovnik.
Sandor Fasimon, predsjednik Uprave Industrije nafte, (INA).
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX

Predsjednik Uprave Ine Sandor Fasimon

 

Može li se to što ste rekli pojednostaviti na sljedeći način: zatvara se sisačka rafinerija kako bi se smanjio kapacitet, ulaže se u postrojenje za teške ostatke u Rijeci kako bi se popravio prinos, traži se nova industrija za investiciju na sisačkoj lokaciji?

- To je vaša interpretacija. Ja mislim da sam bio vrlo jasan. Želimo održiv rafinerijski sustav. Da bismo to postigli, moramo riješiti dva problema. Kad govorimo o prinosu, moguće rješenje je postrojenje za teške ostatke. To je investicija od tri milijarde kuna. Ne možete je realizirati na dva mjesta. Logičan izbor je Rijeka. Što se tiče Siska, nitko ne govori o zatvaranju te lokacije. Sisačka lokacija je potencijal i želimo ondje razvijati novu proizvodnju. Ali proizvodnju koja je profitabilna. Postoje opcije za to i intenzivno radimo na njihovu razvoju. I to nije nikakva inovacija. Uzmite primjer Mađarske. Nekoć smo ondje imali pet rafinerija. Danas se prerada nafte odvija samo na jednoj lokaciji. No na svih pet postoje poslovne aktivnosti. U Zali se proizvodi bitumen, ondje je logistički centar i biznis s ukapljenim naftnim plinom. U Komaromu se proizvode maziva, u Tiszaujvarosu se trenutačno ulaže više od milijardu eura u petrokemijsku proizvodnju. Dakle, poruka je jasna. Nema odlaska iz Siska. Nikad nećemo otići, tu ćemo lokaciju razvijati i radnici će biti zbrinuti...

U hrvatskoj Vladi, pa i u stručnoj javnosti, ipak postoji nepovjerenje prema ovakvom planu.

- Kakvo nepovjerenje?

Pa ljudi ne vjeruju da će nakon promjena u Sisku na kraju doći do investicije u Rijeci...

- Dopustite da ja imam drukčiji pogled na to. Moja je zadaća kao menadžera Ine da osiguram isplativo, održivo poslovanje. I to u svim segmentima rada kompanije. To je moguće postići. Treba nam ozbiljna reforma - ponovno učitavanje rafinerijskog sustava i uvjeren sam da znam kako to napraviti. I transparentno ću raditi na tome. A što se tiče strahova da bi budućnost rafinerijske proizvodnje mogla biti ugrožena, rekao bih da je to moguće ako ne djelujemo sada i ne provedemo promjene koje su nužne.

 

Kad govorimo o dugoročnoj perspektivi rafinerija, činjenica jest da je ona vezana uz tržište. Zašto se o rješenju problema niske utilizacije rafinerija ne razmišlja kroz otvaranje novih tržišta?

- Kad govorimo o tržištu za naše rafinerije, treba razumjeti kako ono ovisi o zemljopisnoj udaljenosti. Dakle, što je vaš potrošač dalje, to vas više opterećuje trošak transporta i konkurentnost pada. Pritom je najbolje tržište vaša maloprodajna mreža. Mi imamo jaku mrežu u Hrvatskoj koju unapređujemo. U Bosni i Hercegovini se širimo, kao i u Crnoj Gori gdje upravo razmatramo jednu moguću akviziciju.

A u Srbiji?

- I u Srbiji možemo biti konkurentni. No, budimo i tu realni. U Srbiji NIS upravo radi na drugoj fazi modernizacije svoje rafinerije u Pančevu. Kao što mi želimo svoje derivate prodavati ondje, isto tako i oni žele kod nas. I to je tržišna borba. Dakle, mi nismo samo u situaciji da gledamo prema širenju svojeg tržišta, nego istodobno moramo voditi računa da svoj trenutačni tržišni udjel zaštitimo. U tom smo se pogledu strateški usmjerili i ulažemo veliki trud. Ali, opet, da bismo to mogli, moramo biti konkurentni.

Spominjete strategiju. MOL-ova strategija dosta je jasna. Ulaganje u širenje maloprodajne mreže na područjima koja su kompatibilna s tvrtkinim rafinerijama, ulaganje u petrokemijsku proizvodnju kao zaštita od očekivanog pada potrošnje goriva te razvoj novih djelatnosti. Ali kakva je strategija Ine s obzirom na dugoročne trendove?

- Dijelom sam već odgovorio na to pitanje. U “upstreamu” želimo povećavati proizvodnju, u “downstreamu” eliminirati gubitke. Pritom će i Ina raditi na širenju maloprodajne mreže. Tu smo kompatibilni s MOL-om. Što se tiče daljnjih ulaganja, poput MOL-ove orijentacije na petrokemiju, mi moramo najprije uvesti red u rafinerijskom poslovanju. MOL je to već učinio. I to je još jedan razlog zašto govorim da je sad zadnji rok.

Je li realno uopće govoriti o Ini izvan MOL-ove strategije? Mnogi u Hrvatskoj smatraju kako je Ina samostalna kompanija samo na papiru, ali da de facto funkcionira kao MOL-ova podružnica...

- Prije svega tu treba reći kako Ina funkcionira potpuno u skladu s hrvatskim zakonima. Dakle, ima svoju Upravu, Nadzorni odbor i sva druga tijela. I ta tijela samostalno donose odluke. S druge strane, Ina je dio MOL Grupe i logično je da se unutar tog sustava traže prostori za sinergiju. A odluke se donose na temelju ekonomskih kriterija, što je također logično i jedino ispravno. Već sam rekao da je Ina dio obitelji. Od toga ne treba bježati i to nije ništa loše. Upravo suprotno. Pa onda ako me pitate o sljedećem koraku u razvoju Ine u kontekstu MOL-ove orijentacije prema petrokemiji, zašto dio tog lanca u budućnosti ne bi razvijala i Ina?

Opet, mnogi će u Hrvatskoj ovu vašu izjavu dočekati sa sumnjama, prije svega zato što postoji dojam kako preko MOL-a Inom upravlja mađarska vlada u skladu s mađarskim energetskim interesima...

- Prije sam vam rekao kako želimo povećati proizvodnju nafte i plina u Hrvatskoj. Je li to mađarski ili hrvatski interes? Ili uzmite primjer kutinske Petrokemije. Propast te tvrtke bila bi veliki udarac za Hrvatsku. Ina je, u suradnji s PPD-om, preuzela vlasništvo nad Petrokemijom i pokušat ćemo ondje napraviti održiv biznis. Opet vas pitam: kako se to uklapa u priču o promoviranju mađarskih interesa?

Zagreb, 281118. Avenija Dubrovnik.
Sandor Fasimon, predsjednik Uprave Industrije nafte, (INA).
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX

Predsjednik Uprave Ine Sandor Fasimon

Zašto ste uopće preuzeli Petrokemiju?

- Petrokemija je u lošem stanju, ali vjerujem kako postoji realna mogućnost da se napravi preokret. Prvi preduvjet za taj preokret jest da više nije u državnom vlasništvu. Sad slijedi sve ostalo. I da budemo jasni, tu se ne radi samo o cijeni plina. U Petrokemiji se, doslovno, sve mora promijeniti. Tvrtku treba tehnološki modernizirati, ali još i više, tržišno revitalizirati. Proizvoditi ureu, tovariti je na brodove i prodavati na tržištu - to nije biznis. Potrebni su novi okviri razmišljanja. Mi i PPD smo zajedno u tome, ja sam predsjednik Nadzornog odbora i u ovom trenutku mi je bitno da Uprava djeluje brzo, kvalitetno i jedinstveno. Prvi poslovni plan nove Uprave uskoro bi trebao biti predstavljen, no na temelju nekih informacija koje imam, optimističan sam.

Nije li malo čudna pozicija Ine kao vlasnika Petrokemije. S jedne strane cilj vam je prodati plin po što višoj cijeni, s druge je Petrokemiji interes kupiti ga što jeftinije...

- U istoj je poziciji i PPD, ali mislim da je fokus na cijeni plina prenaglašen. Činjenica jest da bi bilo dobro da se taj trošak smanji, ali tu je i pitanje transportnih troškova, koji također utječu na konačnu cijenu plina, a trebali bi biti smanjeni. No dugoročno, vi želite imati kompaniju koja je financijski održiva uz tržišnu cijenu plina. Sve drugo zapravo je nezdravo...

Kad govorimo o strateški važnim projektima u hrvatskoj energetici, tu je i LNG terminal. Ina je dosad bila jedini zakupac budućih kapaciteta tog objekta. Jeste li i dalje zainteresirani za sudjelovanje u tom projektu?

- Jesmo. Poslali smo ponudu za zakup kapaciteta oko 100 milijuna prostornih metara plina godišnje i to je razina koja nam je prihvatljiva. No ovisno o tome kako će se projekt dalje razvijati i bude li za to potrebe, spremni smo u tom razmjeru sudjelovati u realizaciji LNG terminala i kao investitor. Vjerujem kako je to važan objekt i dobar projekt za Hrvatsku.