Reportaža

Evo kako izgleda proces rađenja ručno rađenih kristala u najvećoj tvornici na svijetu

AUTOR:

  • Matija Boltižar

OBJAVLJENO:

28.10.2018. u 11:47

AUTOR:

  • Matija Boltižar

OBJAVLJENO:

28.10.2018. u 11:47

Zagreb, 121018.
Tvornica stakla Rogaska.
Staklarna Rogaska proizvodi case i staklene ukrase za svjetski poznate brendove. Na fotografiji: proizvodni pogoni.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

U povijesnim analima Rogaške Slatine, idiličnog mjesta pokraj hrvatsko-slovenske granice, postoji tajna veza između staklarstva, mineralne vode i obitelji Zrinski. Ta čudna povezanost nastala je u 17. stoljeću, kada je grofa Petra IV. Zrinskog pogodila misteriozna bolest. Žgaravica, nadutost, probavni problemi... nijedan liječnik ili alkemičar toga vremena nije našao pravi lijek za njegove tegobe. Zamislite sramotu. Proslavljeni vojskovođa, novoimenovani hrvatski ban, a past će ne od mača, nego od probavnih smetnji.

Zrinski je postao očajan i tražio je bilo kakav spas. Načuo je, a bilo je to 1665. godine, da u Rogaškoj Slatini u Sloveniji postoji izvor mineralne vode koja liječi sve. Otišao je u Rogašku i pio nekoliko dana tu misterioznu tekućinu. I, gle čuda, ozdravio je! Vijest o čudesnoj ljekovitoj vodi začas se pročula po cijeloj banovini, ali i bečkom dvoru. Odjednom su svi išli u to malo mjesto samo da okuse tu čarobnu vodu.

Zagreb, 121018.
Tvornica stakla Rogaska.
Staklarna Rogaska proizvodi case i staklene ukrase za svjetski poznate brendove. Na fotografiji: proizvodni pogoni.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX
 

Tradicija puhanja stakla

I kakve veze mineralna voda i probavne tegobe obitelji Zrinski imaju sa staklarstvom? Iznenađujuće, nemale. Svi ti silni ljudi koji su hodočastili u Rogašku trebali su iz nečega piti tu vodu. Rogaški majstori prepoznali su priliku i otvorili prve obrte za staklarstvo gdje su posebnim tehnikama puhanja izrađivali staklene čaše. I posljednjih 350 godina Rogaška je Slatina poznata po dvije stvari - mineralnoj vodi i staklarstvu. Ipak, tijekom vremena je staklarstvo nadmašilo slavu mineralne vode i Rogaška je postala sinonim za staklene tvorevine. Štoviše, tamo se nalazi i Staklarna Rogaška, najveća tvornica stakla na svijetu za ručno izrađene kristale. Zahvaljujući njima, za to malo slovensko mjesto sada zna i cijeli svijet.

Ono što ih čini toliko posebnima jest tradicija puhanja stakla koja je ostala gotovo nepromijenjena u zadnja tri stoljeća. U njihovoj tvornici i dalje se mogu vidjeti puhači koji kroz duge tanke metalne cijevi oblikuju užarenu staklenu masu iz koje na kraju nastane savršena kristalna čaša ili vaza. Međutim, ne proizvode oni samo čaše i vaze. Njihovi majstori rade trofeje za Miss Universe, Formulu 1, razne ATP turnire, a ima ih i kod nas. Primjerice, napravili su sve Porinove nagrade, kao i nagradu za pobjednika Dore, bivšeg glazbenog festivala. Pa i ona kristalna kruna koja je ispala skijašu Marcelu Hirscheru na Snježnoj kraljici napravljena je upravo kod njih. No puhači stakla su tek dio velikog radnog stroja koji vlastitim rukama rade neke od najljepših kristalnih tvorevina na svijetu. A kako oni to zapravo rade? To smo saznali u pogonu njihove tvornice u Rogaškoj Slatini.

Prvo što nas je dočekalo jest ogromno parkiralište. Od ulaza pa do kraja ima i jedan kilometar, a u petak prijepodne gotovo su sva mjesta popunjena. Većinom su na automobilima slovenske registracije, no svaki treći ima oznaku HR. Kako smo kasnije saznali, u tvornici radi 950 ljudi, a trećina zaposlenika je upravo iz Hrvatske. Tu informaciju nam je dao Sašo Ilić, voditelj maloprodaje i ujedno naš vodič kroz tvornicu. Prije nego li nas je pustio unutra, održao nam je kratku lekciju iz povijesti Rogaške. Ispričao nam je priču o Petru Zrinskom i o tome kako je staklarstvo došlo u njihov kraj, a zatim se prebacio na priču o Staklarni Rogaškoj.

Zagreb, 121018.
Tvornica stakla Rogaska.
Staklarna Rogaska proizvodi case i staklene ukrase za svjetski poznate brendove. Na fotografiji: proizvodni pogoni.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
CROPIX
 

- Ova tvornica je osnovana 1927. godine i u početku je brojala čak 200-injak zaposlenika. Velika prednost našeg kraja jest to što je bogat mineralima potrebnim za izradu stakla, kao i bukovom šumom čiji se pepeo također koristi u proizvodnji, tako da je tvornica glavne sirovine imala odmah na dohvat ruke. Što se tiče same proizvodnje, ona se temeljila na tradicionalnoj tehnici puhanja stakla i zapravo se nije previše promijenila do danas. Imamo modernije i veće peći, sofisticiranije strojeve i više ljudi, no u konačnici princip kreiranja kristala ostao je isti – kaže Ilić i nakon kratkog uvoda otvara nam vrata postrojenja.

Prvi dio su silosi. To su četiri velika spremnika u kojima su sirovine potrebne za izradu stakla. Unutra ima raznih nitrata, karbonata i drugih kemijskih spojeva koji uz kvarcni pijesak čine glavne sastojke stakla. Sve sirovine se zajedno miješaju i onda puštaju u dvije različite vrste peći. U jednoj se peče teže staklo za izradu vaza i trofeja, a iz druge izlazi mekše i lakše staklo za vinske čaše te druge tanje staklene predmete. U ovom dijelu nismo imali nešto posebno za vidjeti, ali je zato sljedeća faza proizvodnja višestruko nadoknadila taj nedostatak. Naime, ušli smo u dio pogona gdje rade puhači stakla.

Prizor je pomalo nestvaran. Na jednom kraju peći radnik vadi usijanu žarkocrvenu masu iz vatre, u sredini dva muškarca pušu u neke čudne cijevi i toj masi daju oblik, a samo par metara dalje njihov kolega već u kliještima drži gotovu vinsku čašu s kapom. S kapom?

Zagreb, 121018.
Tvornica stakla Rogaska.
Staklarna Rogaska proizvodi case i staklene ukrase za svjetski poznate brendove. Na fotografiji: proizvodni pogoni.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX
 

Čaše s kapom

- Kada puhači puhanjem oblikuju staklo, onda zrak ne smije izaći van, tako da se svaka čaša prvo napravi s kapom koja se kasnije u proizvodnji odreže – objašnjava Ilić.

Radnici se ne obaziru na nas, nego normalno rade svoj posao. Prvi izvadi staklo iz peći i preda masu kolegi puhaču. On puše kroz metalnu dugu cijev i u isto vrijeme je vrti dlanovima. Par sekundi poslije, eto glave čaše! I to samo s jednim udahom. Pozvali smo jednog od radnika da nam otkrije tajne svog zanata.

- Pa i nema neke tajne. Puhneš, ali ne iz pluća. Neki su rekli da je naš način puhanja jednak onome kod saksofonista - veli Franc Pažon koji već 34 godine radi u staklarni. Priznaje da je njemu trebalo puno godina prakse da bi savladao tehniku puhanja.

- Nije ni svako puhanje isto. Ako se radi neki teži predmet, onda treba snažno puhati, a kada se rade, primjerice, čaše za šampanjac, to mora biti odmjereno i oprezno. Meni, evo, idu bolje čaše za šampanjac. Rekao bih da je to moja specijalnost – smije se Fažon i odlazi natrag na svoje mjesto. Mora napraviti svoju normu, barem 300 komada za danas. Dakle, 300 dubokih udaha i izdaha. No, nije on jedini puhač. Fažon je zadužen samo za glavu čaše, a njegov kolega puhanjem oblikuje nogicu.

Iako je njihov posao najatraktivniji, puhači nisu najveće face u ovom pogonu. Ta titula pripada majstoru, jedinom čovjeku u pogonu koji sjedi i ujedno osobi s najduljim radnim stažom.

Zagreb, 121018.
Tvornica stakla Rogaska.
Staklarna Rogaska proizvodi case i staklene ukrase za svjetski poznate brendove. Na fotografiji: proizvodni pogoni.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
CROPIX
 

- Majstor ima asistenta koji zagrije nogicu i zatim preda čašu majstoru koji je posebnim kliještima izvuče van. On je ujedno i kontrolor. Kada završi, pregleda je li sve savršeno i onda predaje čašu drugom radniku koji je nosi u stroj na “hlađenje”. Čaše su na sporoj pokretnoj traci koja ih na početku grije na 800 stupnjeva, a kasnije se temperatura spušta sve dok ne dođe do sobne temperature. Onda su čaše spremne za drugi dio obrade – objašnjava Ilić.

Cijeli proces od užarene mase do gotove čaše traje manje od 60 sekundi i nitko se ne obazire na činjenicu da kraj sebe ima staklo koje se upravo peklo na temperaturi od 1450 stupnjeva. I svaka skupina ili brigada, kako ih oni zovu, radi na nekoj drugoj vrsti predmeta. Jedni rade čaše, drugi vaze, treći okvire, četvrti boce, peti dekantere... Naime, tijekom godine rade 28.000 različitih oblika stakla, što je broj produkata koje Staklarna Rogaška ima u svom asortimanu.

Užarena atmosfera

- Na dnevnoj bazi ovdje proizvedemo do 30 tona proizvoda od kristala, što je više od osam milijuna tona godišnje. Ove peći se nikad ne gase jer nam ih se ne isplati ugasiti. U slučaju da ih ugasimo, trebalo bi uložiti velika sredstva da se one ponovno upale, a... - Ilićevo objašnjenje prekida zvuk razbijanja stakla. Jednom radniku je ispala čaša. Ipak, osim nas, nitko nije ni obratio sekundu pažnje.

- Nije to nikakav veliki problem. Samo se pokupi, opet rastali i može se opet koristiti – umiruje nas Ilić te dodaje kako se 25 posto proizvodnje u ovom dijelu pogona ionako baca. Predmeti koji su loše oblikovani ili višak koji se odreže prilikom oblikovanja baca se natrag u peć i može se za par minuta opet koristiti. Tako da ovdje nitko ne žali zbog par razbijenih čaša.

Nakon užarene atmosfere kraj peći, odlazimo u mirniji dio pogona. Među puhačima nismo se baš nagledali žena, a Ilić kaže kako imaju samo jednu žensku puhačicu. Zato su taj omjer popravili u kasnijim dijelovima proizvodnje. Evo, već na sljedećoj fazi obrade rade samo žene. I to samo one s mirnim rukama i preciznim okom.

Zagreb, 121018.
Tvornica stakla Rogaska.
Staklarna Rogaska proizvodi case i staklene ukrase za svjetski poznate brendove. Na fotografiji: proizvodni pogoni.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
CROPIX
 

- Ovo je markiranje. Ovdje se flomasterom ocrtavaju linije koje se trebaju izbrusiti - veli Ilić.

Djelatnice pažljivim potezima nanose plavi flomaster na tijelo čaše i preslikavaju uzorke koje su dobile od dizajnera. Ipak, nisu oni jedine s mirnim rukama. Treba te linije i izbrusiti, što nas dovodi u pogon za brušenje.

Čuje se samo zujanje. Na 67 strojeva svaki radnik u ruci drži neki stakleni predmet i prislanja ga na keramički kotač koji se okreće velikom brzinom. Na njima je da one plave linije pretvore u savršene rezbarije. Problem je što te linije nisu svaki dan iste. Jedan dan su na čaši, drugi dan su na vazi, treći pak na nekoj drugoj čaši. Naime, postoji više od 200 različitih tehnika rada i svi oni moraju biti majstori za svaki od tih načina. Stanislav Šuc, voditelj smjene, ponosno ističe kako im je učestalost pogreške manja od 1 posto. Čini se da ovdje ne bi samo tako oprostili krivi rez, a kamoli razbijenu čašu.

- Ajde, probaj pa ćeš vidjeti kako je to teško - nuka nas Šuc i prihvaćamo izazov. Donosi kristalnu čašu i s oprezom ju primamo ruke.

- Ma ne brini, ta je ionako za otpis - dodaje i odmah lakše dišemo.

Pritišćemo čašu na kotač i čuje se dobro poznato zujanje. Prvi puta smo promašili cijelu liniju. Drugi put smo skoro pogodili. Iz trećeg pokušaja se već dao vidjeti napredak, ali nismo imali vremena da do kraja usavršimo zanat.

- Neka, budeš drugi put - pozdravlja nas Šuc i odlazimo u sljedeću fazu proizvodnje. Vrijeme da vidimo kako se boja staklo.

U ovoj radionici su ponovno samo žene. To jest, samo jedna žena. Smiljana Anić pažljivim potezom nanosi zlatnu boju na neku skupocjenu vazu. Nakon što se na staklo nanese boja, predmet se stavlja u još jednu peć gdje se ta ista boja zapeče i postaje trajna dekoracija. Šalimo se da je i u boji stvarno zlato, kada je već vaza tako otmjena.

- To i jest pravo zlato - kaže Anić, ni ne podignuvši pogled. Točnije, u toj boji je 12 posto rastopljeno 24-karatno zlato. U ovom dijelu pogona je pak tragedija i ako se prolije boja. Što dalje idemo, to ima manje mjesta za pogreške.

Zagreb, 121018.
Tvornica stakla Rogaska.
Staklarna Rogaska proizvodi case i staklene ukrase za svjetski poznate brendove. Na fotografiji: proizvodni pogoni.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
CROPIX
 

Završni korak

- Može se reći da je upravo ta savršenost naša najveća odlika. Pa i najobičnija čaša prođe ovdje kroz najmanje šest pari ruku, a neki kompliciraniji staklarski predmet i kroz 20. Naši klijenti očekuju samo najbolje, tako da nemamo mjesta za pogreške - veli Ilić.

Naime, Staklarna Rogaška izvozi 95 posto svoje proizvodnje, a većinu svih svojih proizvoda ne prodaje pod svojim imenom. Oko 50 posto svojeg asortimana rade za Waterford Crystal, možda najpoznatiji brend staklenih “top table” predmeta na svijetu. Još 30 posto rade posebno za tajne klijente čija imena ne smiju otkriti, a tek 20 posto proizvodnje rade baš za sebe i prodaju pod imenom Rogaška.

No, nastavimo s upoznavanjem proizvodnje, još malo i stigli smo do kraja. Slijedi graviranje te pakiranje, faze u kojima se stavljaju posebni uzorci ili logo na proizvod, a onda dolazi najvažniji dio proizvodnje - poliranje.

- Tek nakon 90 posto odrađenog posla se zapravo vide moguće greške. Neka mala izbočina ili nepravilna linija kruga i ovdje se to popravlja - kaže Ilić.

Završni korak jest čišćenje, odnosno uranjanje staklenih predmeta u kiselinu. U toj tekućini se izgube sve moguće “nečistoće” na staklu i ostaje još samo da se predmet opere, dodatno uglanca i još jednom završno provjeri. I evo ga. Proizvod je napokon spreman za prodaju. Jedan dio se pakira i šalje klijentima, a druga paleta proizvoda, ona napravljena pod imenom Rogaška, odlazi u trgovinu koja se nalazi unutar istoga postrojenja.

Prodavaonica je zapravo pravo lice staklarne ili bolje reći lice koje pokazuju svijetu. Raskošno ukrašen prostor, fotografije poznatih s njihovim trofejima i mnogo, mnogo kristalnih savršenosti. Neki predmeti koji bi trebali poslužiti kao posuda za držanje jabuka zapravo izgledaju kao samostalna umjetnička djela koja bi se prije našla u muzeju ili na izložbi, nego na nečijem stolu. Jednim dijelom zbog ljepote, a drugim zbog cijene. Primjerice, taj “držač” jabuka košta oko 15.000 eura.

Naime, treba uzeti u obzir da su neke od ovih proizvoda osmislili poznati domaći i strani dizajneri. Veliki broj trofeja nosi potpis Ivice Propadala, bosanskohercegovačkog slikara, scenografa i dizajnera, jedne od ovih majstorija pripadaju umjetnici Gordani Drinković, a neki su nastali u suradnji s poznatim svjetskim dizajnerom Karimom Rashidom. Ipak, velika većina ideja došla je upravo iz njihove kuće, odnosno njihova tima dizajnera. Tanja Mudrinić jedna je od njih.

Zagreb, 121018.
Tvornica stakla Rogaska.
Staklarna Rogaska proizvodi case i staklene ukrase za svjetski poznate brendove. Na fotografiji: dizajnerica Tanja Mudrinic.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX
 

- Nije to jednako kao i kada dizajniraš neki predmet odjeće. Ovdje treba spojiti umjetnost s funkcionalnošću jer se ipak radi o predmetima koji se koriste u kućanstvu, treba pronaći onu sredinu između doma i mode, što nije uvijek lagano - veli Mudrinić.

Povratak među susjede

Za razliku od drugih dizajnera, ona mora poznavati i zakone fizike tijekom dizajniranja jer treba paziti i na kut lomljenja svjetla, a mora razmišljati i o rukama koje će taj stakleni predmet napraviti, odnosno je li uopće moguće oblikovati takvu tvorevinu.

- Više sam arhitekt nego dizajner - kaže Mudrinić.

Ponekad oblik ne ovisi o njenim željama, nego o željama klijenta. Kao što smo spomenuli, većinu proizvoda rade za druge tvrtke. Ipak, plan je da se u budućnosti poveća broj vlastitih proizvoda, ali i da se još više pročuje za ime Rogaška.

- Želimo se vratiti među naše susjede. Otvorili smo nedavno trgovinu u Zagrebu, a planiramo otvoriti još nekoliko prodavaonica u Hrvatskoj te jednu u Beogradu - veli Špela Sedminek, direktorica prodaje.

Zagreb, 121018.
Tvornica stakla Rogaska.
Staklarna Rogaska proizvodi case i staklene ukrase za svjetski poznate brendove. Na fotografiji: proizvodni pogoni.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

Zagreb, 121018.
Tvornica stakla Rogaska.
Staklarna Rogaska proizvodi case i staklene ukrase za svjetski poznate brendove. Na fotografiji: proizvodni pogoni.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

Što se tiče njihova rada, on se neće previše mijenjati. Nastavit će s tradicionalnim načinom obrade stakla jer, kako kažu, to je jedini način da se rade visoko kvalitetni kristalni predmeti. I to sigurno neće mijenjati.