Glavni direktor HUP-a

Davor Majetić: Treba nam moderniji ZOR koji bi uredio rad od kuće, ali i pitanje pauze

Nedostatak radne snage u RH već je takav problem da naše tvrtki odlaze u Iran i razgovaraju s Irancima
Glavni direktor HUP-a Davor Majetić
 Darko Tomaš / Hanza Media

S Davorom Majetićem, glavnim direktorom Hrvatske udruge poslodavaca (HUP), razgovarali smo o jednoj od trenutno najaktualnijih tema u Hrvatskoj - referendumu o mirovinskoj reformi.

Razgovor smo vodili u četvrtak, dva dana prije isteka roka za prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma. Osim o mirovinskoj reformi, razgovarali smo i o drugim vrućim temama, poput zastoja u reformskom procesu, a dotakli smo se i prijedloga HUP-a da se krene u nove izmjene Zakona o radu.

U finišu smo kampanje sindikata za prikupljanje potpisa protiv mirovinske reforme. Kakav je vaš komentar?

- Ono što sindikati postavljaju kako najproblematičnije u mirovinskoj reformi, odlazak u mirovinu sa 67 godina, nije ključno pitanje. S tim je Vlada, zapravo, napravila tek prvi korak u mirovinskoj reformi, a čeka nas još puno posla kako bismo postigli održiv i transparentan mirovinski sustav.

Glavni problem mirovinskog sustava nije dob umirovljenja, nego su to godine staža. Ako naš radnik u prosjeku radi 30 godina, onda to znači da je deset godina manje uplaćivao u mirovinski fond, dok će, s druge strane, deset godina dulje primati mirovinu i tu onda matematika ne funkcionira.

Svi očekuju veće mirovine. I ja se slažem da bi one trebale biti veće, ali ako malo ili kratko uplaćujemo u mirovinski fond, onda će i mirovine biti male, a porezi visoki jer se mirovinski sustav mora djelomično financirati iz poreza. Ako matematika mirovinskog sustava daje rezultat s minusom, onda moramo vidjeti kako taj minus smanjiti i s vremenom pretvoriti u plus. Model u kojem na jednog umirovljenika praktički dolazi jedan zaposleni nije održiv.

Zbog čega smatrate da je Hrvatskoj potrebna baš ovakva mirovinska reforma? Mnogi se građani, primjerice, žale da ih poslodavci ne žele zaposliti ako imaju više od 50 godina. S druge strane, ide se u mirovinsku reformu koja produljuje radni vijek ‘običnih’ građana, a istodobno imamo ogroman broj korisnika povlaštenih mirovina, čija se prava ne diraju.

- Što se tiče tzv. povlaštenih mirovina, njih treba maknuti iz mirovinskog fonda. Te mirovine uglavnom nisu zarađene radom, nego je država posebnim propisima određenim kategorijama građana odlučila dati posebna prava. Ne ulazim u opravdanost toga, to je politička odluka, pa ako država želi i može imati takve umirovljenike, neka ih ima, ali oni se ne mogu financirati iz HZMO-a, nego ih treba financirati iz posebnog fonda ili izravno iz proračuna. Tako bismo imali transparentniji i održiviji mirovinski sustav jer bi bio za barem šest milijardi kuna u manjem deficitu nego sada.

Svima nam je cilj da građani imaju sigurnu budućnost i dobre mirovine. Uostalom, dio ljudi koji je napustio Hrvatsku otišao je i zato što želi imati veće mirovine. No, da bi mirovine u Hrvatskoj počele rasti, treba provesti niz promjena. Najbolje bi bilo povećati plaće, a time i uplate u mirovinski fond. Zato cijelo vrijeme i tražimo od države da nam smanji porezna i parafiskalna davanja kako bismo mogli značajnije povećati plaće radnicima. U posljednjih nekoliko godina pokazali smo da želimo povećavati plaće i sav novac koji nam je država u poreznoj reformi ostavila, prebacivali smo upravo u veće plaće. Ipak, za daljnje povećanje plaća potrebno je da nas država dodatno i osjetnije rastereti.

Kada govorimo o zapošljavanju ljudi starijih od 50 godina, mogu samo reći da je tržište rada u Hrvatskoj danas takvo da nam nedostaju radnici svih profila. Mi danas trebamo praktički svakog radnika i tko god želi raditi, dobrodošao je. Nama sada nedostaje 30.000 radnika.

Vlada je, čini se, prihvatila vaše zahtjeve za uvođenjem ‘slovenskog’ modela u zapošljavanju stranaca. Kakve nam on promjene donosi?

- Prije svega, ‘slovenski’ model ne daje mogućnost poslodavcima da uvoze radnike kad god žele i one koje žele. Poslodavci po tom modelu mogu uvoziti radnike samo onda kad ih nema u zemlji. Želim naglasiti da hrvatski poslodavci žele prije svega angažirati domaću radnu snagu jer nam je radna snaga iz inozemstva u konačnici skuplja. Naime, osim iste plaće kao za hrvatskog radnika, za stranog radnika morate osigurati i smještaj, put, obrazovanje, učenje jezika i štošta drugo.

Međutim, u odnosu na kvote, novi zakon omogućit će nam jednostavnije planiranje i brže rješavanje problema. Do sada smo morali godinu dana unaprijed planirati potrebe za uvoznom radnom snagom, što je vrlo teško. Što, primjerice, učiniti kada vam odjednm ode šest vozača? Nedostatak radne snage u Hrvatskoj sada je već takav da predstavlja ozbiljnu prepreku daljnjem rastu i razvoju.

Ako izuzmemo države Zapadnog Balkana, gdje je također sve teže naći radnu snagu, koje su vam zemlje najzanimljivije za uvoz radne snage?

- Svakako Ukrajina. Sve veći broj poslodavaca istražuje mogućnosti uvoza radnika iz Ukrajine. No, tu su i Filipini, ali i Iran. Iran ima velik broj mlade i vrlo školovane radne snage. Menadžeri za ljudske resurse hrvatskih kompanija već odlaze u Iran i razgovaraju s Irancima.

Kakva je vaša ocjena reformskih poteza Vlade?

- U ovoj godini nismo zapravo vidjeli nijednu reformsku inicijativu. Vlada posebno bježi od reforme javne uprave, koja je ključna za provedbu i ostalih reformi, kao i od reforme zdravstva. Osim toga, ulazimo u izborne cikluse i bojimo se da će reformski kapacitet biti još slabiji. Mali koraci i promjene za nas nisu dovoljni jer mi time ostajemo na stopama rasta od oko 2,5 posto i ne možemo se približiti uspješnijim članicama EU u koje se iseljavaju hrvatski građani.

Pokrenuli ste i inicijativu izmjena Zakona o radu. Što bi u ZOR-u trebalo ponovno mijenjati?

- Zakoračili smo u digitalnu eru dok ZOR definira stare industrijske odnose koji su u mnogočemu stvar prošlosti. Treba nam zakon koji je puno fleksibilniji i moderniji. Iako je, recimo, rad od kuće sve češći, u ZOR-u stoji da čak i u tom slučaju morate imati ergonomski stolac. Suština je da se ljudima omogući da rade izvan ureda, a ne da se zakonom propisuje svaki detalj radnoga procesa. Nove generacije žele i daleko veću fleksibilnost u radnom vremenu. Žele mogućnost da rade gdje i kada žele, kao i da to ad hoc dogovaraju s poslodavcem, jer tehnologija im to omogućava, a to treba pratiti i Zakon.

Tu je i pitanje pauze. Hrvatska je jedina zemlja u Europi u kojoj se pauza vodi kao dio radnog vremena. Vani postoji radno vrijeme i pauza. Čak je i BiH razdvojila radno vrijeme i pauzu.

Treba otvoriti i pitanje otkazivanja radnog odnosa. Ne zato što bi poslodavci otpuštali, jer ne bi, radne snage nedostaje. Međutim, mnogi tu situaciju zlorabe. Poslodavac se brine o svakom kvalitetnom radniku i nastoji ga zadržati. No, ako radnik nije kvalitetan ili, ako tvrtka ima pad poslovne aktivnosti i poslodavac mora otpuštati, onda mu treba omogućiti da to napravi na jednostavan, transparentan i definiran način, uz zaštitu prava radnika.

Hrvatsko tržište rada još je jedno od najmanje konkurentnih među zemljama tzv. nove Europe. Ni ZOR nije prilagođen novom vremenu. Kada bismo imali tržište rada prilagođeno novoj ekonomiji i suvremeni ZOR, smanjio bi se i broj ugovora na određeno vrijeme.

Bolovanja

HUP već dugo traži da se i privatnom zdravstvu omogući pružanje zdravstvenih usluga u okviru HZZO-a, no iz Vlade nema odgovora. Što bi takav model donio građanima?

- Jedino što mi od Ministarstva zdravstva tražimo je da bude ministarstvo i javnog i privatnog zdravstva. Budući da HZZO ima cjenik usluga, nema razloga da dio poslova koje rade privatne zdravstvene ustanove po tom cjeniku HZZO ne plaća njima. U praksi, to bi dovelo do značajnog smanjenja lista čekanja jer bi građani mogli birati hoće li po neku uslugu ići u javnu ili privatnu zdravstvenu ustanovu.

Poslodavci se žale na rast stope bolovanja u Hrvatskoj. No, bojazan je da bi žrtve pooštravanja nadzora nad bolovanjima bili pacijenti kojima je bolovanje potrebno?

- Država je sama u izvješćima priznala znatan rast broja bolovanja u 2018., kao i da je oko 30% bolovanja prekomjerno dugo. To je oko dvije milijarde kuna troška koji uglavnom snose poslodavci, a koje su mogle biti preusmjerene u rast plaća. Čudi nas da država ne reagira na nalaze vlastitih službi. Nikome nije cilj uskratiti bolovanje ljudima kojima je ono stvarno potrebno, ali jednako tako nije u redu da mnogi zlorabe institut bolovanja.Osim toga, Hrvatska je, osim Njemačke, jedina zemlja u kojima bolovanje na teret poslodavca traje čak 42 dana. U većini članica EU bolovanje koje plaća poslodavac traje najviše 15 dana ili manje.

Jako nas brine i dug države prema veledrogerijama, koji raste u prosjeku za 150 milijuna kuna mjesečno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. studeni 2024 22:16