Pilot projekt

Baranjci protiv predrasuda: Durum pšenica je profitabilna, a zbog poticaja se rijetko sadi

AUTOR:

OBJAVLJENO:

29.7.2019. u 9:22

AUTOR:

OBJAVLJENO:

29.7.2019. u 9:22

Vukovar, Sotin, 290612.
Nakon sto je zavrsila zetva jecma na slavonskim je poljima uprkos velikim vrucinama nastavljena zetva psenice.
Na fotografiji: Kombajni u zetvi psenice na Agrokorovim poljima u istocnoj Slavoniji.
Foto: Vlado Kos / CROPIX
Vlado Kos / CROPIX

Žetva pšenice u Slavoniji

Vijest da je Naše klasje, vodeća hrvatska tvrtka u proizvodnji svježe tjestenine, pokrenula pilot-projekt sijanja durum pšenice u Baranji iznenadila je brojne agronome, stručnjake iz mlinsko-pekarske industrije i proizvođače tjestenine, kojima su brašno i krupica od duruma prijeko potrebni za proizvodnju tjestenine.

Durum (Triticum durum), od latinske riječi za tvrdo, posebno je selekcionirana vrsta, koju zovu i tjesteninska pšenica. Od običnih sorata se, uz tvrdoću, razlikuje do 50 posto većim sadržajem proteina, bogata je i ugljikohidratima, esencijalnim aminokiselinama, mineralima i vitaminima, a ne sadrži velike količine glutena.

Hrvatska industrija tjestenine godišnje proizvede 18.000 tona tjestenine za što uvozi durum krupice vrijedne oko 4,5 milijuna eura, a u Hrvatsku se lani uvezlo 24.300 tona tjestenine u vrijednosti od 25,5 milijuna eura. Mnogi se godinama pitaju zašto ne proizvodimo durum kada se za kilogram može dobiti do 2 kune, a za krušnu pšenicu do 90 lipa do 1,20 kuna. Nje su farmeri proizveli oko 800.000 tona (duruma samo nekoliko tisuća tona), čak dvostruko više od domaćih potreba koje su smanjene zbog uvoza polupečenog kruha koji dominira u trgovačkim centrima.

Velika vlaga

Trećina od tog prinosa zbog kiše u žetvi, velike vlage, sitnog zrna i mikotoksina mogla bi biti tzv. stočne kvalitete, što je dijelom i posljedica nemara i sijanja tzv. tavanuše, necertificiranog farmerskog sjemena. Ali, koga briga za prinose kada se za hektar zakupljene zemlje državi plaća po 300 kuna, a poticaji su 2300 kuna.

Nestrpljenje struke u iščekivanju prvih rezultata eksperimentalne proizvodnje bilo je još i veće jer je dosad prevladavalo mišljenje da durum pšenica ne uspijeva u Hrvatskoj zbog tla i klimatskih uvjeta. Provedena su i istraživanja na nekoliko pokusnih polja u Slavoniji i Istri, ali se zbog lošeg uroda i neisplativosti odustalo od daljnje proizvodnje.

Tu je percepciju prije šest godina pokušao promijeniti Zoran Šimunić, predsjednik Uprave Našeg klasja i predsjednik Grupacije proizvođača tjestenine, koji se za pilot-projekt u Baranji odlučio kad je vidio da se durum bez problema proizvodi u Austriji, Češkoj, Mađarskoj i južnoj Slovačkoj.

- Agronomi su nakon nekoliko pokusnih polja još 70-ih godina prošlog stoljeća u dolini Mirne i nedavno u okolici Vinkovaca zaključili da durum nije isplativa kultura. No, kada sam vidio gdje se sve uzgaja, povezao sam našeg Baranjca Josipa Šipoša s jednim Slovakom koji mu je pokazao kako on to radi i vidjeli smo da se može, da imamo uvjete, ali nemamo dovoljno znanja i iskustva. Zato sam u projekt uključio Darija Novoselića, znanstvenog savjetnika Poljoprivrednog instituta iz Osijeka, koji je pratio rezultate na polju i nedavno objavio priručnik “Razvoj germplazme krušne i durum pšenice za obiteljska poljoprivredna gospodarstva RH” - rekao je Šimunić.

Josip Šipoš iz baranjske Suze sije durum šest godina i zadovoljan je prinosima koji su ove godine pet tona po hektaru, a lani su bili sedam. Zadovoljan je jer mu Naše klasje otkupljuje sav urod, a osobito kvalitetom duruma koji ove godine ima čak 18 posto proteina (15 posto je ekstra klasa). Proizvodnja je, kaže, malo zahtjevnija od krušne pšenice, tlo treba više prihrane, dušika i ljudskog rada.

Pad cijene

- Nekoliko farmera imalo je oscilacije u prinosima i kvaliteti pa kada je cijena pala s 2 na 1,60 kuna, odustali su od sadnje. Međutim, pokažite mi kulturu koja nema oscilacije koje ovise o vremenu i nizu faktora. Ono što smanjuje oscilacije je znanje i edukacija. Kod duruma je dobro što postoji ozimi i jari pa ga možete posijati u proljeće i već na ljeto požnjeti. Farmeri od kojih otkupljujem već su uspjeli uzgojiti svoje sjeme koje mogu koristiti, a i to je ušteda i rezultat edukacije. Imaju pet do šest tona prinosa, što je u rangu s Francuzima koji to rade odavno. Ako se isplati Francuzima, Talijanima i Slovacima, zašto ne bi i nama? Imamo uvjete, ali poduzetnost i znanje su dva faktora koja nam najviše nedostaju - ističe Šimunić.

No, postoje i problemi, a najveći je nedostatak mlina koji može preraditi tako tvrdu pšenicu jer postojeći trebaju preinake. Iako su mlinskoj industriji dostupna sredstva iz EU za ulaganja u nove mlinove, nitko od postojećih ne pokazuje zanimanje. U takvim uvjetima i postojeći proizvođači moraju voziti durum do mlinova u Austriji odakle ih domaći proizvođači tjestenine moraju uvoziti. Dakle, dvostruki trošak transporta, durum do Austrije, a brašno iz Austrije.