Priča Globusa

Ako ljudi odlaze u inozemstvo, zašto se ne bi selili unutar Hrvatske

AUTOR:

  • Boris Orešić

OBJAVLJENO:

8.9.2018. u 10:15

AUTOR:

  • Boris Orešić

OBJAVLJENO:

8.9.2018. u 10:15

Senkovec, 310818.
Tvrtka EKO Medjimurje pozvala je radnike Uljanika da dodju raditi kod njih.
Na fotografiji: s lijeva Tomislav Radek, Dario Babic, Sasa Novakovic i Ivica Petkovic.
Foto: Zeljko Hajdinjak / CROPIX
Zeljko Hajdinjak / CROPIX

Tomislav Radek, Dario Babić, Saša Novaković i Ivica Petković

Da bi ljudi ostali u Hrvatskoj, ključno je da se povećaju plaće i postanu što sličnije onima u zapadnim zemljama u koje Hrvati odlaze”, kaže predsjednik Uprave tvrtke Eko Međimurje iz Šenkovca pokraj Čakovca Saša Novaković, koji je prošli tjedan radnike brodogradilišta 3. maj i Uljanik preko medija pozvao da dođu raditi kod njega u Međimurje jer zbog nedostatka radne snage mora odbijati poslove naručiteljima iz Zapadne Europe i SAD-a. Iako se, prema dosadašnjim izjavama radnika i sindikalaca u Rijeci i Puli, da zaključiti kako većina nije oduševljena idejom o preseljenju na krajnji sjever Hrvatske, ako kriza dvaju brodogradilišta bude vodila prema otpuštanjima, poziv iz Međimurja nekima bi mogao riješiti egzistenciju. Kao što će neki koji još rade u velikim brodogradilištima vrlo vjerojatno sreću potražiti izvan hrvatskih granica jer dobro je poznato da za kvalitetnim majstorima metaloprerađivačkih struka u cijeloj Europi vlada velika potražnja.

“U posljednje tri godine dižemo plaće 10 posto godišnje. Imamo jak sindikat s kojim imamo dobru suradnju i upravo smo dogovorili da od 1. listopada plaće porastu 8 posto. A radimo i na internoj efikasnosti i konkurentnosti. No, ključan je faktor da se porezno rasterete radnička primanja, odnosno da se smanje porez na dohodak i doprinosi. Kao kratkoročnu mjeru država bi trebala poslodavcima omogućiti da radnicima mogu isplatiti veće neoporezive dodatke na plaću kao što je naknada za topli obrok. Ta mjera bi u postotku najviše podigla plaće upravo onima koji imaju najniže. Prema Ministarstvu rada smo išli s inicijativom da se radnicima mjesečno isplati 500 kuna neto za topli obrok i da taj iznos bude neoporeziv. Uz to, u Međimurju i na varaždinskom području ćemo se 2020. godine suočiti s golemim problemom nedostatka radne snage kada Austrija svoje tržište rada otvori hrvatskim radnicima, što će omogućiti dnevne migracije budući da je jako blizu. Ako se nešto pod hitno ne poduzme, 2025. sigurno neće više postojati mnoge tvrtke koje na ovom području danas uspješno posluju”, upozorava Novaković, čiji je ured na prvom katu upravne zgrade smještene u sklopu ogromnog tvorničkog kompleksa s modernim halama u kojima svakodnevno s traka silazi oko tisuću različitih proizvoda od metala. Riječ je uglavnom o dijelovima za razne strojeve, od pločica veličine nekoliko centimetara do nekoliko metara dugačkih i 30-ak tona teških šasija strojeva za drobljenje kamena. Prema nacrtima koje šalju naručitelji, limovi u Šenkovcu se izrezuju i vare, a proizvodi se, po potrebi, mogu i lakirati. Obično se radi u dvije, a katkad i u tri smjene.

Eko Međimurje jedna je on najvećih metaloprerađivačkih tvrtki u Hrvatskoj. Osnovana je, govori predsjednik Uprave, još 1906. godine i sve do 90-ih godina bavila se isključivo proizvodnjom opeke. Nakon što je privatizacijom prešla u vlasništvo radnika, kreće u metaloprerađivačku djelatnost koja postaje sve profitabilnija, pa se 2014. ciglana u potpunosti gasi. Svake godine prerade 10.000 tona čeličnih limova i cijevi u metalne dijelove po narudžbi velikih multinacionalnih proizvođača strojeva za razne vrste industrija. Kako u Hrvatskoj više ne radi niti jedna željezara, sirovinu uvoze iz drugih EU zemalja. Vlasnici tvrtke su svi redom iz Hrvatske, preciznije iz Međimurja, bivši i sadašnji radnici, među kojima su tri veća dioničara koji zajedno drže tri četvrtine udjela.

Novaković, rođeni Čakovčanin po struci magistar informatike, na čelu je tvrtke protekle četiri godine, a u dobi od 45 godina najstariji je među njezinim vodećim ljudima. Upravljački kadar je, ističe, jako mlad pa su tako njegovi najbliži suradnici – voditelj proizvodnje Ivica Petković i njegov zamjenik Dario Babić rođeni 1990., a član Uprave za financije Tomislav Radek, diplomirani ekonomist, malo je stariji od njih. Na čelu Nadzornog odbora iskusni je menadžer Damir Sabol, osnivač Iskona i PhotoMatha, inače također Čakovčanin.

Imaju 550 zaposlenih, od koji je 520 u Šenkovcu, a 30 u pogonu u Somboru u Srbiji koji su otvorili ove godine jer u Hrvatskoj nisu mogli naći dovoljno radnika. Na taj način, kaže Novaković, stvaraju alternativno rješenje za opstanak tvrtke ako se obistini crni scenarij po kojem će 2020. ljudi iz Međimurja masovno početi odlaziti raditi u Austriju.

Većina zaposlenih su strojobravari, zavarivači, tokari, CNC operateri, a imaju i 40-ak inženjera koji vode posao i pružaju podršku proizvodnji. Prošle su godine ostvarili 250 milijuna kuna prihoda i 15 milijuna neto dobiti. Iz godine u godinu im prihodi i dobit rastu kao i plaće radnika, ali, nažalost, zaključuje Novaković, ne i njihov broj.

“U ovom trenu bismo mogli zaposliti 50 radnika, ali ih na tržištu rada jednostavno nema. Ne možeš pronaći čovjeka ni da pokosi travu. Nije istina da mlade generacije nerado biraju metalska zanimanja, no velik broj ljudi odlazi u inozemstvo. Međimurci su tradicionalno još od 50-ih godina prošloga stoljeća išli van raditi i danas gotovo svatko ima neku baku ili tetu u nekoj zapadnoeuropskoj zemlji i stoga mu je lakše tamo otići. Prosječna plaća je kod nas 6700 kuna, no najbolji majstori zarade i 10.000. Ako to usporedimo s plaćom koju bi za isti posao imali u Njemačkoj i uzmemo u obzir tamošnje troškove života i odvojenost od obitelji, smatramo da se našim radnicima ne isplati ići u inozemstvo. Strategija nam je što više se približiti njemačkim plaćama, ali to teško možemo postići bez pomoći države koja bi trebala mijenjati poreznu politiku i napokon shvatiti da što više ljudi odlazi u inozemstvo, to manje novca ostaje u Hrvatskoj kroz porez na dohodak i doprinose. Ako se nešto hitno ne promijeni, cijeli će se sustav urušiti. Potrebne su strukturne reforme javne uprave, a onim tvrtkama koje posluju profitabilno treba pomoći da se kroz povećanje plaća zaustavi odljev radnika”, govori Novaković i ističe kako u Međimurju ima 10-ak ozbiljnih metaloprerađivačkih tvrtki koje su se 2015., kada je Njemačka hrvatskim radnicima širom otvorila svoja vrata, suočila s velikim poremećajem na tržištu rada jer dovoljno je da ih 200-tinjak ode i da se to jako osjeti. Prošle je godine iz Eko Međimurja otišlo stotinjak radnika, no zaposleno je isto toliko novih.

“Novi radnici moraju proći edukaciju i razdoblje uhodavanja u posao, odnosno nisu ni približno na razini na kojoj su bili oni koji su otišli. Većinom u inozemstvo odlaze ljudi koje smo zaposlili prije dvije ili tri godine i prekvalificirali ih za zanimanja koja su nam bila potrebna. Koliko znamo, dio ih se već vratio u Hrvatsku. Imamo izvrsnu suradnji s Tehničkom školom u Čakovcu koja školuje mlade kadrove koje mi trebamo i koja potrebama gospodarstva prilagođava svoje upisne kvote. Ove godine smo dodatno povećali stipendije za učenike sva tri razreda koje iznose 1200 kuna mjesečno, na što dobivaju i 400 do 500 kuna mjesečno za odrađenu praksu. Uveli smo i bonus dobrodošlice – 6000 kuna za radnika koji dolazi i 4000 kuna za našeg radnika koji ga je preporučio. Djeca koja izlaze iz srednje škole i prvi put se zapošljavaju također dobivaju bonus dobrodošlice od 15.000 kuna. Sve to je dalo rezultata, ali ni približno nismo privukli onoliko ljudi koliko smo očekivali, što je samo dokaz da radnika ovdje više nema i upravo zbog toga smo se odlučili na otvaranje pogona u Srbiji u koji smo uložili oko 200.000 eura. To nam je prva tvrtka izvan ove lokacije u Šenkovcu i logistički nam to nije najpraktičnije, ali tamo postoje kapaciteti za širenje proizvodnje ako je ovdje budemo morali smanjivati zbog nedostatka radnika. Neke planirane investicije stavili smo na čekanje jer ne znamo što donosi budućnost”, otkriva Novaković. Kaže da su, u nedostatku radnika, za zavarivače krenuli educirati i žene pa tako danas imaju pet zavarivačica koje su jako zadovoljne poslom jer su prije radile u tekstilnoj industriji gdje su plaće bitno manje, a tvrde da im je ovaj posao i fizički lakši. Posao zavarivača, kaže Tomislav Radek, uz današnju tehnologiju više nije fizički jako naporan i od snage je važnija preciznost, a poznato je da žene u prosjeku imaju mirniju ruku od muškaraca.

U suradnji sa Zavodom za zapošljavanje proteklih su godina mnoge ljude prekvalificirali, no u Međimurju, tvrdi Novaković, više nema nezaposlenih koji se žele zaposliti, odnosno svi koji žele raditi – rade. Nije mnogo pomoglo ni ovogodišnje značajno povećanje kvota za zapošljavanje u Hrvatskoj radnika iz zemalja koje nisu EU članice.

Senkovec, 310818.
Tvrtka EKO Medjimurje pozvala je radnike Uljanika da dodju raditi kod njih.
Na fotografiji: predsjednik Uprave Sasa Novakovic.
Foto: Zeljko Hajdinjak / CROPIX
Zeljko Hajdinjak / CROPIX

Saša Novaković

 

“I taj bazen je iscrpljen. Uspjeli smo zaposliti samo trojicu takvih radnika – dvojicu iz Srbije i jednog iz Makedonije. Ni građanima tih zemalja hrvatsko tržište rada više nije zanimljivo kada mogu za veću plaću raditi u Njemačkoj. Poziv radnicima brodogradilišta iz Rijeke i Pule da dođu k nama pokrenut je kako bismo im ponudili pomoć ako im je stvarno potrebna. Iskrena nam je namjera zaposliti 50 ljudi, dati im pristojne plaće i stalni radni odnos, ali smo unaprijed bili svjesni da ih neće toliko doći. Ipak stiglo nam je 30-ak zamolbi, i to uglavnom ljudi koji su i u Istru došli raditi iz drugih zemlja, pretežno iz BiH i Kosova. One koji stručnošću i iskustvom zadovoljavaju naše kriterije pozvat ćemo na probni rad. Radnici u brodogradilištima imaju tek nešto manje ili čak iste plaće kakve im i mi nudimo, ali im je tempo rada tamo zasigurno ležerniji dok mi dobro znamo da uvijek postoje načini za smanjenje troškova i povećanje efikasnosti. To je jedan od razloga zašto smo mi profitabilni, a oni posluju s gubitkom. Država stalno priča o strateškim tvrtkama, ali je pogrešno da su strateške firme gubitaši kojima pomažemo da bi životarile na tržištu umjesto da država prepozna tvrtke ili industrijske branše koje su spremne na dodatno povećanje efikasnosti i poboljšanje rezultata i onda upravo njih kroz neke mjere potiče. Direktne subvencije dugoročno nikome ne pomažu jer se takve tvrtke opuste na tržištu”, govori Novaković čija tvrtka 90 posto prihoda ostvaruje prodajom metalnih proizvoda u inozemstvu.

Preostalih deset posto zarade u Hrvatskoj kroz veleprodaju i maloprodaju građevinskog materijala drugih proizvođača u svojoj trgovini u Šenkovcu. Najviše izvoze u Njemačku, Francusku, Švicarski i SAD. U tim zemljama već imaju uhodanu suradnju s naručiteljima.

“Njemački proizvođač strojeva zna da ćemo mu mi ponuditi povoljniji odnos cijene, kvalitete i roka isporuke nego neka njemačka tvrtka koja radi sličan posao kao mi. U proteklih godinu dana morali smo odbiti niz poslova jer zbog nedostatka radnika nismo mogli ispoštovati rokove. To nam se nikada prije nije dogodilo. Sve više tvrtki odgađa investicije u širenje proizvodnje i kupnju novih strojeva jer ne znaju kako će se razvijati situacija s nestašicom radne snage. Ako ne nađemo radnike, mi se više ne možemo širiti. No, u Hrvatskoj još uvijek ima radnika koji će se, ako im ponudimo još veće plaće, biti spremni doseliti u Međimurje. Već nam je 10-ak radnika došlo iz Slavonije, neki i s obiteljima. Svagdje je problem nedovoljne mobilnosti radne snage, no kada su prisiljeni, ljudi postaju mobilni. Ako ljudi odlaze u inozemstvo, ne vidim razloga zašto se ne bi selili unutar Hrvatske. Kod nas je kvaliteta života ipak dosta dobra. U Međimurju se još uvijek mogu povoljno unajmiti i kupiti kuće i stanovi. Radnicima koji dolaze iz drugih krajeva u početku mi pronađemo smještaj, a Međimurci su po prirodi vrlo otvoreni, tolerantni i gostoljubivi pa se došljaci ovdje lako uklope u društvo”, kaže Novaković, a njegov kolega Radek u šali dodaje kako ipak postoji mala jezična barijera jer ljudima iz drugih dijelova Hrvatske međimurski dijalekt često zvuči poput stranog jezika.

“Mnogi ljudi iz kontinentalne Hrvatske u turističkoj sezoni odlaze raditi na more, u Istru i Dalmaciju, pa ne vidimo problem da netko, kome je ugrožena egzistencija, dođe raditi u stabilnu i profitabilnu tvrtku u Međimurje koja pošteno nagrađuje rad. Ako radnik dođe s obitelji, sigurno će mu i supruga brzo naći posao jer ga ovdje stvarno ima. Tržište se mijenja. Naši preci su ovdje proizvodili ciglu od koje smo morali odustati jer više nismo mogli od nje živjeti. To je bila teška odluka, ali tržište određuje tko će opstati. Tko se ne prilagodi, sutra ga nema. Naši radnici su se uspjeli prilagoditi i danas kroz isplatu viškova i stimulacija sudjeluju u raspodjeli dobiti koju stvaramo iako, nažalost, dobar dio tog novca namijenjenog radnicima kroz poreze platimo državi koja onda njime financira propale industrije i kupuje socijalni mir, što je uzaludno trošenje novca poreznih obveznika. Restrukturiranje se ne pokreće kada ti je račun blokiran i nakon što godinama stvaraš gubitke, nego čim vidiš naznake problema”, ističe Novaković koji smatra da su Uljanik i 3. maj zreli za stečaj s obzirom na dubioze koje se vide iz njihovih financijskih izvještaja.

Prema njegovim riječima, najavljena porezna reforma koja predviđa smanjenje doprinosa za 0,7 posto neće imati nikakve pozitivne efekte i neće zaustaviti odljev radne snage koji će, ako se nastavi, Hrvatsku odvesti u propast.

Tekst je preuzet iz Globusa