Božić je mir, dragost koju osjetite u svojem domu i svojem srcu dok gledate drage ljude. Božić je, međutim, i komad mesa na stolu i francuska salata u zdjeli, blještava božićna jela i pokloni ispod nje, i usnuli mačak pokraj peći. Božić je krov nad glavom i krevet na toplom. Božić su osmijesi kakve upravo u ovom trenutku imaju Mata (19), Šimun (17) i njihovi mama i tata, Dijana i Josip Vračan, u Hrastovici pokraj Petrinje. I pas Riki koji se ludira po dvorištu.
Tamo smo bili i prije dvije godine, tjedan dana nakon što im je potres uništio kuću. Josip je bezglavo jurio uokolo čekajući istovar kontejnera koji im je trebao zamijeniti dom, Dijanini podočnjaci otkrivali su brigu s kojom je to jutro ustala iz automobila. Mata i Šimun, dva dječaka krupnih očiju, koji su do ugradnje umjetnih pužnica zvukove mogli samo gledati, traumu nisu znali skriti.
Danas je to jedna sasvim druga obitelj. Mladići su opušteni, majka je sretna, otac zahvalan. Dva su najsretnija trenutka iza njih: prvi je useljenje u potpuno obnovljenu kuću na temeljima stare, a drugi je onaj kada su kontejner u kojem su dotad živjeli utovarili na kamion i zahvalili čovjeku koji im ga je bio poklonio. Ovako kao Vračani danas bi se trebale osjećati sve obitelji na Banovini, u Petrinji i cijelom sisačkom kraju, ali, nažalost, neće njih barem 3945 koliko ih se sada nalazi u 1909 kontejnera i mobilnih kućica. Njima obnova nije niti počela, a ne bi ni Vračanima da su čekali državu. Uz pomoć prijatelja i donacija, oni su kuću sagradili sami.
Loše brojke
Brojke, generalno nisu dobre. Od potresa do ovog Božića zaprimljenoj e 9735 zahtjeva za obnovu i 8618 zahtjeva za nekonstrukcijsku obnovu. Nekonstrukcijski je obnovljeno 4056 kuća, samoobnovljena je 1081, radovi se izvode na 620 kuća. Novosagrađeno je samo šest kuća, a gradi se 86 kuća (devet donatorskih) i 15 zgrada. Uklonjena su 793 objekta. U prošloj godini "oslobodila" su se 132 kontejnera, neki su u njima umrli, neki su se snašli, ne zna se koliko se ljudi zapravo vratilo svojim kućama.
Pretpostavlja se da će se do sljedećeg Božića "osloboditi" još 500 kontejnera. To su najoptimističnije prognoze. I to znači da ćemo za božićni broj Jutarnjeg lista 2023. godine pisati o 1500 obitelji koje žive u kontejneru. U kojem broju i koje će godine biti objavljena priča o posljednjoj od njih koja će se useliti u svoj dom, nažalost nemoguće je i pretpostaviti.
Ne možemo opisati sreću obitelji Vračan ako ne počnemo pričati priču od onog najtužnijeg trenutka u njihovim životima kada su izgubili krov nad glavom, a malo je nedostajalo da i sami teško stradaju. Podsjetimo, dan prije velikog potresa bio je onaj manji.
Otprije su mama i djeca imali dogovorene tajne znakove za loše situacije - lupkanje rukom jednom o prsa znači "ne", dva puta znači "da", a spojeni dlanovi koji se ljuljaju znače "potres". Iako su potpuno gluha obojica, i Mata i Šimun, u svakodnevici im ne treba znakovni govor zahvaljujući umjetnim pužnicama. No, za spavanje ih moraju skidati, u mraku su tada potpuno dezorijentirani. Potres u tim trenucima mogu osjetiti samo kao vibracije koje im prolaze kroz kosti. Ne smije ih uhvatiti nespremne jer bi to za njih moglo biti jako opasno.
Mama Dijana je vrlo blaga, smirena i sistematična. Svaka njezina riječ i potez su odmjereni i na mjestu. Cijeli ih život odgaja, a u školi u Mošćenici radi kao asistent u nastavi za djecu s posebnim potrebama, pa mnoge probleme lako može predvidjeti i na vrijeme ih prevenirati.
Baš zato na osnovama znakovnog jezika inzistira još od njihove najmlađe dobi jer ih je svaki nestanak struje i mrak oko njih znao jako uplašiti. Lupkanje je smirujuće, znači da je mama tu i da će sve biti u redu. No, dečki, smatrala je ona, nisu najbolje reagirali na onih 5,2 stupnja po Richteru, koji ih je uhvatio u ponedjeljak 28. prosinca 2020. u 6.28 sati na spavanju. Mama kaže i da nisu bili dovoljno brzi, a kad živiš na području Petrinje, moraš biti smiren, brz i odlučan, pogotovo kada si dijete s hendikepom.
- Probudile su me vibracije onog potresa u ponedjeljak u krevetu. To je bio jak potres. Mama je došla u sobu i upalila mi svjetlo da ustanem - prisjeća se Mata.
U utorak su ušli opreznije, noć je bila mirna, jutro sunčano. Mata spava na uličnoj strani, pa do njega dopire javna rasvjeta, a kada je ugase, onda prve zrake sunca. U 12.19 mama i dečki bili su na katu, tata se našao u prizemlju kod bake. Tada je došao onaj od 6,4 po Richteru.
- Šimune, što se tada dogodilo - pitamo mlađega.
"Šuti da bolje čujemo"
- Bio sam u dnevnom boravku s mojim bratom. Onda se čula nekakva grmljavina. Onda sam Mati rekao da šuti da bolje čujemo. Tada se počelo ljuljati. U tom sam trenutku rekao jako glasno da je potres. Onda sam pao u hodnik. Došla je mama. Isto je pala u hodnik. Onda se treslo još jače. Mati je ispala pužnica. Sve je oko nas palo sa svojeg mjesta. Tata je išao po Matu. Nije uspio doći po stepenicama. Mata je preskočio preko mene i mame dok smo ležali i nismo mogli ustati. Mama i ja smo se onda digli. Pobjegli smo svi na cestu. Cesta je počela pucati - ispričao je dečko.
- Kako si se tada osjećao?
- Bio sam u strahu. Mislio sam da će nas nešto udariti - odgovara on.
- Išao sam u kuhinju. Želio sam skuhati makarone. Ja nikada prije nisam doživio ovako strašno iskustvo. Nisam mislio da nas može pogoditi ovako jak potres. Bilo me je jako strah. Bojao sam se za sve oko sebe. Kada je to počelo tresti, pokušao sam spasiti ekran računala, ali je ispao procesor i razbio se. Ispala mi je pužnica, pa više nisam čuo. Našli smo je poslije u kući - priča stariji brat.
Baka je bila s tatom u prizemlju, i ona je pala. Djed je bio u dvorištu i tamo ga je bacilo. Mama se bojala da im ne odsječe betonske stepenice: dok je oborena ležala u hodniku, gledala je točno u njih kako se pomiču i ljuljaju. Zato se tata nije uspio po njima popeti. Mama se još bojala za svoju djecu jer su im u glavu ugrađene pužnice, a zbog jakih udaraca one mogu iskočiti.
Koliko su njegovi dečki krhki i nježni, toliko je tata snažan čovjek, bivši je specijalac. Samo fizički. Iznutra ga je slomilo. Pokušao nam je tada reći tko mu je sve pomogao u tim prvim danima, ali niti jedno ime nije mogao do kraja izgovoriti jer bi suze bile brže od riječi.
Mata je kasno operiran, dobio je pužnicu s četiri godine, a progovorio je s pet. Bilo je puno muke dok je došao do stupnja govora na kojem je danas.
Malo ga muči gramatika, prijedlozi i cijela morfologija. Imao je teži put, učio je pisanjem. Njegov brat Šimun učio je slušanjem, kao druga djeca. To su dvije krajnosti. Gurnuli su Matu naprijed da Šimunu pokaže put, tako kaže mama.
Život između dva života
Zato Šimun malo bolje sluša i opušteniji je. Ne smeta mu ako mu uleti kriva riječ, a za padeže i ne mari. Vokabular i m je siromašniji. Osim psa Rikija i tri mačke. Šimun s njima razgovara, na primjer, pita Rikija: Riki, je li ti hladno? Ili pita mačku čije su mačiće podijelili susjedima: Mica, jesi tužna bez mačića? Onda, kada ga nitko ne bi vidio, iskrao bi se po susjedstvu i vratio joj mačkice natrag. Zasigurno mu je rekla da joj nedostaju.
Mami bi kazao da ih je vratio jer su plakale za svojom mamom. Nije joj bilo drago to s mačkicama, ali joj se sviđalo kada čuje Šimuna da razgovara s njima i Rikijem jer tako vježba situacijski govor. Mati je to glupo. Mata je učenik trećeg razreda, školuje se za farmaceuta i fantastični je matematičar, a Šimun za fizioterapeuta u Topuskom. Kasne godinu dana za svojim generacijama zbog pužnica koje su im ugrađivali kada su bili mali.
Mata cijele dane čita. Fasciniran je poviješću i politikom. Zna sve o životu britanske kraljice Elizabete II., najdraži političari su mu Margaret Thatcher i Helmut Kohl jer su njihove odluke bile izuzetno značajne za njihove narode i imali su velik utjecaj u svijetu. Kaže da je Franjo Tuđman poput njih bio značajan u hrvatskoj politici. Proučava politiku apartheida.
- Meni se na početku srednje škole život jako promijenio. Više nisam imao asistenticu i bilo mi je jako teško. Svaki dan molio sam Boga da mi pomogne da izdržim u mojim teškim danima. Bog mi je pomogao, vratio je moje dobre dane, više mi nije teško. Sada mu samo zahvaljujem. Tako ću ga isto moliti da nam pomogne da izdržimo potres - tako nam je rekao Mata prije dvije godine.
Ne znamo koliki je točno doprinos Svevišnjega da on danas ima svoju sobu i brat svoju, no ono što znamo jest da Republika Hrvatska, koja je preuzela odgovornost za obnovu potresom porušenog kraja, u njihovu slučaju nije učinila ništa (očistili su im, doduše, zgarište i odvezli šutu srušene kuće). Zato jesu dobri ljudi koji žive u svim njezinim krajevima.
Gazili smo prije dvije godine po krhotinama njihova pokućstva, a njihovi životi izgledali su poput razbijenih šalica i tanjura. Danas pijemo kavu iz iste šalice s kojom su Mata i Šimun tada pozirali našem fotografu. Dijana je pronašla i isti tanjur, valjda jedini koji se nije razbio. Držat će ga i danas dok u novoj kući poziraju za ovu - sretnu fotografiju. Dečkima se svidjela ideja o ovoj simbolici. Iz stare kuće su još spasili tri prozora, radijatore i dva televizora.
Kako je izgledao život između dva života, onoga u staroj kući i ovog početka u novoj? Sve, samo ne jednostavno.
- Mi smo s djecom bili u mobilnoj kućici, a baka i djed u kontejneru. Kod nas nije radio tuš, nikako ga nismo uspjeli osposobiti, pa smo se tuširali kod njih. To je bio skučeni prostor u kojemu smo živjeli svi, nas dvoje i dva školarca. Kuhinja nam je ujedno bila i životni prostor, police za posuđe ujedno su služile i kao police za knjige. Sve je bilo prepuno kablova i koječega. Bilo je smiješnih situacija.
Kada bi dečki rješavali zadaću i kada bi se netko ustao od stola, porušio bi s njega sve drugome. Isto je vrijedilo i za mene i supruga kada bismo prolazili. Ljeti je jako vruće, a zimi jednostavno ne možete ugrijati kontejner da vam ne bude hladno. No, kada nemate gdje biti, to je jedino što imate. Naša očekivanja nisu bila velika, postavili smo stvari tako da moramo znati da nam neće biti lako, ali da to neće trajati zauvijek - govori mama Dijana.
Dečki su imali krevet na kat. Šimun je spavao gore. No, mama se brinula da bi u slučaju potresa konstrukcija mogla popucati, pa bi Šimun pao na Matu. Zato su jedan krevet na rasklapanje stavili u kuhinju, a onda su se dečki izmjenjivali, svaki bi mjesec dana spavao u sobici, odnosno na tom improviziranom krevetu, kako bi im osigurali ipak malo privatnosti.
Koliko se čovjek može prilagoditi novim okolnostima najbolje svjedoče naoko beznačajne životne situacije. Vračani su naučili šetati po skučenom prostoru, obilaziti stvari i sagibati se kako ne bi za nešto zapeli toliko da su se jednako tako ponašali kada bi došli kod nekoga u goste i našli se u "normalnom prostoru". Kako su živjeli praktički na polju, ujutro bi im dolazile i srne. Nije to smetalo ni Rikiju, ni mačkama, koje su se skućile ispod njihova kontejnera. Sve to izgleda pomalo simpatično, no svakodnevica, kaže nam obitelj, doista nije bila nimalo jednostavna.
- Stvari su nam bile kod prijatelja i kumova. Onda više i ne znaš što si kod koga ostavio. Susjed nam je dao na korištenje prostoriju u kući u kojoj smo sušili veš, a da bi stvar uspjela, morali smo tamo ložiti - kaže majka.
"Izdržali smo"
Našli su se u problemu koji je specifičan samo za osobe s umjetnim pužnicama. Smetaju im okolišni zvukovi, primjerice prolazak automobila cestom, radni strojevi, čak i kiša. Kad živite u limenoj kućici, to je izrazito naglašeno. Zato su tijekom učenja morali isključivati pužnice i učiti "u tišini". To nikako nije dobro jer mozak ostaje bez drila zvuka, pa su se dečkima morale "pojačavati mape", odnosno podešavati im regulatore sluha, te su se našli kao na početku "učenja slušanja".
No ništa, pa ni nesreća u kojoj je Šimun pao i slomio nogu izlazeći iz mobilne kućice, nije ih odvratila od nauma da ostanu živjeti pokraj srušene kuće. Imali su ponuda da odu u stan, ali se za to nisu odlučili. Priča o njima ubrzo se proširila Hrvatskom i počele su stizati donacije, što u novcu, što u materijalu. Dok su na dvorištu gledali sav taj materijal, to im je davalo nadu da je život u kontejneru doista samo privremeno rješenje.
Stara kuća imala je 180 kvadrata stambenog prostora, podrum od 40 i tavan od 80 četvornih metara. Nova je malo manja u gabaritima, nema ni tavan ni podrum, ali kada je za nju bager 5. rujna prošle godine počeo kopati temelje, sreći Vračanovih nije bilo kraja. Imali su plan - samo da im se useliti prije zime 2022.
- Ne znam, bilo je tu 60, 70 donatora, možda i više, sa svih strana, i tvrtki i običnih ljudi. Najradije bih ih sve pobrojao, no neki se ne bi eksponirali, za neke se bojim da ih ne zaboravim, ali svima velika, golema hvala. Među njima su obični ljudi poput nas, a to znači da su od svojih prosječnih primanja odvojili dio koji bi značio i njima. Na tome je sagrađena naša kuća. Iz Sinja su mi poslali željezo, ekipa iz Vodica platila je dovoz cigle, stolarija je došla iz Šibenika, Splita, Dubrovnika, Županje, samo je stizalo - kaže tata Josip.
Već 18. prosinca prošle godine kuća je bila pod krovom. Prije je imala haustor, sada je pravokutnog oblika.
- Maksimalno je spuštena, ojačana sa šest tona ugrađenog željeza. Krov je šatorasti s limenim pokrovom kako bi teret bio što manji, a ona što otpornija na potrese. Kažu mi dečki da nisam sagradio kuću, nego bunker. Jest da nemamo više tavan i podrum i imamo 50 kvadrata manje životnog prostora, ali nama se čak i više sviđa jer je raspored super. Mi smo prezadovoljni - govori Josip.
Sobe su na katu, zajedno s toaletom i kupaonicom, dolje su kuhinja i dnevni boravak. Baka i djed su svoj životni prostor dobili u drugom dijelu kuće. Unutarnje uređenje uslijedilo je početkom ove godine.
- Stolarija je stavljena u veljači, početkom travnja nabacivanje, u srpnju smo krenuli s uređenjem kupaonica, a u rujnu smo počeli s namještanjem - kaže Josip.
- Krevete smo stavili već u srpnju, iako nije bilo ni struje, ni WC-a, bilo je ljeto. Kuća je bila gradilište, ali nismo izdržali, pa smo se već tada uselili. Imali smo veću komociju, a u kućici je tijekom ljeta bio pakao. Osim toga, navikli smo bili na kablove iz kućice. Samo smo htjeli biti u svojem domu - dodaje Dijana.
Tlo je nastavilo podrhtavati, no strah je u međuvremenu napustio dom Vračana. U kućici su bili sigurni jer nije imalo što pasti na njih, a nova je toliko sigurna da joj više ne mogu nauditi ni puno snažnija podrhtavanja.
- Ma, naviknuli smo se, više nas nije strah - kaže Šimun.
- Ma, nije ti svejedno, kad krene, ne znaš ti odmah koliki će biti, ali već smo naučili živjeti s tim - dodaje otac.
- Izdržali smo, ali nas je sve to promijenilo, više možda naš pogled na život - slažu se Josip i Dijana.
- Postaje ti jasno da je sve prolazno, samo sekunde su dovoljne da ti se sve stubokom promijeni. Danas imaš, sutra nemaš. Stara kuća bila je zapaljena 1991. godine, 1996. je preko države obnovljena, 2016. stavljena fasada i energetski potpuno obnovljena, a 2020. potres i opet nemate ništa, pa sve ispočetka - nabraja Josip.
Pitanje o beskućnicima
- Prije velikog potresa nešto smo pričali i Šimun me pitao: Mama, kako ljudi postanu beskućnici? Ja kažem da razlozi mogu biti različiti: Ljudi izgube posao ili se emocionalno slome, ostanu bez izvora financiranja, ne mogu plaćati režije, ne mogu kupovati hranu i jednostavno se nađu na ulici. Taj dan kad smo ostali bez svega, sjetila sam se tog razgovora. Eto, bio je to još jedan način kako se postaje beskućnik, mi smo to upravo svjedočili na svojoj koži - priča nam Dijana Vračan.
- I onda postaješ ovisan o drugima. Strah je jedan osjećaj, a sram drugi koji prevladava. Nemoguće je izbjeći taj osjećaj neugode - kaže Dijana.
- Jako su nam puno svi pomogli, ništa ne bismo mogli bez drugih - dodaje Josip.
- Ma, i to je neugodno. Drugi su otkinuli od svojih usta. To se cijeni, to je nešto što nikada nećemo zaboraviti - dodaje Dijana.
Što će biti dalje? Mama ima još toliko stvari koje treba srediti po kući, tata planira staviti fasadu na vanjski dio, Mata želi studirati nešto što ima veze s politikom, a Šimun će se od svega malo - odmoriti.
- Nemoj zaboraviti napisati ono najvažnije - da smo zahvalni - poručio je otac Josip.