Svakog dana pored ovog čovjeka prođe 140 vlakova i baš svi do jednog njegova su briga. Josip Bručić Matic, dugogodišnji je dizač rampe na željezničkom prijelazu, i dok mi naslonjen na trijem trošne željezničarske kućice objašnjava svoj posao, shvaćam da je on samo na prvi pogled jednostavan.
Bručić Matic sa željezničkom se prugom prvi susreo još 1986. godine.
- Nakon što sam radio brojne poslove, uključujući i građevinu, odlučio sam se prijaviti za posao u Hrvatskim Željeznicama - rekao je Bručić Matic. Nakon nekoliko godina rada, Hrvatske Željeznice su mu početkom devedesetih omogućile školovanje u Tehničkoj školi u Palmotićevoj ulici. Tijekom godinu i pol provedenih na edukaciji, iz školske je klupe Bručić Matic izašao spreman nastaviti svoju karijeru. Većinu radnog staža, 20-ak godina, proveo je u zagrebačkoj Klari, radio je i u blizini Zapadnog kolodvora, a posljednjih nekoliko godina budnim okom prati promet koji se odvija preko željezničkog prijelaza na zagrebačkoj Kustošiji.
- Radim u smjenama po 12 sati i tijekom svog radnog dana dignem rampu oko 250 puta - rekao je željezničar Bručić Matic dok se pripremao dići je još jednom.
Povećim željeznim ključem već izlizane boje izlazi iz kućice i dolazi do starog mehanizma koji omogućava kretnju rampe. Dok pristigli vlak sa sjevera odlazi sa stanice, Matic se ključem u rukama saginje, stavlja ga na odgovarajuće mjesto, okreće ga i otključava mehanizam. Hvata dršku i gurajući je naprijed pokreće željezne zupčanike. Popraćen zveckanjem mehaničkog sklopa, manevrist Josip vrti dršku i podiže rampu. Zaključava rampu visoko u zraku i omogućuje nestrpljivim vozačima prijelaz preko kustošijanske pruge. I tako već 35 godina.
-Od početka rada, ljeta 1986., posao na rampi je ostao isti, no povećao se promet. I željeznički i cestovni. Svijet se ipak mijenja, zar ne? Kada je ova kućica izgrađena, na Kustošiji je bilo svega dvadesetak automobila. Sada ih ima puno više, a ovaj željeznički prijelaz koristi većina zapadne strane Zagreba – objasnio je Matic.
Zbog gustoće prometa vlakova i cestovnih vozila, rampu mora dizati svakih deset minuta, a raznih susreta sa sudionicima prometa mu ne nedostaje. Radom u tri smjene, upoznao je mnogo stanovnika obližnjih kuća, bicikliste, redovite šetače pasa, a i svoje kolege željezničare. Ističe da s većinom ljudi koje sreće u dobrom odnosu, no često se zalomi “incident”, bilo to jutro, podne ili gluho doba noći.
-Ima onih neugodnih koji često trube i uzvikuju “diži tu rampu”. Bilo je i susreta s pijanima koji izlaze iz automobila, pa traže mene osobno, agresivno kucaju na vrata...Ali to je dio posla. S takvima sam se kroz godine naučio nositi. Ne dopuštam im da mi remete mir i radnu atmosferu jer je ovo, na kraju krajeva, odgovoran posao – rekao je Josip i dodao da promet na ovom pružnom prijelazu ovisi o njemu te da je njegova uloga osigurati sve sudionike.
Glasna zvonjava prekida naš razgovor i označava Josipov povratak na radnu poziciju, jer “upravo sada dolazi Zagorac, vlak iz smjera Zaboka”. Josip požuruje gospođu ispod rampe, ponovno uzima ključ, polaže ga u bravu rampe i vrtnjom ručke unazad vraća razne kotačiće i zupčanike u prvotni položaj. Matic spušta rampu i gleda vlak koji ulazi u stanicu.
-Ne vjerujem da će baš tako uskoro automatski sistemi za dizanje rampi zamijeniti nas manevriste, osobe zadužene za taj posao. Mi pratimo raspored svih vlakova i uvijek smo točni u tome što radimo - zaključuje Josip, koji će danas, prije nego što krene kući u Budinšćinu, dignuti rampu još mnogo puta i osigurati bezbrižan promet na Kustošiji.