ZAGREB - Haruki Murakami (1949) na neobičan je način veliki pisac. Njegove knjige mirne se duše mogu tretirati kao ljetno štivo, ali takvo ljetno štivo s kojim se nećete obrukati ako se na plaži sretnete s nekim tko prezire i ljetna štiva i novine koje ih preporučuju.
On je Japanac fasciniran zapadnom kulturom i pop-kulturom. A kako su iz perspektive Kjota i Tokija zapadni i Dostojevski i Beatlesi, Murakamijeva do fanatizma dovedena fascinacija stvara neku čudnu, nama nepoznatu, sliku zapadnoga svijeta koji se u svojoj neonskoj raskoši, platonovskoj mudrosti, edipovskoj tragici i tolstojevskoj širini prostire od San Francisca, preko Pariza, do Vladivostoka.
Japanski Hesse
Ono što me iritira u Murakamija, i zbog čega ne volim neke njegove romane, jest dojam - možda i krivi - kako su njegova znanja o zapadnoj kulturi, te književni i glazbeni afiniteti i pripovjedačke opsesije koje iz njih proizlaze, samo obrnuta, zrcalna, slika znanja i fascinacija istočnim kulturama u mondenih zapadnih pisaca nekih prošlih vremena. Pomalo mi se, naime, čini kako je Murakami japanski Herman Hesse. Može biti da je i to predrasuda, a možda kao čitatelj više nisam u stanju čitati prozu koja slavi Beatlese.
Da sam, vjerojatno, u krivu što god loše mislio o Murakamiju, pokazuje roman “Kafka na žalu”, objavljen kod Vuković&Runjić, u prijevodu s engleskog Mate Marasa (da, to već znate: Murakami autorizira svoje engleske prijevode, koji se onda smatraju kanonskim, pa je prijevod s tog jezika što i prijevod s japanskog). Opet je riječ o nizanju referenci na značajne i manje značajne topose zapadne kulture, dok se za okvir same priče pisac poslužio mitom o Edipu.
Ljubaznost u pripovijedanju
Radnja romana prati dvojicu ljudi: Nakatu, ludoga starca koji je kao dječak u vrijeme rata izgubio pamet, i Kafku Tamuru, tinejdžera koji je pobjegao od kuće. Riječ je o bajki, ispripovijedanoj u realističnom ključu, ali u okvirima antičkoga mita.
Zvuči zbrkano i komplicirano, no ništa od toga. Murakami, naime, pripovijeda tako jasno, precizno i savršeno vjerno, meandrirajući po digresijama i vraćajući se glavnome toku, da čitatelj baš u svakome trenutku i na svakoj stranici ove knjige uživa kao da je roman samo zbog užitka i napisan. Priča je, kao i uvijek, do svoje srži zapadna, a japanski je, možda, samo taj element čudesne ljubaznosti u pripovijedanju.
Murakami se tako lijepo igra sa čitateljskim očekivanjima, a da pritom ništa ne djeluje lažno i izvještačeno. U času savršenog felacija, djevojka što ju je njezin podvodač, čovjek koji zapravo i ne postoji, darovao vozaču kamiona, nakon vrhunca najednom progovara: “Čista sadašnjost je neuhvatljiv zajam prošlosti što proždire budućnost. Uistinu, svaki osjećaj je već sjećanje.” Čovjek iznenađeno pita što je to. “Henri Bergson - odgovori ona, ližući sjeme s vrha njegova penisa.”
“Kafka na žalu” je, između ostaloga, roman o identitetima. Dječakov prijatelj Oshima, koji ga skriva pred policijom, muškarac je rođen u ženskome tijelu, ali pritom je gay: “Prakticiram analni seks, nikada mi nije vagina poslužila za seks. Klitoris mi je osjetljiv, ali sise nisu. Nemam menstruaciju.” Ali u Oshiminoj pojavi, kao ni u romanu općenito, nema ničega skandaloznog. Ili, barem, ništa nije skandaloznije od mita o Edipu, jednoj od konstitucijskih pripovijesti zapadne kulture. No, identiteti su ono zbog čega ljudi upadaju u nevolje, s time da, kao i u antičkoj tragediji, njihovo stradanje nije uzrokovano njihovim manama, nego vrlinama.
Nešto veoma postmoderno
Općenito, pa tako i u “Kafki na žalu”, Murakami prihvaća zapadnu kulturu, ali ne i zapadnoga, kršćanskog Boga. Iako nije važan u ovoj priči, vrijedi navesti (dok nam Srakićeva Biskupska konferencija to, skupa s antifašizmom, ne zabrani) jedan njegov doista ljupki ateistički citat: “Bog postoji samo u ljudskom umu. Oduvijek je bio neka vrsta prilagodljiva koncepta, posebno u Japanu. Pogledajte što se dogodilo poslije rata. Douglas MacArthur je naredio božanskom caru da prestane biti Bog, i on je prestao, održavši govor u kojem je rekao da je obična osoba. Tako poslije 1946. nije više bio Bog. Takvi su japanski bogovi, mogu se primorati i prilagoditi. Neki Amerikanac što pućka jeftinu lulu izda zapovijed i hokus-pokus - Bog više nije Bog. Nešto veoma postmoderno.”
Priglupa Cecilia Ahern
“Kafka na žalu” pun je biserčića ovakve vrste, zločestoga seksa, otkinutih mačjih glava i razrezanih utroba, ubojstava iz milosti i onih drugih, nemilosrdnih ubojstava, ali istovremeno, riječ je o doista velikom romanu, elegantnom a jednostavnom u svojoj konstrukciji, te ispripovijedanom na način koji čitatelju pruža neko unutarnje ozarenje.
Doista, Haruki Murakami veliki je romaneskni pisac na način Dostojevskog i minijaturist dostojan Carvera, a istovremeno je tako lagan da bi na svojim krilima mogao ponijeti svu onu chic lit perad, na čelu s priglupom ljepuškastom kćeri onoga irskog premijera, koja i sama kao da je sporedni lik iz Murakamijeve proze. Iako sad neću zavoljeti i sve druge njegove knjige, “Kafka na žalu” roman je u kojeg se čovjek zaljubi.