Ispočetka smo na posao išli pješke jer drugog izbora nismo imali. Radilo se u tri ili četiri smjene. Prva smjena započinjala je u 5, a završavala u 13 sati. Da bismo se “zagrijali”, pjevali smo cijelim putem od Trnovca do Varaždina. Nismo imali ni dobru obuću pa smo noge zamatali u najlonske vrećice, a oni koji su imali cipele nosili bi ih do grada u ruci i tek tamo obuvali. Bili smo siromašni, ali složni i radosni (...) Poslije je sve Varteksove radnike na posao prevozio teretni kamion, a sjećam se i da sam se sa šogoricom, koja je također radila u Varteksu, vozila na štangi muškog bicikla. Cijele generacije ljudi iz Trnovca othranile su se na Varteksu - ovako je početak svog radnog vijeka u tvornici Varteks opisala Anka Žmuk, radnica u proizvodnji, koja je počela raditi već s 13 godina. Njezina priča objavljena je u knjizi “90 priča za 90. rođendan Varteksa”, u kojoj su skupljene crtice i anegdote iz života običnih ljudi, radnica i radnika Varteksa, a kojima se željela dočarati ona manje poznata povijest ove varaždinske tvrtke.
Radnica u Varteksu 50-ih, Muzej za umjetnost i obrt
U tekstilnoj i odjevnoj industriji većinu radne snage činile su žene, koje su se na radnom mjestu, često radeći u smjenama ili teške fizičke poslove, morale dokazivati jednako kao što su morale biti izvrsne u svojoj ulozi majki i domaćica. Žene su bile i predvodnice borbe za poboljšanje radnih i socijalnih prava te rodne ravnopravnosti, kao u primjeru iz 1936. godine, kada je u Tivaru, kako se tada još zvao Varteks, izbio štrajk. Godine 1950. Nataša Popovicki objavljuje reportažu o radnicama u Varteksu, u kojoj piše kako je uzrok štrajka bio taj što je uprava počela u velikom broju otpuštati mušku radnu snagu, a uzimala je žene, koje je daleko slabije plaćala.
Priča o radnicama jedna je od 14 priča kroz koje je Muzej za umjetnost i obrt predstavio izložbu o Varteksu nazvanu “Priče koje kroje Varteks”, nastalu u suradnji s Gradskim muzejom Varaždin i tvrtkom Varteks. Ujedno je to i priča o jednoj od najfascinantnijih industrija tekstila u ovome dijelu Europe, a izložba prikazuje ulogu Varteksa na svjetskoj modnoj sceni, zatim plakate i marketinške djelatnosti od 30-ih godina do danas, potom stare šivaće mašine, a djelomično se bavi i sadašnjošću, pa je tako prikazana i nova kolekcija kaputa za jesen/zimu 2019. godine.
Radnica u Varteksu, Muzej za umjetnost i obrt
Nastao iz bogate obrtničke, cehovske tradicije grada Varaždina, Varteks je nastao na mjestu male radionice vrpca i gajtana, koju su kupili braća Stiasny iz Brna, inače vlasnici tekstilne industrije u Brnu. Tvornicu su nazvali Tivar (Tekstilna industrija Varaždin), a zanimljivo je da je njezina lokacija isprva trebala biti u Presečnom, pokraj Novog Marofa, međutim ljudi iz okolnih sela zabrinuli su se gdje će pasti njihove krave ako na tom mjestu nikne tvornica, pa su Česi odustali od gradnje u Presečnom i podigli tvornicu na današnjoj lokaciji.
U Tivaru je bilo zaposleno oko 2100 ljudi, a sve do početka 1960-ih inženjeri i ostali školovani kadrovi dolazili su iz Čehoslovačke. Kako se s vremenom ukazivala sve veća potreba za diplomiranim inženjerima, u Varaždinu je 1961. osnovana Viša tekstilno-tehnološka škola čiji su predavači uglavnom bili varteksovci, a imala je prelački, tkalački, kemijski i konfekcijski smjer, kasnije još i pletački te smjer dizajn.
Putujuća trgovina
Osim glavne tvornice u Varaždinu, Varteks je imao svoje pogone u Ivancu, Bednji, Ludbregu i Novom Marofu, a 1969. zapošljavao je čak 11.500 radnika. Prvi Varteksov (tada još Tivarov) dućan otvoren je 1929. godine u Školskoj ulici u Varaždinu, a na području Jugoslavije s vremenom je otvoreno oko 190 robnih kuća i prodavaonica. U zlatno doba Varteks je proizvodio pet milijuna metara tkanine, a godišnje se prodavalo 120 tisuća muških odijela, 60 tisuća sakoa te 300 tisuća muških klasičnih hlača. Varteks je, primjerice, izrađivao odjeću za reprezentaciju Jugoslavije na Olimpijskim igrama u Sarajevu 1984., kao i uniforme za letačko i aerodromsko osoblje, što je nastavljeno i kasnije.
“Devedesetih godina, posebice nakon Domovinskog rata, u Hrvatskoj su mnoge institucije i tvrtke željele promjenu imidža. Varteks je bio zatrpan zahtjevima za izradu uniformu za sudstvo, carinike, šumare, kuhare, restorane, vojsku itd. Prihvatila sam se dizajniranja tih raznoraznih uniformi s puno entuzijazma, a da bih dobila inspiraciju, skupila sam sve nastavke Policijske akademije i satima ih kod kuće vrtjela bez tona. (...) Jednom sam prilikom dva dana proboravila na pariškom aerodromu Orly gdje sam promatrala uniforme stjuardesa iz raznih krajeva svijeta. Nemoguće je nabrojiti koliko sam uniformi dizajnirala”, ispričala je u svojoj priči Deziderija-Željka Puhalović, dizajnerica prvih kolekcija modne marke Philippe Vartin i najjačeg Varteksova brenda Di Caprio, koja je u Varteksu provela čitav radni vijek, sve do mirovine.
Radnici Varteksa na kamionu
Svake subote poslije posla u Varteksu se igrao nogomet i družilo uz gemište, a tvornica je imala radničku menzu, knjižnicu, pjevački zbor, glumačku grupu, limenu glazbu i salonski orkestar. Nakon Drugog svjetskog rata održan je tečaj opismenjavanja radnika, kao i daktilografski i stenografski tečajevi, a mnogi radnici naknadno su završili osnovnu školu i večernju gimnaziju. Na obuku u Varteks dolazili su radnici iz Makedonije, kako bi stečeno znanje mogli primijeniti u svojim tvornicama. Varteks je imao i svoj internat za djecu radnika, kao i jaslice, te tvornički vrt u kojem su zaposlenici mogli kupovati povrće. Sve do 2000. godine postojala je i tzv. zaštitna radionica, za starije i bolesnije radnike koji nisu mogli izvršiti normu, a gdje se uglavnom izrađivala odjeća po mjeri.
“U Varteksu je radila većinom ženska radna snaga. Zbog toga nam je na poslu bila osigurana primarna zdravstvena zaštita i, kad god smo trebale, mogle smo se obratiti liječniku. U našoj je ambulanti bio liječnik opće medicine, zubar, okulist, ginekolog i liječnik medicine rada. Prije sezone gripe imali smo organizirano cijepljenje koje je bilo besplatno, kao uostalom i sve druge medicinske usluge. (...) Jedino što je danas bolje nego nekad po pitanju zdravstvene skrbi je porodiljski dopust. U moje vrijeme porodiljski je trajao samo 105 dana, a nakon tog razdoblja žena je morala raditi pola radnog vremena”, ispričala je radnica Ljubica Biškup.
Radnice Varteksa u pogonu
Godine 1983. Varteks je postao licencni partner Levi’sa i u pogonu u Novom Marofu proizvodio poznate traperice za jugoslavensko tržište, a prvi Original Levis Store otvoren je u Splitu 2. lipnja 1989. Proizvodnja u Novom Marofu počela je u kolovozu 1983., nakon što su članovi stručnog tima neko vrijeme proveli na specijalizaciji u Virginiji, a plan je bio izraditi 4000 muških hlača dnevno, odnosno jedne hlače svakih 12 minuta, no ni ta količina nije bila dovoljna, jer je potražnja za trapericama bila golema. Suradnja je trajala 25 godina, a na izložbi se mogu vidjeti i posljednje Levi’s 501 proizvedene u Varaždinu 2008. godine.
Jedna od specifičnosti Varteksa bilo je i tzv. putujuće samoposluživanje. Naime, početkom 60-ih godina roba nije bila lako dostupna, pogotovo u manjim gradovima u kojima trgovina nije postojala. Zbog toga je Varteks pokrenuo prodaju odjeće u tzv. putujućem samoposluživanju, zahvaljujući kojem je tvornica ostvarivala golemu zaradu, čak 10 posto ukupne prodaje. To putujuće samoposluživanje bio je teretni automobil marke TAM (Tvornica automobila Maribor), koji je prvi put predstavljen na prvomajskoj paradi u Beogradu 1963. godine. Uz vozača, u vozilu je bio i blagajnik, koji je ujedno bio poslovođa, a prodavalo se na ulicama ili u unajmljenim menzama i kongresnim dvoranama. Tu tradiciju danas nastavlja putujući autobus Modabus, koji također obilazi manja hrvatska mjesta i gradove.
Šivaće mašine, izložba
Izložba o Varteksu nije samo priča o tekstilnoj industriji nego i o modi, modnim iskoracima, modnim revijama, modnoj fotografiji. Dio priče o modi obrađen je na još jednoj izložbi održanoj u MUO, onoj o šezdesetim godinama, kada je Hrvatska u duhu potrošačke kulture zabilježila nagli razvoj tekstilne industrije u kojoj je tada bilo zaposleno oko 60 tisuća ljudi. Osim Varteksa, velike i snažne tekstilne tvrtke bile su još Kamensko, DTR, Vesna, Nada Dimić, NIK i Jadran iz Zagreba, Kotka iz Krapine, trikotaža Mara i Slavonija iz Osijeka, trikotaža Galeb iz Omiša, Međimurska trikotaža Čakovec i brojne druge.
Varteks kolekcija
Modne revije imale su važnu ulogu, pogotovo za vrijeme održavanja međunarodnog zagrebačkog Velesajma, uz uobičajene modne revije obrtnika, a nosile su ih najpoznatija ondašnja imena poput Nuše Marović i Irene Uhl. Sve uspješnija konfekcijska proizvodnja dovela je i do vrednovanja uloge modnih dizajnera, a najpoznatija Varteksova modna dizajnerica bila je Žuži Jelinek, koja je svojevremeno izjavila da svoju slavu i uspjeh duguje Varteksu, za koji je radila 17 godina. Njezin kaput s ovratnikom od krzna i naborom na leđima u stilu Watteaua, što je bila i jedna od karakteristika stila Pierrea Cardina, na modnoj reviji u New Yorku nosila je tada najbolje plaćena američka manekenka Suzy Parker, a taj se kaput nalazi i na jednom od Varteksovih najstarijih sačuvanih reklamnih plakata i također se može vidjeti na zagrebačkoj izložbi.
Posljednjih godina Varteks je bio daleko od svojih najslavnijih dana i praktički se sveo na tekstilne ponuđače usluga modnoj industriji u svijetu, no današnje vodstvo Varteksa najavilo je ponovo veliki zaokret ka modi: nedavno su tako predstavljene nove uniforme za djelatnike Croatia Airlinesa, najavljena je i suradnja s jednim gostujućim dizajnerom, a u kontekstu žena radnica posebno mi je drago da je na otvaranju izložbe najveće ovacije dobila jedna žena, nova kreativna direktorica Varteksa Martina Ranilović-Vrdoljak, dugogodišnja članica poznatog modnog dua I-GLE.
Globus 25.9.