Prvi sloj duhana stavljaš mekano, prstom poput djeteta, pa središnji nježno poput žene i na kraju ga stisneš poput muškarca. Zapališ lulu, pažljivo, sa svih strana.
Slojevi dima upijaju tvoj stres i nose ga što dalje. Djeluje kao apaurin. Razmišljaš u miru, pa odmaraš između dimova. I tako iznova, koliko god ti paše.
Može trajati i satima.
To je, znate, hedonistički alat za pušenje - kaže umirovljeni inženjer strojarstva, čovjek savršeno bijele brade, koji za sebe kaže da je zadovoljni pušač lule već više od četrdeset godina.
Toliko staža, čudimo mu se, a bez ijedne žućkaste nijanse sijedih.
- Cigareta i lula su dvije različite stvari. Jedino ih duhan veže. A ni duhan nije isti. U onome za lulu nema otrovnih aditiva i dim se ne uvlači u pluća kao kod cigarete. Osim toga, lule imaju ugljene filtere koji zadržavaju više nikotina i katrana nego oni u cigaretama - pojašnjava razliku i dodaje da ovisnici o nikotinu, bez uvrede, napominje, vole zadimiti što prije, u pet minuta, i baciti cigaretu.
Lula je gušt, tradicija, ritual, kaže.
Njegovo ime je Davorin Đenović, a sve oko njega je zadimljeni svijet.
Radionica lula Davorina Đenovića
Da na glavi nosi kapu, bio bi baš poput kostrenskih kapetana i pomoraca kojima se kao mladić divio u svome rodnome mjestu. Tada se i razvila simpatija prema luli, a svoju prvu je kupio i zapalio kada je krenuo na fakultet.
Tada se, pak, izrodila ljubav, koja kod lulaša, kaže, zauvijek traje.
Sušenje pet do deset godina
Tko zna koliko bi slučajeva ostalo neriješeno da Sherlock Holmes nije imao svoj prepoznatljivi rekvizit ili jedan od najvećih umova svijeta Albert Einstein svoj strastveni hobi, za koji je jednom prilikom izjavio da “pridonosi mirnoći i objektivnosti misli”.
Naime, osim što uživa u njima, Đenović ih gotovo dvadeset godina izrađuje, a službeno ih zadnjih deset godina i prodaje. Jedan je od rijetkih i s najdužim stažem u Hrvatskoj.
A kako je priča počela?
- Bilo je to negdje 1995., kad me prijatelj iz Opatije, budući da je znao da ih volim, upoznao s jednim majstorom koji je izrađivao lule. Bio je boem pravi, odveo me u radionicu i dok je pravio jednu specijalno za mene, dao mi je da se ‘igram’ s materijalima, da probam nešto napraviti. Prvo sam porezao prst, ali nije me to pokolebalo. Svidjelo mi se. Vidim, ide to meni, pomislio sam tada - kaže kroz smijeh i nastavlja.
Davorin Đenović
- Zbog struke cijeli život radim nešto s olovkom, crtam, kalkuliram, na kompjuteru sam... i odjednom počnem stvarati nešto rukama. Drukčije je, mozak mi ode na pašu, kako se kaže. Zavolio sam taj osjećaj, godinama učio kako razvijati osjetilo opipa i ideja za biznis sama se pojavila - opisuje 63-godišnji Đenović.
Sudbina ga je kasnije spojila s majstorom, stolarom Darkom, svojim sadašnjim poslovnim partnerom, s kojim je počeo izrađivati lule od morte. To je crni hrast, star u prosjeku od tri do sedam tisuća godina, koji se iskopava iz močvarnih područja i suši otprilike od pet do deset godina. Iznimno je cijenjen zbog svoje boje i trajnosti.
Tri vrste drveta
- Mi smo jedini koji materijal ne kupujemo, nego ga sami nabavljamo i prerađujemo. Uz mortu koristimo primorski vrijes. To je pretežno mediteranska biljka, grm koji u pojedinim slučajevima formira zadebljanje korijena koji se prerađuje i od njega se dobivaju komadi za izradu. Obično se radi o komadu loptastog oblika koji se reže, kuha i suši nekoliko godina te postaje osnova za izradu kvalitetnih lula. Prema legendi, sve je počelo kad je Napoleonov podređeni bio na Korzici, a pukla mu je glava njegove omiljene porculanske lule. Lokalnom meštru je dao da mu napravi novu glavu od drveta, a ovaj je upotrijebio komad tvrdog drveta koji mu se prvi našao pod rukom - vrijes. Nova lula je bila bolja, otpornija i nije se jako grijala, tako da su ubrzo i ostali majstori prihvatili tu novu modu. I treća vrsta koju koristimo je maslina, prekrasno drvo kad ga obradite, ta njena struktura tamnih i svjetlijih nijansi estetski fantastično izgleda. Lula, naravno, ne može biti bez usnika. Nekoć su se radile od roga, jantara ili kosti, a danas je najčešći materijal polimetil metakrilat, poznatiji kao pleksiglas. Lako je dobavljiv i radi se u raznim bojama - opisuje ovaj iskusni lular.
Lule Davorina Đenovića
Tijekom prve tri godine učenja izrade većina komada imala je greške, pa je lule uglavnom poklanjao prijateljima iz kluba. One koje su ispale savršeno prepustio je bespućima interneta i prvi kupci su se javili. Bili su to jedan Amerikanac iz Aljaske i jedan Slovenac.
Svaka mu je lula unikatna, a za proces izrade jedne potrebno mu je pet do šest sati.
Pa krenimo redom.
- Prvo sjedim pola sata i razmišljam, imam dobru kreativnu vizualizaciju, pa znam odmah kako će lula izgledati. Ideja. Shape. Skiciram željeni oblik na komadu papira. To mora biti upareno s komadom vrijesa i željenim usnikom koji ćemo pripasati. Pritom moramo poštovati neke zakonitosti same lule, tj. odnos i nagib žarnice i rupe koja ide kroz sam vrat lule. Moramo predvidjeti hoćemo li savijati usnik ili ne. Treba paziti i na debljinu stijenki. Pretanka stijenka može dovesti do progorijevanja, a predebela stijenka će dovesti do nepotrebnog povećanja težine same lule. Bitan je i balans. Kada odredimo grubi oblik, prenesemo ga na materijal, zatim moj kompanjon Darko na tračnoj pili izreže sirov komad i tu ga s alatima izbuši. Na brusilici se skinu grubi rubovi i malim alatom 2 do 3 sata gulimo dok ne dođemo do željenog oblika. Slijedi fino poliranje i, ako je planirano, pjeskarenje. Drvo se mora i impregnirati. Ako postoji mini pukotina koja je mogla nastati, primjerice, sušenjem, lulu onda zagrijavamo na 100°C kako bi se potvrdila kvaliteta drveta. Ako u tom postupku pukne, lula završava u vreći odbačenih koju vidite tamo u kutu sobe. Da bi napravio dvije lule, u prosjeku moram početi s tri. Na kraju im je garancija doživotna - tvrdi Đenović.
Svoje radove potpisuje koristeći slovo “D” iz starog slavenskog pisma glagoljice, i to utiskivanjem vrućeg žiga, a godišnje izradi stotinjak lula. U zadnjih deset godina napravio ih je između 1200 i 1400 komada.
Prosječna cijena im je oko dvije tisuće kuna. Najskuplja koju je prodao imala je keramičku kapicu s umjetničkim potpisom i stajala je 4300 kuna.
Lule Davorina Đenovića
Samo ih jedan posto Hrvata kupuje.
- Nije to ništa čudno, s obzirom na to koliko koštaju - napominje Đenović.
Ima svoja četiri dilera u svijetu, kako ih sa smiješkom naziva.
- Jedan je u Kanadi, dva u Americi i jedan u Turskoj. Prije nekoliko mjeseci smo sudjelovali na Chicago Pipe Show-u, prodajnoj izložbi u SAD-u. Tradicija je to stara pedeset godina. Moji dileri su tamo već četiri puta imali štand s mojim lulama. Zgodna stvar - ističe.
Lula se ne puši svaki dan
Lulaši svugdje u svijetu, pojašnjava, imaju isti mentalni sklop.
- Prije nekoliko godina javi mi se čovjek i kaže da je s Havaja pa bi htio da mu napravim lulu u obliku vulkana. Bio je to visoko pozicionirani državni tužilac. Ja mu kažem nema problema. E, onda, on bi htio da je izrađena od drveta havajske kruške. Pomislih, gdje da to nađem. Rekao mi je da se ne brinem, da će mi poslati materijal. I doista ga je poslao pa sam je uspio napraviti prema željama. Poslije tri tjedna stigao mi je mail s Havaja: ‘Čuj, danas ujutro sam dobio tvoju lulu, a već popodne sam otkazao sve rasprave i otišao na plažu da zapalim i guštam’. Eto, to vam je to - prepričava naš lular.
Lulu ne morate zapaliti svaki dan, kaže, kao cigaretu kada stvorite ovisnost.
Radionica lula Davorina Đenovića
- Sve ovisi u kakvom ste raspoloženju. Mi imamo i Klub pušača lule, nalazimo se svaku nedjelju, nas desetak, uz četiri sata finog dimljenja i ugodan razgovor. Pričamo o svemu, filozofiji, umjetnosti, knjigama... Družimo se i online, po cijelome svijetu. Imam, primjerice, pet dobrih prijatelja u Americi koje nikada nisam vidio uživo - ističe Đenović dok pućka dim iz svoje omiljene lule.
A ima ih čak 120 u vlastitoj kolekciji, različitih oblika.
Svaka ima svoj naziv i svrhu.
- Rasklopna mala lula je za džentlmene koji idu u operu, ona s dugačkim usnikom je zgodna za čitanje, dok je poker lula, kao što i sam naziv kaže, idealna za kartanje jer je ravnog oblika pa se može odložiti na stol - objašnjava.
Nekada je sve bilo drugačije, kaže, pušile su se egipatske ili turske cigarete koje su se ručno motale pa su bile skupe, dok je lula bila za običan puk.
- Sada je obrnuta situacija. Lula se iz običnoga alata za pušenje pretvorila u umjetničko djelo - ističe Đenović.
A on u svojoj ne može uživati doma jer je supruga, kaže, zakleta nepušačica.