Ogromne gužve u policijskoj postaji Poreč postale su svakodnevnica. Ići u tu policijsku postaju izvaditi neki dokument ovog je proljeća bila prava avantura jer bi vas odmah na ulazu dočekalo na desetine ljudi koji su strpljivo u redu čekali ni više ni manje nego svoje radne dozvole. Kako je situacija u jednom trenu postala nesnošljivom, porečki gradonačelnik Loris Peršurić je reagirao i zatražio dodatne djelatnike te da se posao rasporedi i po drugim gradovima s policijskim postajama.
Naime, Poreč je u Istri u prvih pet mjeseci imao najveći broj zahtjeva za radne dozvole – njih čak 1.912 do kraja svibnja, što je oko 45 posto više od ukupnog broja radnih dozvola izdanih u 2018. godini. U tim brojkama ovaj grad u Istri slijede Pula s 1.866 izdanih dozvola, Rovinj s 839 i Umag sa 789 radnih dozvola. Ukupno je u Istri do kraja svibnja izdano 6.106 dozvola, dok je lani u cijeloj godini izdano njih 5.533, podaci su Policijske uprave Istarske.
- Gužve su i dalje, ali je početkom lipnja sve malo splasnulo. Ujedno, dogovorili smo se s nadležnima da dio posla preuzmu i postaje u Buzetu, Pazinu i Bujama koje nisu bile toliko opterećena kao i naša. Uz to, zaposlili su se dodatni ljudi, a i omogućilo se da se više zahtjeva riješi putem online prijava - pojašnjava nam porečki gradonačelnik Loris Peršurić koji se po prvi put susreo s ovim problemom u svom gradu.
Ali kaže da će ubuduće to biti uobičajeno jer u Poreču raste broj stanovnika. Očito dio radnika ovdje ostaje, a i rađa se više djece. Primjerice, 2011. taj je grad imao oko 17.000 stanovnika, a danas je već na 19.600. Zato i kaže da bi trebalo ojačati i policijsku postaju, ali i sve druge institucije poput, primjerice, Hitne pomoći. Oni grade nove vrtiće i škole jer iz godine u godinu imaju sve više prvašića i novorođenih.
U Istri se naravno najviše traže radnici u turizmu na što se odnosi 60 posto zahtjeva, zatim građevine na što otpada 25 posto zahtjeva, dok se ostatak odnosi na industriju. Gotovo sve radne dozvole izdane su za državljane bivše Jugoslavije – iz Bosne i Hercegovine ih je 45 posto, Srbije oko 30 posto, Sjeverne Makedonije oko 10 posto i Kosova oko šest posto.
Većina poslodavaca u ugostiteljstvu i turizmu uspjela je riješiti djelatnike za sezonu. Nije bilo jednostavno jer, kako nam kaže dugogodišnji umaški ugostitelj Marino Paretić, radna snaga s bivše Jugoslavije, koja je došla u Istru, često ne zna jezike.
- Velik je problem što ne znaš kakvu radnu snagu ćeš dobiti. Zahvalni smo svima koji su došli i u našem lokalu radi jedan konobar iz Niša, ali mi nemamo mogućnosti dok ne dođu vidjeti o kakvom se kadru radi - kaže nam Paretić i dodaje da procedura dobivanje dozvole traje najviše do mjesec dana, a kada im agencija nađe radnike nemaju mogućnost vidjeti odgovara li im radnik sve dok ne dođe.
- Svašta se zna događati. Neki sezonci tako dođu s radnom dozvolom pa ucjenjuju ugostitelje da će otići kod drugih poslodavaca. Neki to i naprave, a ti si se mučio dovesti radnike. Međutim, i dalje najveći problem ostaje što ne znaju jezike - priznaje nam Paretić.
Njegov kolega Gracijano Švić iz Rovinja zadržao je domaću radnu snagu koja mu je ostala vjerna, ali vidi da je u Rovinju sve više one strane.
- Naravno da time pada kvaliteta našeg turizma, ali radna snaga nam je neophodna. Međutim, problem je što se i dalje iznimno investira u naš turizam, a pitanje je čemu to kada nema naših ljudi da rade. Za koga se onda sve to skupa radi - pita se Švić.
Osim toga, domaći ljudi jednostavno više ne žele raditi kao sezonci u turizmu i ugostiteljstvu jer smatraju da mogu naći bolje poslove, ili jer su i sami od svoje zarade investirali u apartmane i kuće za odmor, požalio se.
- To je dobra dodatna djelatnost, ali mislim da to nije dovoljno - smatra on.
Isti je slučaj i u građevini budući da je u zadnjih nekoliko godina ponovno došlo do velikog građevinskog booma na Poluotoku. Tako se, primjerice, kod velikih hotelskih investicija događa da izvođači radova moraju angažirati kooperante koji pak dovode radnike od kuda mogu. Na jednom gradilištu u Poreču posao je našlo devetero keramičara iz dalekog Uzbekistana.
Naime, u Istri, kao i ostatku države, gotovo je nemoguće naći majstore u građevini jer su svi pretrpani poslom, a i kada daju ponude one lete u nebo. Tako je cijena keramičara, doznajemo na jednom velikog gradilištu, odavno premašila 30 eura po kvadratu.
Porečki gradonačelnik kaže da i njihova gradska uprava ima problema s pronalaskom izvođača za gradske investicije kojih u ovom gradu ne nedostaje.
- Vani znamo imati po 20-30 natječaja, a da se na njega nitko ne javi. I onda ih ponavljamo. Jednostavno, malo je građevinskih tvrtki i radnika na ovom području - zaključio je Peršurić.