- U jednoj auto kući su mi produžili ugovor, opet na tri mjeseca. Super, ima nade, mislim si, i nakon mjesec dana - otkaz. I to su mi dali otkaz u dva i pol. Radiš do tri sata i gotovo. Elegantno su mogli ne produžiti mi ugovor, ali ne, produžili su ga i nakon mjesec dana raskinuli prije roka. Neki ti raskinu ugovor i na pola mjeseca. Osjećaš se nemoćan, posve te drže u šaci, raspolažu tvojim vremenom, tvojim životom - kaže ovaj obiteljski čovjek, otac dvoje djece za Glas Istre.
Nakon godina rada u Italiji odlučuje se 2006. vratiti u domovinu, gdje osniva obitelj i traži posao. Po struci tokar zapošljava se u bravariji, prvo na crno, onda ga gazda i prijavljuje, ali nakon nekoliko mjeseci više nije bilo plaće. I do tada im je službeno uplaćivao minimalac, a ostalo davao na ruke, onako u prolazu, po 500, tisuću kuna. Onda je stiglo puno posla i gazda je tražio da rade prekovremeno, ali i dalje bez plaće. Tada su se posvađali, zaprijetio je tužbom i onda mu je ipak isplatio zaostatke, ali je i po to morao ići dva-tri puta. Doprinosi su uplaćivani redovno, provjerio je, ali ne za mjesece za koje nije dobio plaću.
Uslijedile su godine prelazaka s posla na posao. Radi kao instruktor vožnje, vozač za dostavu raznih proizvoda, mehaničar na održavanju vozila i voditelj autoservisa, teleoperater, prodavač u trgovinama autodijelova i nautičke opreme… Na brojnim razgovorima nije "prošao". Za vozača u transferu aviogostiju nije bio pogodan jer je "obiteljski čovjek, s djecom pa ne bi mogao uskočiti usred noći, odvesti se na drugi kraj zemlje". I tako je u posljednjih devet godina skupio možda pet-šest godina radnog staža.
Priča je ovo jednog Puležana, 54-godišnjaka iza kojeg su desetljeća nesigurnog zaposlenja, rada i života na određeno. Pristao je podijeliti svoja radnička iskustva, razumljivo, bez navođenja imena jer je i dalje ovisan o tom "vrlom novom slobodnom tržištu rada", čiju daljnju deregulaciju neki i dalje prizivaju.