Kraj. Svršetak. Fin. Ende. The end. Final. Konac poglavlja.
Tako su napisale na svojoj FB stranici I-gle, modni brend, i najavile gašenje nakon 22 godine postojanja i uspjeha.
“Kompleksni su razlozi zašto nekad nečemu dođe kraj, koliko u dubokim perivojima osjećaja, toliko i u logičnim zbrojevima utrošenih tkanina, konaca, igala, energije, poreza i vremena, uhvatljivo neuhvatljivi sami sebi, prepoznati, doživljeni, legitimirani i prihvaćeni, a zapravo i željeni! U jednom trenutku, potkraj prošle godine, sjele smo na kavu i odlučile: gotovo je!” Tim su riječima najavile svoj odlazak iz do tada znanih uloga, javile dizajnerima svjetla da okrenu sklopku i ugase reflektore i povukle se s modnih pista.
Prije tjedan su dana stavile ovu objavu i započele s prodajom odjeće iz dućana. Uistinu, biznis se gasi. Martina Vrdoljak Ranilović i Nataša Mihaljčišin zajedno su objavile i da ta odluka nije rezultat svađe, burnog završetka poslovne suradnje, razmimoilaženja u poslovnoj strategiji, nego jednostavno - kraj ove faze života. Rekle su da ostaju prijateljice.
Sve djeluje sumnjivo. Do trenutka kada se sumnja uvuče u sumnju, pa ispadne da možda i ne muljaju. Pojavile su se zajedno na sastanku. Razgovarale su dopunjujući se. Kada govore, govore o onoj drugoj. Ne dijele si kurtoazne komplimente, nego se uvažavaju. Imaju ista sjećanja na događaje i nikada nisu “ja”, nego “mi”. Prespavale su odluku, prihvatile su je i odlučile krenuti dalje. I da, u šoku su. Dovoljno su zrele osobe da ne kriju osjećaje, govore o njima.
Razlaz iz priručnika
Obično kada se gasi jedan biznis, partneri nastoje prikazati da je sve u redu, da ljubav nije pukla i da nije nestala lova, nego da se pojavila nova prilika koju nitko ne može propustiti. To je u civiliziranim razlazima. Ovo je civilizirani razlaz, ali nitko ne ističe novu priliku. To su osjećaji, ali ne i ishitrena odluka. Martina kaže da je najgore pokušati definirati to što su napravile jer joj sve to izgleda kao savjeti iz self-help priručnika u stilu “ovo je samo novi početak” i nešto slično. Ustvari, ne znaju ni same kako sve opisati i definirati. Martina kaže da su, svaka za sebe, puno preispitivale tu odluku, razmišljale postupaju li pod nekim emocionalnim pritiskom i donose krivu odluku, bi li trebale još razmišljati, ali s vremenom je ta odluka bila sve čvršća.
- Dijeliti kreativnost i posao, zadire u sferu zajedničkog identiteta. Odvajanje od toga predstavlja svakako određenu bol, ali i izazov - kaže Nataša i dodaje da se kolektivni kreativni element iscrpio i obje su shvatile da treba stati. Uspoređuje to sa sudbinama mnogih bendova koji su sjajno surađivali i radili odlične stvari, ali su u nekom trenutku ipak odlučili razići se. - To se događa mnogim vezama, braku, brojnim odnosima - nadovezuje se Martina. - Došlo je do nekog prepoznavanja okolnosti - definirala je sve Nataša i dodala kako je stvar možda i teža jer se nisu posvađale, nisu se razišle zbog ideološkog ili poslovnog razmimoilaženja nego su baš shvatile da se trebaju razići. - I Nataša i ja imamo potrebu izvući puno više od budućnosti, pa bi, da se nismo odlučile razići, vjerojatno zapale u neku fazu stagnacije, odumiranja - kaže Martina. Obje se slažu da su, kako vrijeme odmiče, svjesnije da su dobro odlučile. Priče iz privatnog života pokazuju da su, uistinu, veće prijateljice od poslovnih partnerica. U svakom slučaju, nisu htjele ostati u nekom odnosu koji bi se punio negativnošću i postao toksičan.
Ne, nije bilo poslovne analize, nikada to nisu radile, nego su se vodile osjećajima. Uostalom, emotivno su i krenule u priču I-gle, tamo prije više od dva desetljeća, kada je svaka za sebe odlučila okušati se u modi, a povezala ih je zajednička prijateljica kostimografkinja Ana Savić Gecan, s kojom je Martina studirala. Jednostavno je istodobno, a sasvim odvojeno, svakoj obećala suradnju i onda su sve tri krenule iz zajedničkog prostora od 20 četvornih metara u Radićevoj. - Ana je došla i rekla da ulazimo u posao, ali da ona ima još jednu frendicu, Natašu, i da će i ona biti s nama - sjeća se Martina.
Prvo modno okupljalište
- Ideja nam je bila da sve tri zajedno unajmimo prostor i da svaka od nas radi samostalno - govori Nataša Mihaljčišin. Do zajedničkog pokretanja biznisa nisu se, realno, niti poznavale. Upoznale su se na nekoj izložbi, sjeća se Nataša, i to je bilo sve.
U početku su živjele i radile poput studentica u čijem se prostoru okupljalo društvo, a onda se na kraju radnog dana bacale na posao, kreirajući stvari do ponoći ili dulje. Martina podsjeća da je sredinom devedesetih sve bilo teško zbog rata i da su postojali samo mali obrti i butici, eventualno, individualni modni dizajneri. Do tada je Nataša napravila nekoliko projekata s fotografom Romanom Deckerom, s njim se počela baviti modom, a nakon njegova odlaska u London dogovarala se s Anom, koja je spomenula da ima još jednu prijateljicu koja bi krenula u samostalni biznis i tako su se spojile. Martina je radila par projekata uređenja interijera, no obje su željele modu. Kasnije je posao postao pravi posao, nešto gdje se pojavljuju poslovni planovi.
- Htjele smo neki prostor u kojem ćemo raditi i to prodavati, to nam je bila želja. Možda smo imale neki prvi modni atelje u koji su svi dolazili - opisuje Martina i našali se idejom o reality showu za njihove prijatelje. Nataša doda kako su, ustvari, imale otvoreni atelje, svojevrsnu otvorenu zajednicu. - Bile smo vrlo entuzijastične, bez gotovo ikakvog plana - govori Vrdoljak Ranilović, a Nataša dodaje kako nisu znale ni zidove oličiti, a trebalo je i njih urediti u tom prostoru. Ana Savić Gecan ih je ubrzo napustila, krenula je svojim putem u svijet kostimografije, a Martina i Nataša su nastavile s razvojem brenda. Zajednički brend stvarale su od samog početka odabira imena I-gle.
- Namjeravali smo prihvaćati mlade dizajnere, razvijati suradnju s njima, a onda se pojave računi, obaveze, obaveza za zdravstvenim osiguranjem, posao i sve to nas je oblikovalo kao poduzetnice. Oni planovi, ideje koje smo imali ipak su se ispostavili kao malo naivniji pristup - kaže Martina. Iako, ideja im je u startu bila da žive od toga. Nadopunjavale su se. Nataša to opisuje govoreći da se Martina više bavila konstrukcijom, a ona pletivom. - Nataša je više pisala - počne Martina, a Nataša se nadoveže: - Ona je vodila skladište, ja sam plaćala račune - i završe u smijehu. - Bilo je užasno različitih situacija - opisuje Martina kako su radile na projektima - ponekad bi ideja zahtijevala razradu, pa je bilo puno komunikacija, ponekad ne bi niti komunicirale, nego bi samo preuzimale stvar jedna od druge - opisuje kako su zajedno radile.
Publika im je u početku bila krug prijateljica i njihovih prijateljica. Nisu ciljale niti radile za publiku, bavile su se onim stvarima koje su ih veselile, a pritom su se nadale da će ih publika prepoznati.
- Radile smo ono što smo htjele i publika je došla sama. Svaki put kada bismo se pokušale tržišno orijentirati, napraviti nešto za tržište, nismo se dobro osjećale, to nije bilo to - govori Martina.
U međuvremenu se, kaže Nataša Mihaljčišin, Hrvatska tržišno potpuno otvorila, bez ikakvih ograničenja. Kaže da se o tome je li to dobro može puno govoriti i voditi razne rasprave, je li dobro prepustiti se liberalnom kapitalizmu u ovako maloj zemlji, koliko je to izazov, a koliko opasnost. - Nekonkurentni smo kao zemlja - dodaje Martina, ističući da je selidba proizvodnih procesa na Istok, naravno, utjecala na stanje u tekstilnoj industriji.
Čime se mi ovdje bavimo?
- Ako je jeftina proizvodnja koja se preselila na Istok ugrozila tekstilni biznis u zemlji poput Italije, kako očekivati da se to neće dogoditi i u Hrvatskoj - govori Mihaljčišin i opisuje rizike koji se nalaze pred malim proizvođačima kao što su I-gle u situaciji kada, primjerice, kupuju tkaninu. One, logično, ne kupuju ogromne količine, pa im se može dogoditi da kupe skupu tkaninu koja ne zadovoljava kvalitetom. - Pravo je pitanje čime se mi ovdje bavimo - u jednom trenutku kaže Nataša.
- Može li moda uopće postojati i opstati u Hrvatskoj? Bavimo li se mi modom? Ne bih to rekla ili ne bih to tako nazvala - govori Nataša Mihaljčišin. - Mi se bavimo nekom svojom kreativnom vizijom odijevanja koja se prepliće s elementima mode. Kad kažemo moda, onda je prva asocijacija koju vežemo uz modu konstantna promjena. Po tome i jest moda tako zanimljiva, vitalna, neodoljivo očaravajuća, zavodljiva do te mjere da joj nitko ne može odoljeti. Tu je taj šarm i draž mode - govori Mihaljčišin.
Martina kaže da su, ustvari, cijelo vrijeme radile prototipove, a oni su skupi. - Da smo bili dio nekog velikog modnog sustava, bile bismo neki modni laboratorij. Vani to postoji, napravi se prototip koji se prodaje velikim brendovima koji sve dalje razvijaju i nude tržištu - opisuje Martina Vrdoljak Ranilović te dodaje da su stalno inzistirale na kvaliteti tkanina, njihovu izboru, mnogim stvarima koje su, realno, bili veliki rizici posla. - Mali smo, ne možemo si priuštiti ispitivanje tkanina kao veliki sustavi, stalno smo bile na rubu - govori Ranilović.
Prva revija i nagrada, bile su veliki trenuci, ali, ustvari, za Martinu je pravi trenutak trijumfa bio kada si je rekla da su stvarno dobre. Onda kada je odbacila svu nesigurnost, sva strahovanja i probleme i kad je prihvatila činjenicu da su dobre. Taj osjećaj sigurnosti bio je daleko od reflektora i to je bilo njezino intimno zadovoljstvo. Nataša govori o trenucima radosti, opisuje ih situacijama kada na ulici vidi neku zanimljivo odjevenu osobu, promotri je i shvati da je to njihovo djelo. To ju je ispunjavalo srećom.
Nataša je sada upisala magisterij iz Teorije kulture i mode. Pojavila joj se ideja da bi možda u nekom trenutku mogla predavati i to ju je zainteresiralo. - Povjesničari se nikada nisu bavili modom, osporavana je i u svijetu dizajna i tek je u posljednje vrijeme dobila svoj značaj. A moda je možda najintrigantnija sfera dizajna. I utjecala je na brojne društvene događaje - kaže. Martina ima svoje planove, ali ih ne otkriva. Vjerojatno se kuhaju, ali sigurno je da i dalje ostaje u svijetu mode. Zajednički će napraviti izložbu čipke i baviti se tom problematikom kada Hrvatska bude predsjedala EU, možda realizirati staru ideju izložbe radova koji su, ovo je zanimljivo, uspjeli, ali su imali drugi epilog. Recimo, za Muzej prekinutih veza. No, imaju milijun projekata u glavi i ladicama. Stoga će I-gle prestati postojati kao modni brend, ali će ime ostati za neke druge projekte, nešto kao krovni naziv za druge stvari. Tko zna, pogotovo s njima. Treba ih imati na oku.