.jpg)
Adena Lavin rođena je u Kaliforniji, a odrastala u New Yorku, New Jerseyu, Maleziji, Hong Kongu i Singapuru. Njezina majka Catherine Koo porijeklom je iz Šangaja, ali rođena u Hong Kongu, odakle se preselila u SAD. Svog supruga Thomasa Lavina, Adenina oca, upoznala je na sveučilištu u Transilvaniji, odakle su se nakon završetka studija preselili u Kaliforniju. Kada je Adena, njihovo jedino dijete, krenula u srednju školu, majka se zbog posla odlučila vratiti u Aziju i povesti kćer.
“Odrasla sam u poduzetničkom okruženju. Moj pokojni otac bio je fizičar i bavio se znanstvenim istraživanjima na Sveučilištu u San Franciscu kao i moja majka. On se kasnije posvetio istraživanjima u farmaceutskoj industriji vezanima uz proizvodnju lijekova, a moja majka se kao tradicionalna Kineskinja nakon dosta godina života u Americi odlučila vratiti u Aziju i posvetiti velikom obiteljskom biznisu za proizvodnju raznih materijala poput silikona i aluminija sa sjedištem u Kuala Lumpuru”, govori 28-godišnja Adena Lavin, vlasnica burger&champagne bara 50 na Europskom trgu u središtu Zagreba, grada u kojem je našla sve što joj je potrebno za sretan život.
Nakon srednje škole, koju je završila u Maleziji, Adena je upisala koledž u Massachusettsu, gdje je studirala ekonomske znanosti s naglaskom na upravljanje rada u kompanijama. Nakon diplome zaposlila se u jednoj tvrtki za brendiranje i konzalting koja je najviše surađivala s industrijom hrane i dodataka hrani te ubrzo došla na poziciju direktorice medicinskog odjela i jako zavoljela taj posao. No jedan telefonski poziv joj je u trenutku promijenio životne planove. Saznala je da joj otac boluje od raka na mozgu. Spakirala se i otišla u Los Angeles, gdje je narednih godinu i pol dana provela brinući se o njemu do smrti. Nakon toga odlazi u Europu, nekoliko mjeseci živi u Parizu pa u Lyonu, gdje se posvećuje istraživanju hrane i gastronomiji što ju je, kaže, oduvijek jako privlačilo, a posebno otkako boluje od celijakije i ne smije konzumirati namirnice koje sadrže gluten. Posebno se zainteresirala za pripremu bezglutenskih slastica. Najveća prepreka su joj bili veoma strogi francuski zakoni u vezi sa zapošljavanjem stranaca. Hrvatska administracija je, tvrdi, vrlo jednostavna u usporedbi s francuskom. U ljeto 2013. na poziv prijatelja dolazi na Hvar s namjerom da tamo ostane tri dana.
Dolazak na Hvar
“Došla sam u Hrvatsku na tri dana na odmor i evo me još sam ovdje! Oduševio me grad Hvar i odlučila sam ostati. Kuhala sam prijateljima pa bi nam se znali pridružiti i gosti iz obližnjih apartmana i tako sam počela naplaćivati ručkove i večere za koje sam koristila domaće namirnice poput limuna koji bih sama brala ili morskih ježeva koje sam vadila iz mora. Tako sam u početku zarađivala za smještaj na Hvaru. Jako sam uživala u kuhanju to ljeto. Ni danas za sebe ne mogu reći da sam chef, nego da sam kuharica. Povezala sam se s lokalnim ljudima i jedan čovjek mi je ponudio prostor u najam i tako sam otvorila svoj prvi restoran. Bez pomoći prijatelja i odvjetnika nikad ne bih uspjela sama riješiti svu potrebnu papirologiju”, prisjeća se Adena Lavin, koja se na Hvaru dobro povezala s mnogim ljudima, a priznaje da je imala i dosta sreće. Iz današnje perspektive shvaća da nije imala pojma u što ulazi, no posao se dobro razvijao. Jedna žena iz Zagreba bila je zadužena za administrativno vođenje posla, pa se ona mogla posvetiti pripremi hrane.
“Odlučila sam se za burgere jer sam na njima odrasla. Moj otac bi svake godine kupio pola krave od jednog prijatelja koji je imao farmu. I danas se moji burgeri temelje na očevu receptu. Počeli smo s jednim štednjakom i hladnjakom koji se raspadao i malo-po malo opremali, a gostima su se jako svidjeli naši burgeri. Kad je završila turistička sezona, otišla sam u berbu grožđa i jako se zainteresirala za vino i shvatila da uz burger odlično ide pjenušavo vino odnosno šampanjac koji se jako dobro uklapa i u glamur kojeg na Hvaru ne nedostaje. I tako je nastao koncept bara s burgerima i šampanjcem. Uredili smo terasu na krovu kuće i svu zaradu investirali u uređenje i opremu”, priča Adena koja je baru ime Fifty 50 dala po svom nadimku iz srednjoškolskih dana koji je dobila jer je popola Amerikanka i Kineskinja. Pola života provela je u Americi, a pola u Aziji.
Prijetnje na Hvaru
S Hvara je, kaže, bila nakon tri godine prisiljena otići zbog krajnje čudnih okolnosti, prijetnji pa čak i fizičkih napada na njezine zaposlenike i goste. Nije joj trebalo mnogo da zaključi da tamošnjim lobijima nije bilo po volji da ona kao strankinja tako uspješno radi i širi poslovanje jer je gostiju svakim danom imala sve više, do te mjere da ih nije mogla ni primati bez rezervacija.
“Na Hvaru se nisam više osjećala sigurno pa 2016. dolazim u Zagreb i prije 13 mjeseci otvaram ovaj restoran u Vlaškoj s partnerima, odnosno investitorima, koje sam nedavno isplatila i sada sam 100-postotna vlasnica. Prostor unajmljujem i sigurno bez tih svojih partnera ne bih uspjela dobiti lokal na ovako atraktivnoj lokaciji. Jako sam im zahvalna. Sada sama odgovorna i za operativni dio posla i za upravljanje”, ističe Adena koja u Hrvatskoj ima dozvolu boravka i rada. Njezina tvrtka “Fifty 50 Burgers” trenutačno zapošljava 11 ljudi, kuhara i konobara, od kojih je devetero njih iz Hrvatske, jedan je iz SAD-a i jedan iz Srbije, a planira zaposliti još dvoje. Prošle su godine ostvarili 1,9 milijuna kuna prihoda. Otprilike podjednak prihod je, kaže, imala i na Hvaru. Svoj zagrebački posao smatra ozbiljnijim jer radi cijele godine dok je na Hvaru restoran bio otvoren šest mjeseci.
To za mene nije posao, nego projekt i zato mnogo držim do ljudi koji ovdje rade. Imam odlične zaposlenike koje smatram i svojim prijateljima i s kojima rado provodim i slobodno vrijeme. Svima je jako stalo da sve dobro funkcionira. Otvaramo u 10 i zatvaramo u 23 sata, a vikendom piće poslužujemo i duže. Unutra ima samo 12 sjedala i zimi zna biti gužva, ali zato u toplijim mjesecima imamo otvorenu terasu koju smo postavili prije šest tjedana i na kojoj može sjediti 48 ljudi”, govori Adena Lavin i ističe kako ima izvrsne odnose s ostalim ugostiteljima na Europskom trgu i redovito se događa da jedni drugima uskaču, na primjer ako nekome u ponoć ponestane nekog pića.
Veći dio dana u baru
Ona sama veći dio dana provede u svom baru iako je svjesna da i ne bi trebala biti stalno prisutna jer ima izvrsne zaposlenike. No kaže da voli svoj posao, poduzetnički duh nosi u sebi, a tajne ugostiteljskog zanata u Hrvatskoj je imala prilike dobro upoznati zadnjih nekoliko godina pa joj ni zamršeno hrvatsko zakonodavstvo više nije bauk. Na pitanje je li joj upravo to u početku bio veliki problem, odgovara kratko i jasno – da.
“Svaka zemlja ima drukčije propise i administraciju. No nemojte misliti da u Hrvatskoj ima više papirologije nego u New Yorku. Jedan moj prijatelj dobro je rekao da u New Yorku trebaš pisano dopuštenje i ako se želiš pomokriti u kutu. Svaka sitnica tamo zahtijeva neki papir. No, razlika je u tome što u Americi znaš kamo trebaš otići da bi dobio sve informacija što ti je sve potrebno za pokretanje nekog posla. Dat će ti listu s uvjetima koje moraš zadovoljiti. Ona je dugačka, ali sve jasno piše na jednom papiru. A u Hrvatskoj… Hm. Informacije koje ćeš dobiti ovise o osobi koja radi na šalteru, o njezinu raspoloženju, dobu dana ili godine… Svaki put će ti reći nešto drugo. I na kraju nisi siguran što trebaš. Nedostaje transparentnosti. No, iskreno, na kraju mogu reći da poslovanje u Hrvatskoj i nije tako komplicirano kao što mnogi tvrde”, objašnjava Adena koja ne krije da joj nije bilo ni malo lako naći kvalitetne i vrijedne radnike. Nedostatak radne snage, po njezinu mišljenju, u Hrvatskoj je sve veća, možda i najveća, prepreka razvoju poduzetništva.
“Čini mi se da među mladim ljudima u Hrvatskoj vlada generalna percepcija da ovdje nema posla i da su male plaće te da je stoga u potragu za dobrim poslom najbolje otići u neku drugu europsku zemlju. Međutim, mislim da većina njih ne shvaća da će u Njemačkoj imati veću plaću, ali da će im i troškovi života, osobito stanovanja, biti daleko veći nego u Hrvatskoj. U usporedbi s nekim drugim europskim zemljama plaće se u Hrvatskoj mogu činiti male, no ukupni standard života ti neće biti bitno bolji ako isti posao radiš negdje drugdje. Drago mi je da je cijena tramvajske karte smanjena na razumne 4 kune jer, recimo, prije tog pojeftinjenja bi samo za potrebe prijevoza na posao čovjek mjesečno morao izdvojiti barem 400 kuna što je nekome tko ima plaću 4000 čak 10 posto primanja. U Americi je nezamislivo da 10 posto plaće daješ za javni prijevoz. Drago mi je da se stvari ovdje mijenjaju nabolje. Sjećam se i da sam, kada sam počela ovdje raditi, morala imati kuhara koji je hrvatski državljanin, a ne stranac jer za taj posao stranac nije mogao dobiti radnu dozvolu. Sada to nije nikakav problem. Očito je država pametno shvatila da razvoja turizma nema bez dovoljnog broja radne snage pa je značajno povećala kvote za izdavanje radnih dozvola strancima”, govori mlada poduzetnica kojom trenutačno najviše smetaju jako visoki porezi na plaće zaposlenih.
Preveliki porezi i doprinosi
Uvjerena je da bi mnogi poduzetnici svoje radnike mnogo bolje plaćali kada razlika između neto i bruto plaće ne bi bilo toliko velika, odnosno kada ne bi bila tolika izdvajanja za poreze i doprinose, daleko veća nego u drugim državama. A krajnje joj je nelogično da netko tko iz svoje plaće toliko mnogo izdvaja za, recimo, zdravstveno osiguranje onda nema posve besplatne zdravstvene usluge, nego k tome mora plaćati dodatno osiguranje ili participaciju prilikom svakog posjeta liječniku. To, tvrdi ona ljutito, jednostavno nije pošteno. S druge strane, porez na dobit je, kaže, u Hrvatskoj čak i niži nego u većini drugih europskih zemalja. Dakle, Hrvatska bi, prema njezinu mišljenju, trebala sustavno mijenjati cjelokupni porezni sustav ako želi privući investicije koje će otvoriti radna mjesta.
“Uza sve probleme zadovoljna sam poslovanjem u Hrvatskoj. I te kako ima smisla. Mislim da u SAD-u ili u Aziji ne bih imala bolje uvjete rada i bolju priliku da razvijam svoje ideje i poslovne planove. Ovdje su velike mogućnosti za rast i razvoj. Poduzetnička se klima definitivno mijenja nabolje. Pa nemojmo zaboraviti da je Hrvatska tako mlada država, mlađa čak i od mene. Pa što je 27 godina za jednu državu?! Treba vremena da stvari sjednu na svoje mjesto. Obožavam Hrvatsku. Osjećam se Njujorčankom i jako volim taj grad, ali u Hrvatskoj živim neusporedivo bolje. U New York bih se vratila samo kada bi mi netko obećao da ću tamo godišnje zarađivati dva milijuna dolara. Predivno je ići na posao pješice, ali to mogu u Zagrebu, a u New Yorku sam, kada sam nedavno bila tamo na jednoj edukaciji, od kuće do sveučilišta putovala sat i pol. Nakon što sam tri godine živjela na Hvaru, to mi je postalo nezamislivo. Ali baš je Zagreb grad po mojoj mjeri, nikada se nigdje nisam tako dobro osjećala, gotovo svi moji prijatelji su Hrvati, sretna sam i kada kažem da idem kući – to znači da idem u Zagreb. Ovdje je moj dom, iako bi mi sigurno bilo još ljepše da znam hrvatski koji malo-po malo učim i već dosta razumijem. Odgovara mi hrvatski način života – pomalo i polako – za razliku od SAD-a gdje je sve jako užurbano i usmjereno na zarađivanje. Zar je važno što si do 30. godine zaradio milijun ako si pritom ugrožavaš vlastito zdravlje i nemaš prijatelje i obitelj?”, govori Adena Lavin, kojoj u Hrvatskoj nitko ne vjeruje kada priča da u New Yorku ne postoji mjesto na kojem smiješ psa šetati bez uzice, a park za pse je betonirano mjesto s malim komadićem trave. Kao vlasnica tri psa koje je udomila Adena je oduševljena što ih u Zagrebu može šetati gdje god poželi i ići s njima u kafiće i restorane što je u Americi, dodaje, također nezamislivo. Čak su, primijetila je, i psi u Hrvatskoj nekako smireniji i opušteniji nego u Americi, no sviđa joj se što su Hrvati u komunikaciji glasni i izravni.
Novi poslovni planovi
Iako ne voli dugoročno planirati svoju budućnost, puna je novih poslovnih planova i svi su vezani za Hrvatsku. Htjela bi, otkriva, već do idućeg ljeta otvoriti burger&champagne barove u Dubrovniku gdje je već gledala neke prostore, Zadru i Opatiji, a možda i u Splitu i Rijeci. Zanimljiva joj je i Crna Gora. No sada je usredotočena na uhodavanje posla u Zagrebu jer je iz vlastitih grešaka, kaže, naučila da se širiti treba polako. Želi da njezin bar ima dušu i drago joj je što su tri četvrtine njezinih gostiju Zagrepčani, a samo četvrtina turisti.
Njezino je zlatno pravilo da sva jela priprema od namirnica vrhunske kvalitete, pa bira samo meso iz posebnog uzgoja i organski uzgojeno povrće, sami peku peciva… Sa suradnicima je mjesecima radila na jelovnicima dok svi nisu bili zadovoljni. Gosti to, tvrdi ona, znaju cijeniti i ne očekuju da će jesti i piti u bescjenje. Smatra da su joj cijene s obzirom na kvalitetu vrlo prihvatljive. Druge burger barove u gradu ne doživljava kao konkurenciju jer nude drukčije burgere, odnosno drugi stil pripreme, a o ukusima ne treba raspravljati. U tome je, kaže, ljepota gastronomije. No, sada joj je jasno zašto iskusni ugostitelji tvrde da je to jako težak posao.
“Svaki dan se dogodi nešto što ne možeš predvidjeti. I onda problem rješavaš u hodu. Ali uživam u svemu tome. I sto posto sam sigurna da će Hrvatska tek procvasti, da će izrasti u snažnu ekonomiju i privlačiti ljude iz cijelog svijeta koji će ovdje htjeti živjeti i raditi”, tvrdi Adena Lavin.
Tekst je izašao u tiskanom izdanju Globusa