Priča o uspjehu

Kako sam Didu Božu prodao Amerikancima: 'Puno ulažemo u popularizaciju dalmatinske priče'

AUTOR:

  • Jozo Vrdoljak/Privredni vjesnik

OBJAVLJENO:

2.9.2018. u 11:09

AUTOR:

  • Jozo Vrdoljak/Privredni vjesnik

OBJAVLJENO:

2.9.2018. u 11:09

Privatna arhiva

Ned Chupin

Vlasnik i direktor tvrtke Neb Chupin 1989. godine, kao student treće godine Fakulteta strojarstva i brodogradnje, otišao je u SAD u potrazi za boljim životom. U početku je radio razne fizičke poslove, a ubrzo je uz pomoć veslačke stipendije nastavio studij na sveučilištu Northeastern u Bostonu te diplomirao 1992. Nakon završetka studija radio je kao inženjer strojarstva, a zatim kao inženjer telekomunikacija u velikim američkim tvrtkama kao što su Gillete, MIT plasma fusion center, Cignal i Nextel, sve do 2001., kad su krenule veće narudžbe džema od smokava za prestižni lanac dućana Whole Foods Market. Zato je ostavio inženjerski posao te zajedno s partnericom, Amerikankom Maiom Magee, osnovao tvrtku za distribuciju hrane Dalmatia Import Group.

Neb Chupin u ovom trenutku vodi tvrtku Hermes International koja proizvodi džemove Dalmatia za američko i kanadsko tržište te Dida Boža za hrvatsko tržište. Isto tako, kao partner Dalmatia Import Grupe, aktivan je u prodaji brenda Dalmatia na američkom tržištu. Pored ove poslovne karijere Neb Chupin ima i zapaženu filmsku karijeru, koju je započeo 2001. u Bostonu, a zbog koje se 2013. godine preselio u Los Angeles. Kaže da unatoč tome nađe vremena i barem jedanput mjesečno dođe u Zagreb na nekoliko dana. Inače Neb Chupin rođen je u Zagrebu kao Nebojša Čupin i vodičkog je porijekla.

Kada ste počeli posao s džemovima? Kada je osnovan vaš brend Dalmatia, a kada Dida Boža?

- Brend Dalmatia osnovan je 1999. u SAD-u. Od tada prodajemo naš džem od smokava pod tim imenom. U proteklih nekoliko godina zbog velike konkurencije morali smo proširiti paletu džemova te sada imamo više od 10 proizvoda u američkom portfoliju, a uskoro dodajemo još neke nove. Brend Dida Boža krenuo je vrlo pozitivno, i to od 2009. godine kada se svima svidjela naša priča i proizvod. Imamo više od 40 proizvoda u asortimanu. Svim svojim brendovima pridajemo veliku pažnju i jako nam je stalo da proizvodi budu vrhunske kvalitete.

Kakav je bio put do vlastite robne marke?

- Put do privatne robne marke nije bio lak. Trebalo nam je šest godina napornog rada i stjecanja iskustva u poslovima distribucije i prodaje. S džemom od smokava, koji se zove Dalmatia Fig Spread, uspjeli smo ući u gotovo svaku trgovinu u SAD-u, u svaki supermarket i wine shop. Isto tako, puno restorana i hotela ima naš džem u ponudi. Uz džemove od smokava u SAD-u smo počeli prodavati i druge džemove koje u Hrvatskoj već duže vrijeme imamo u ponudi pod imenom Dida Boža. Prodaja ovog brenda u Americi ubrzo se popela na impozantnih 100 kontejnera godišnje.

Možete li malo više reći o vašim džemovima i ostalim proizvodima: Koja je njihova specifičnost?

- Mi smo jedini proizvođač ekoloških džemova u Hrvatskoj. Naši džemovi sadrže visoki udio voća te veliku pažnju posvećujemo kreiranju okusa i konzistencije džema. To znači da proizvodimo džem koji nije pretvrd ni premekan. Džemovi su nam core business, i tu ćemo ostati i dalje se razvijati. Od ostalih proizvoda izdvojio bi par snackova kao što su čoko smokvice, čoko aronija te kolač od smokava. To je proizvod vrhunske kvalitete ručno rađen tehnikom tiskanja, a ne mljevenja što u konačnici daje jako mekan i ukusan kolač.

Gdje ste sve plasirali proizvode?

- Glavna tržišta su nam SAD, Kanada i Hrvatska. Naše proizvode plasiramo još u Nizozemskoj, Irskoj, Engleskoj, Njemačkoj, na Bliskom istoku, Indoneziji, Maleziji i Australiji... Iako prodajemo u jako puno zemalja, malo po malo Hrvatska je ipak na značajnom drugom mjestu po prodaji i jako nam je stalo da ovdje uspješno poslujemo.

Kakva su ta tržišta i što ih karakterizira?

- Amerikanci vole slatko, prate trendove i važan im je brend i njegova priča. Stoga jako puno vremena ulažemo u održavanje i popularizaciju brenda Dalmatia. Imamo i malo drugačije pakiranje gdje je proizvod malo manje pokriven etiketom. U Hrvatskoj smo obiteljski brend i tome težimo. Želimo da naši kupci jedu zdravo i kvalitetno.

S čime ste se uspjeli pozicionirati na američkom tržištu i koliko su vrijedni ti poslovi?

- Rekao bih, najviše kvalitetom. Pogodili smo odličan omjer cijene i kvalitete, što najbolje pokazuje jedan primjer - kada je bila recesija u SAD-u, naša je prodaja rasla jer su si ljudi i dalje mogli priuštiti male zakuske. Naš džem od smokava ima osam nagrada za najbolji džem u Americi. Jednostavno, na koje god natjecanje se prijavimo pobijedimo. Naš džem je 2016. godine bio drugi po prodaji svih džemova uključujući i jake američke brendove kao što je Smuckers. Taj je proizvod stvarno fenomenalan jer u ustima ostavlja nekoliko različitih dimenzija okusa. Vrijednost retail biznisa u našem segmentu je oko 28 milijuna dolara.

Kako se nosite s konkurencijom?

- Jako teško jer nas neprestano kopiraju i uvijek moramo biti nekoliko koraka ispred. Isto tako, postavili smo ljestvicu vrlo visoko u kvaliteti. Nadamo se da će to naši kupci i prepoznati.

Koliki vam je udjel retaila u plasmana, a koliko ostalih kanala prodaje?

- Udjel retaila je vrlo velik. Negdje oko 90 posto. Mislim da se naš veliki potencijal krije u HoReCa-i, koju nismo još ni započeli u Hrvatskoj.

Možete li komentirati stanje na tržištu što se tiče segmenta džemova i ostalih vaših proizvoda?

- Kao što sam rekao, naš core business su džemovi. Imamo i par artikala snackova i par artikala sokova. Sokovi koji nam dobro idu su aronija i šipak. Nedavno smo na tržište izbacili sok od kupine koji sadrži 20 posto soka jabuke. Mišljenja sam da je taj sok pun pogodak. Jako je pitak i ukusan.

Pada li ili raste segment džemova odnosno segment u kojem poslujete?

- Džemovi su u konstantnom rastu, i to nas ispunjava zadovoljstvom.

Što se traži na tržištu?

- Tržišta se razlikuju, pa su tako u sjevernoj Europi prihvatljivi proizvodi koji imaju manji udio šećera, dok u SAD-u postotak šećera i nije toliko presudan. Na Dalekom Istoku, recimo, uopće ne vole šećer. Američko je tržište posebno jer Amerikanci obožavaju šećer. Zanimljivo je kako naš ajvar koji ima 99 posto povrća i kvalitetan je proizvod, uopće nije zaživio u Americi. Kad hodaš ulicom i vidiš hrpu ljudi kako žele ući u Crispy Cream donut shop, odmah shvatiš kako stvari stoje u tom segmentu.

Imate li neke novosti vezane uz asortiman?

- Trenutačno radimo na nekoliko novih proizvoda, ali ne bih za sada otkrio o čemu je riječ. Ubrzo ćemo moći upoznati javnost s tim novostima.

Imate i poseban oblik marketinga i promocije. Možete li malo više reći o tome?

- Na prvo mjesto stavljamo vrijednosti koje su nam važne. To su tradicija, obitelj, vrhunska kvaliteta i zdrav način života. Prema tome onda oblikujemo i komunikaciju prema našim kupcima.

Kakva je ova poslovna godina?

- Tekuća 2018. godina izgleda jako dobro. Vjerujem da ćemo doseći uspjeh iz 2016. i vrlo sam zadovoljan zbog toga.

Kako tvrtka Hermes International osigurava radnu snagu i koliko ljudi zapošljavate u Hrvatskoj?

- Hermes International zapošljava oko 70 ljudi, ali trenutačno se suočavamo s manjkom radne snage jer se puno sposobnih mladih ljudi baš iz Varaždina i okolice iselilo u susjednu Austriju. Hermes International stimulira svoje radnike bonusima i povećava plaće shodno rastu tvrtke, a nerijetko isplaćujemo i 13. plaću, što će vjerojatno biti slučaj i ove godine. O svojim radnicima mogu reći sve najbolje jer su marljivi, lojalni i samostalni. Imamo dobru komunikaciju i dostupan sam svima i u svakom trenutku pa kada se pojavi neki problem, brzo ga riješimo.

Koliko je proizvodnja u Hrvatskoj isplativ posao? Je li poticajno proizvoditi u Hrvatskoj?

- Vrlo je teško. Malo je tržište i treba puno iskustva, znanja, marljivosti i kreativnosti da bi se postigli vidljivi i mjerljivi rezultati. Na sreću, vidim dosta hrvatskih tvrtki koje upornim radom i inovacijama postižu odlične rezultate na tržištu.

Koliko ste do sada i u što investirali?

- U 2016. godini investirali smo više od osam milijuna kuna vlastitih sredstava u novi pogon, i to pod nadzorom IPARD-a, koji nam je pomogao i uložio još toliko. Nažalost, zbog određenih komplikacija u izvođenju radova morali smo još uložiti svojih dodatnih dva milijuna kuna kako bismo sve završili onako kako smo planirali.

Imate li u planu neke investicije i ulaganja? Koliko i u što?

- Treba nam pod hitno skladište kako bismo mogli povećati proizvodnju. Trenutno se nalazimo u Općini Sračinec i postoji jedan mali komad zemlje koji nam je neophodan za gradnju, a nalazi se u vlasništvu države. Redovitim putem predali smo zahtjev prije dvije godine, ali nikako ne uspijevamo stupiti u kontakt s Ministarstvom. To skladište će nas koštati od oko osam milijuna eura i nadamo se dobiti pomoć putem mjera EU.

Kako se prilagođavate novoj regulativi koja je sve zahtjevnija što se tiče proizvodnje?

- Nemamo na tom području problema jer radimo po najstrožim internacionalnim i domaćim pravilima. Na svako novo pravilo koje dođe ja gledam kao na poboljšanje za našu kvalitetu ili kontrolu.

Koliko vam u promociji znači povezivanje vas kao poduzetnika koji gradi karijeru i u filmskoj industriji?

- To još ne znam, jer još uvijek važemo sve pluseve i minuse potencijalne cross promocije. Meni je oduvijek bila želja pokazati Amerikancima našu lijepu zemlju, odnose između djeda i unuka te odrastanje u Dalmaciji kao i vruća ljeta. Nastojim im prikazati čisto more, prekrasnu prirodu, svježe i ukusno voće. To što sam ja proživio u djetinjstvu u Vodicama, inspiracija mi je u svemu što radim.

Što ste postigli u filmskoj industriji?

- U zadnje vrijeme stvari su se poprilično intenzivirale. Samo ove godine snimio sam pet filmova kao glumac, od kojih su dva s John Travoltom. U ostala tri filma sam imao glavne uloge. Iako su uloge sa Johnom Travoltom bile male, meni su značajne jer sam puno naučio od njega i njegovih kolega. Postali smo dobri prijatelji i rekao je da će me zvati i za buduće projekte. Njegova žena velika je obožavateljica i vjeran kupac džema od smokava.

Kako ste počeli glumačku karijeru?

- Glumačku karijeru počeo sam kratkim filmom Final Stop, koji je napisao i režirao Boby B. Grubić. Film je fenomenalno napravljen i užitak mi ga je gledati i dan-danas. Ja sam na osnovi ovog filma dobio sve ostale uloge. Nemam svoj reel, nego samo pošaljem link kratkog filma i skoro uvijek dobijem ulogu. S tim filmom smo bili na desetak i imamo četiri glavne nagrade. Trebalo bi ga pokazati u Hrvatskoj. Traje 22 minute i ima humanitarnu notu jer tematizira osvješćivanje svjetskog problema trgovine ljudima. Biti producent znači neprestano učiti i ulagati u svoje znanje, vještine i kontakte. Na tom području me očekuje još puno izazova kojima se veselim.

Koliko je produkcija s obzirom na veliku konkurenciju isplativ posao?

- Produkcija filma vrlo je specifičan i kompleksan posao s jako puno nepoznanica. Čovjek bi pomislio kako se najzanimljivije stvari događaju ispred kamera i ispod svjetala reflektora, no ipak onaj najbolji dio se odigra iza kamera kada su svjetla ugašena. Tu nastaje magija. Produkcija se može smatrati unosnim poslom samo ako posjeduješ veliko znanje i uložiš 300 posto sebe. Kao i u svakom biznisu treba dobro zasukati rukave i posvetiti mu se u potpunosti. Što god započnete, naići ćete na neki oblik konkurencije. To je neizbježno. Treba ostati uporan i strpljiv jer rezultati ne dolaze preko noći. Potrebno je pet do 10 godina da se stvari poslože onako kako želite. Tako mi je bilo kada sam se probijao kao inženjer u Americi, a tako mi je bilo kada sam htio ući u food biznis, a to me čeka i u filmskoj industriji. Kada sam išao po festivalima s filmom Final Stop s redateljem Bobbyjem Grubićem, na svakom je festivalu bilo više od dvije tisuće prijava, a na većima je bilo i preko 10 tisuća prijavljenih filmova. Konkurencija je ogromna te smo se baš iz tog razloga odlučili za fantasy žanr kada smo počinjali razmišljati o filmu The Islander, koji bi nam pomogao ispričati našu hrvatsku priču.

Što je najvažnije u tom poslu?

- Kada imaš projekt u rukama i želiš ga ostvariti, i to mislim na ideju ili početni scenarij, bitno je naći suradnike koji prate tvoju viziju i s kojima možeš ići u istom smjeru. Kada sam sreo Domagoja i Zorana, bilo mi je jasno da ćemo krenuti u još i boljem smjeru nego što sam zamislio. Radili su danonoćno na scenariju u našem uredu u Los Angelesu. The Islander je od početka bilo moje dijete kojemu želim samo najbolje, ali s vremenom je postalo dijete svih nas koji smo na projektu. U jednom trenutku, kako smo povećavali kvalitetu filma, ponajviše odabirom snažne glumačke postave te kako je izmjena scenarija zahtijevala i kvalitetniju tehničku podršku, povećavali su se i troškovi te su u jednom trenutku premašili naš budžet pa smo morali malo pričekati. Ta se odluka pokazala ispravnom. Na bezbrojnim sastancima često smo morali i odbiti nekoliko ponuda da bismo došli do one prave. Veličinu ovog projekta prepoznao je jedan moj poslovni partner i producent iz Los Angelesa, s kojim izvrsno surađujemo i koji je omogućio da se snimanje filma odvija u željenom smjeru. On zasad želi ostati anoniman. Uz njegovu podršku sve će se odraditi prema standardima hollywoodskih producentskih kuća. Mogu reći da je standard produkcije filma The Islander vrlo visok, a to je nešto čemu smo težili jer nam je bilo iznimno važno gledateljima prenijeti emocije i priču točno onako kako smo zamislili.

Jeste li za snimanje tog filma dobili podršku u Hrvatskoj?

- Dobili smo podršku od Hrvatskog audiovizualnog centra za snimanje u Hrvatskoj, što je regularnih 20 posto od potrošenog iznosa u Hrvatskoj i sada čekamo isplatu. Ta pomoć nam puno znači ne samo financijski nego i moralno jer su prepoznali ideju i priču koju želimo ispričati. Dobili smo podršku i od svih gradova gdje smo snimali, a to su Pag, Vodice, Brač, Split, Hvar i Jablanac. Svima se ovim putem zahvaljujem što su nam izašli u susret i velikodušno pomogli.

Tekst je preuzet iz tiskanog izdanja Globusa