Vrući je srpanj 2012. godine. Kriza eurozone je na svom vrhuncu. Četiri godine nakon što je slom tržišta hipotekarnih vrijednosnica u Sjedinjenim Državama izazvao najveću globalnu ekonomsku recesiju od početka 20. stoljeća, cijeli niz europskih država nalazi se u ozbiljnim problemima. Kako se radi o članicama iste monetarne unije, bankrot jedne izazvao bi kaskadni bankrot svih ostalih, te konzekventno urušavanje najvećeg i vjerojatno najvažnijeg integracijskog projekta u povijesti svijeta - Europske unije. Kako bi to bilo spriječeno, golem novac ulaže se u financijsku sanaciju ekonomski posrnulih država članica. Grčka, Irska i Portugal već su dobili famozni “bail-out”, a tek nekoliko dana ranije 17 država članica europske monetarne unije dogovorilo je 100 milijardi eura vrijedan paket pomoći zaljuljanom španjolskom bankarskom sustavu. Fokus tržišta - a s njime i djelovanje stotina hedge fondova i ostalih špekulantskih investitora zainteresiranih za brzi profit - okreće se prema Italiji. Za razliku od prethodnih slučajeva, u Italiji bail-out nije opcija. Ta zemlja je treća najveća ekonomija eurozone i ima oko dvije tisuće milijardi eura duga. Sanacija je nemoguća, propast nezamisliva. Italija je prevelika da propadne, ali i prevelika da bi bila spašena.
Historijske knjige ovaj će povijesni trenutak možda prikazati manje dramatičnim od onih koji su bili njegovi neposredni svjedoci, no pamtit će se kako je budućnost eurozone promijenjena jednom rečenicom jednog vrućeg srpanjskog popodneva.
Točka preokreta
Nastupajući na ulagačkoj konferenciji u Londonu i govoreći o spekulacijama skore propasti eura novi čelni čovjek Europske središnje banke (ECB) izgovorit će naizgled lakonsku rečenicu. “U okvirima svog mandata ECB je spreman učiniti što god je potrebno da se sačuva euro”, rekao je Mario Draghi, a potom nakon kratke dramatske pauze dodao: “A vjerujte mi, to će biti dovoljno.”
Taj javni istup, pokazat će se kasnije, bio je točka preokreta u krizi eurozone. Na financijskim tržištima ta je rečenica doživljena kao najava spremnosti najviše europske monetarne institucije da aktivnim politikama podrži ekonomski oporavak Starog kontinenta, što je dovelo do optimizma, a najave su uskoro i materijalizirane kroz ekspanzivne monetarne programe u kojem su referentne kamatne stope snižene na historijski niske razine, stotine milijardi eura utočene u posrnule europske banke i srezani tada astronomski prinosi na vrijednosne papire fiskalno neodgovornijih država članica Europske unije.
Mogućnost propasti eurozone - nekoć dominantna tema europskih geopolitičkih rasprava - odjednom je skliznula s agende. U simboličnom zapletu sudbine, tek koji tjedan prije nego što će Draghi posljednji put predsjedati upravnim odborom ECB-a njegov sunarodnjak Matteo Salvini, donedavni talijanski vicepremijer i čelnik talijanske Sjeverne lige, na mitingu svoje stranke javno će se odreći zastupanja ideje o napuštanju eurozone, uz riječi kako je “euro nepovratan proces”. Salvini je dugo godina bio među najistaknutijim članovima rastuće grupacije europskih političara koji su se zalagali za napuštanje zajedničke valute, tvrdeći da šteti ekonomskim interesima njihovih zemalja. Ipak, nakon što je Marine Le Pen u Francuskoj tu poziciju napustila još prije dvije godine, sada je i Salvini priznao kako antieurozonska politika nema perspektivu. Posljednji političar iz velikih država članica eurozone koji je na tome ustrajao - Nizozemac Gert Wilders - na nedavnim europskim izborima nije uspio osvojiti ni jedan mandat. Takva remisija europskog političkog euroskepticizma uvelike je posljedica Draghijeve monetarne politike, pa stoga i još jedan povod da se zapitamo: je li Mario Draghi spasio Europsku uniju?
Pitanje je to na koje ne postoji jednoznačan odgovor, prije svega zato što u stvarnom životu, a posebno u kompleksnim političkim odnosima unutar Europske unije, superjunaci, a ni arhizlikovci ipak ne postoje. Super Mario, kako su Draghija nazivali talijanski mediji, ili krvoločni Grof Draghila, kako su ga portretirali njemački, na poziciju prvog čovjeka europske monetarne vlasti nije stigao kao pojedinac, nego kao eksponent jedne političke, pa i interesne grupacije. Nakon što je njegov prethodnik Francuz Jean Claude Trichet dvama povećanjima referentnih kamatnih stopa tijekom 2010. i 2011. godine izazvao novi prorecesijski udar i indirektno potaknuo rast cijene financiranja prezaduženih južnih članica eurozone, politički pritisak za promjenu politike ECB-a bio je snažan, pogotovo s obzirom na dobre rezultate ekspanzivne monetarne politike u SAD-u. Draghi, tadašnji guverner talijanske središnje banke i ekonomist s harvardskom diplomom nije se smatrao izglednim kandidatom za tu poziciju sve dok favorit - Nijemac Axel Weber - nije objavio kako se neće kandidirati. Iz današnje perspektive čini se kako do Draghijeva imenovanja ne bi došlo bez pristanka njemačke kancelarke Angele Merkel. Njemačka, opterećena povijesnim zazorom prema inflaciji i radikalno protivna bilo kakvom modelu socijalizacije fiskalne neodgovornosti, bila je glavni zagovornik “politike štednje”, no jasna perspektiva urušavanja Europske unije i čeličnu je kancelarku potaknula na kompromis. Jednom kad je zasjeo na vrh frankfurtskog staklenog nebodera, Draghi je krenuo provoditi svoju agendu, ali uz brojne prepreke. Kako će mu danas priznati i najveći osporavatelji, Talijan se pokazao izvrsnim diplomatom, kontinuirano precjenjujući realne opsege svoje politike u komunikaciji s južnim državama članicama, a podcjenjujući ih u komunikaciji s Njemačkom i ostalim sjevernim državama. Ta politika balansiranja i nagovaranja bila je uspješna, ali je trajala predugo. Kako danas piše Ambrose Evans Pritchard, ugledni kolumnist britanskog Daily Telegrapha, kad je Draghi stekao dovoljno političke snage da krene u pravi program kvantitativnog olakšavanja, poput onog u SAD-u, ekonomska kriza otišla je predaleko, strukturni problemi postali prejaki, a eurozona ostala zarobljena u deflacijskoj zamci. Kratkoročno, rezultata je bilo. Eurozona je zabilježila šestogodišnji ciklus gospodarskog rasta u sklopu kojeg je stvoreno novih deset milijuna radnih mjesta. No, u međuvremenu, zbog ogromne količine kupljenih vrijednosnica bilanca ECB-a nabujala je do iznosa od 45 posto kumulativnog BDP-a, što je iznad razina koje imaju središnje banke Japana ili Sjedinjenih Američkih Država. Kako je gospodarski rast u Europi u međuvremenu opet oslabio, a inflacija pala na oko 0,9 posto, mnogi su ekonomski stručnjaci zabrinuti za budućnost. Nastupi li nova recesija, a referentne kamatne stope su već sad na -0,5 posto, ima li ECB uopće mogućnosti da opet reagira? A što će europskim štedišama i financijskoj industriji dugoročno uopće donijeti ova era praktički besplatnog kapitala? I što ćemo, jednom kad dobijemo odgovore na ova pitanja, misliti o Mariju Draghiju?
Centralistički iskorak
Utoliko, vjerojatno je prerano da bismo ocjenjivali ostavštinu ovog 72-godišnjeg Rimljanina. Na svojoj posljednjoj konferenciji za novinare u funkciji čelnika ECB-a pozvao je na stvaranje zajedničkih fiskalnih tijela koja bi zajedničkim budžetima osnažila funkcioniranje monetarne unije. O istome je, mada se toga rijetki sjećaju, govorio i onog vrućeg ljetnog popodneva kad je obećao da će učiniti sve da spasi euro. Nažalost, politička volja “demokratski izabranih političara” za takav centralistički iskorak trenutno u Europi ne postoji, pa je opstanak Europske unije spao na leđa jednog “demokratski nelegitimiranog” bankara. On je učinio sve što je mogao, no je li to bilo dovoljno? Pitanje je, zapravo, suvišno. Kakav god bio, neugodna je istina da boljeg od Marija Draghija nismo ni imali...