Uber za hranu

Iza kulisa najtraženijeg novog posla za mlade: Provjerili smo kako je biti "glover"

Svaki se kilometar plaća dvije kune. Osnovna tarifa je deset kuna, a svaka minuta čekanja u restoranu plaća se dodatnih deset lipa. To se onda množi s bonusom
Reporter Jutarnjeg lista Filip Pavić vozio je za Glovo
 Goran Mehkek / CROPIX

Što, još si tu? Pa rekao sam ti da sam razgovarao s restoranom. Sve što trebaš je sjesti na bicikl, otići tamo i donijeti mi natrag novu salatu, kao što sam te zatražio. Ovo nije ono što sam naručio - prekorio me korisnik mobilne aplikacije za dostavu Glovo dok stojimo ispred vrata njegova stana u Španskom. Mladić u kasnim dvadesetima i čest naručitelj preko Glova, što nije propustio naglasiti, procijenio je da je porcija coleslaw salate koju sam mu dostavio uz pileće ćevape sa sirom premalena i zahtijevao da ju vratim u restoran i ponovno donesem drugu, primjerenije količine, jer te je salate, njegovim riječima, “malo više od tri žlice”. Stajao sam na njegovim vratima, autistična pogleda, osjećajući se pomalo glupo s tom prevelikom žutom torbom na leđima. Dostavljač Glova postao sam prije tek pola sata i nisam imao pojma što mi je činiti. Priznajem, u tom sam trenutku, postiđen tretmanom mladića koji bi mi mogao biti vršnjak, bio u iskušenju da mu kažem: “Slušaj, prijatelju, nisam ja tvoj potrčko, ja sam reporter Jutarnjeg lista”, ali bilo bi neozbiljno da se već na prvom zadatku raskrinkam, morao sam ostati u ulozi.

Moj tajni zadatak, kodnog naziva “Dostavljač Glovo” počeo je dan prije, u četvrtak, kada sam se prijavio na edukaciju u zagrebačkom uredu Glova na Strossmayerovu trgu. Tamo sam se našao u tijesnoj predavaonici sa 50-ak mladića na dvosatnom upoznavanju s dostavnom procedurom i svim funkcionalnostima mobilne aplikacije koju se opisuje kao “Uber za hranu”. Osim toga, Glovo s Uberom dijeli i tu sličnost da formalno ne zapošljava dostavljače, nego surađuje s “agregatima” - tvrtkama partnerima. Oni zapošljavaju dostavljače, a zauzvrat im uzimaju udio u zaradi, najčešće oko deset posto.

Pazi na pizzu ili ide od plaće

U Glovu su pokupili su naše podatke - ime, prezime, e-mail, broj telefona i profilnu sliku te nam otvorili račun u svojoj aplikaciji. Instalirao sam je na mobitel i službeno postao glover. Preko nje ću, kažu, zaprimati narudžbe korisnika i imati evidenciju izvršenih zadataka i ostvarene zarade. Oko mene, koliko vidim, glavama kimaju većinom golobradi mladići, u dobi između 18 i 25 godina, i tek poneko starije lice. Možda bivši taksisti koji su tu prepoznali dodatan izvor zarade, mislim. Bez obzira na godine, svi napeto slušamo riječi predavača i mentora Marka Lopca, šefa svih njihovih dostavljača. Iako su mu 24 godine, bivši student fizike ima nekoliko godina dostavljačkog iskustva i sada pod kontrolom drži više od 500 glovera. Na početku nas odmah upozorava, kao u filmu “Klub boraca”, da u ovom poslu postoje samo dva pravila.

- Prvo, ljudi, nema vertikalnih pizza. Nevjerojatno je da to moram uvijek iznova naglašavati, ali iznenadili biste se koliko se to često događa. Recite mi, tko bi od vas pojeo izgužvanu i razbucanu pizzu? Položite ju u torbu vodoravno jer tu grešku oštro kažnjavamo. Drugim riječima, korisniku dostavljamo novu pizzu koja ide od vaše plaće - opominje Marko unaprijed.

Zagreb, 310719.
Novinar Filip Pavic vozi dostavu bicikllom za Glovo.
Snimio: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjević / CROPIX
Reporter Jutarnjeg lista Filip Pavić vozio je za Glovo

- A drugo pravilo - čuje se pitanje iz zadnje klupe.

- Dlakava pazuha nisu dozvoljena - kaže ozbiljnog lica. Glovo nema striktna pravila odijevanja, pa dostavljači mogu nositi odjeću koju god žele. No, odluče li se za majicu bez rukava, preporučuje se uklanjanje dlačica pod pazuhom. Nije ih lijepo za vidjeti, kaže, a i manje se šire neugodni mirisi koje je nemoguće izbjeći nakon nekoliko sati pedaliranja i znojenja. Suvišno je spomenuti da sam se odlučio za majicu kratkih rukava. Prekaljeni dostavljač Marko je, doznajem, dio uske zagrebačke Glovo subkulture. Povlaštena je to skupina u nastajanju u koju ne može svatko, a čine ju šačica mladića, uglavnom fanatici i marginalci, kojima je posao dostavljača životni poziv, a jurnjava zagrebačkim ulicama ispunjava ih adrenalinom. To je nekako i cilj, govori Marko i dodaje da mu ništa nije draže nego vidjeti kako grupica glovera zajedno cuga poslije smjene s torbama odloženim kod nogu. Posao dostavljača na biciklu nije onaj koji bi svaki roditelj svojem djetetu poželio, ali ima neku svoju buntovničku, “fuck the system” privlačnost, na koju nisam ostao imun. Povukla me atmosfera pa sam brže-bolje naprtio veliku žutu torbu, uzeo držač za mobitel koji se montira na upravljač bicikla i powerbank, jer se baterija mobitela na cesti brzo istroši, te uzbuđeno krenuo prema vratima. Marko me zaustavlja s posljednjim savjetom:

- Kad dostaviš narudžbu, pripazi da ne ispadneš pimpek Karlo.

Zbunjeno sam gledao pa mi je Marko objasnio da kupac mora, nakon što preuzme narudžbu, ostaviti potpis u aplikaciji na mobitelu dostavljača da je hranu preuzeo. Nesretni glover Karlo, koji je zadobio jednako nesretan privjesak uz ime, to je zaboravio. Budući da bez potpisa kupca ne može okončati narudžbu i preuzeti drugu, Karlo je nabrzinu naškrabao potpis, koji je igrom slučaja ispao, eto, u obliku falusa. Pimpek Karlo od tada je svatko tko zaboravi uzeti potpis korisnika pa ga naknadno pokuša falsificirati.

Nisam tome pridavao veliku pozornost sve dok se sutradan nisam našao na prvoj dostavi. Onoj s početka priče. Od restorana Batak na Vrbanima došao sam do adrese u Španskom, gdje sam zbunjeno stajao pred stanom mladog korisnika i naizmjenice gledao u njega i njegovu problematičnu “malu” salatu. Kao da mi je iz glave isparilo sve što sam čuo na jučerašnjoj dvosatnoj edukaciji, napravio sam baš sve naopako. Krenimo od početka. Rečeno mi je da u svakoj prilici moram imati 200 kuna u novčaniku jer ću korisniku morati vratiti ostatak novca ako plaća krupnom novčanicom. To sam i učinio, ali sam izostavio detalj u kojem bih taj iznos trebao usitniti.

Zagreb, 310719.
Novinar Filip Pavic vozi dostavu bicikllom za Glovo.
Snimio: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjević / CROPIX
Reporter Jutarnjeg lista Filip Pavić vozio je za Glovo

Pedaliram li zabadava?

Kada sam došao na vrata gladnog i nervoznog mladića, s paketom ćevapa, izrazito malom posudom salate i novčanicom od 200 kuna, shvatio sam da mu neću moći izvratiti ostatak. Narudžbu od 70 kuna plaćao je novčanicom od 100 kuna, što je, da stvar bude gora, napisao kao napomenu u aplikaciji. Nije pristao na plan da uzmem njegovih 100 kuna i odnesem razmijeniti u trgovinu (tko pri zdravoj pameti bi), pa sam mu ostavio hranu i rekao da se odmah vraćam. Skočio sam do trgovine iza ugla i na njegova vrata opet kucao za nekoliko minuta da uzmem novac i vratim ostatak. Tada je situacija sa salatom eskalirala. Tražio je da se vratim do restorana i donesem veće pakiranje salate, a ja sam ustrajao da moram poštivati proceduru i provjeriti s korisničkom službom Glova što mi je činiti. Zapravo, nisam bio siguran kako će mi se to obračunati i pedalirati badava. Djevojci Klaudiji, koja mi se javila u korisničkoj službi Glova, objasnio sam situaciju, na što je kratko prokomentirala “dobro, to nam se do sada još nije dogodilo” (naravno!), ali je obećala da će me nazvati za dvije minute, čim provjeri točnu proceduru. Mladiću se sada nakupilo već sat vremena čekanja, a čekat će i dok se situacija sa salatom ne razriješi. Kipio je.

- Slušaj, i ja radim u jednoj tvrtki s korisničkom podrškom. Sve što ti mogu reći je da ja s njima obrišem guzicu - govorio mi je ljutito, pokušavajući me nagovoriti da zaobiđem proceduru i što prije skočim na bicikl. Sad sam se i ja zainatio, pa nisam popuštao uporno inzistirajući na proceduri. Neugodnu tišinu i napeto mjerkanje srećom je prekinula zvonjava mobitela. Klaudija iz korisničke službe izložila je plan. Moram se vratiti do restorana, uzeti novu salatu za mladića, a dodatne kilometre pedaliranja Glovo će mi pribrojiti već ostvarenim. To sam i učinio. Kad sam se napokon vratio, a dotad je prošlo više od sat i pol, mladić je neočekivano bio u boljem raspoloženju. Priznao je da nisam ni za što kriv, prihvatio je moju ispriku te smo se prijateljski rastali. Tek kad sam izašao iz njegove zgrade i sjeo na bicikl, shvatio sam da sam, povrh svega, ispao i “pimpek Karlo”. Zaboravio sam uzeti njegov potpis. Nije bilo šanse da se opet vraćam gore, pa sam u maniri nesretnog Karla i ja nažvrljao njegov potpis u aplikaciji.

Krenuo sam prema Vrbanima i odlučio tu nemilu epizodu ostaviti iza sebe. Aplikacija je već izračunala moju zaradu i vidjeh da sam prvom narudžbom zaradio ukupno 28,54 kune, što mi je popravilo raspoloženje. Napravio sam tri kilometra, od kojih se svaki plaća dvije kune. Osnovna tarifa, odnosno start, bio mi je deset kuna, a svaka minuta čekanja u restoranu na pripremu narudžbe plaća se dodatnih deset lipa. Kad se sve to zbroji, dolazimo na 16,80 kuna, što se onda množi bonusom, u ovom slučaju to je bio 1,70. Bonus varira o terminu vožnje: kad je potražnja za gloverima veća i posla je više, i bonus je veći.

Zagreb, 010819.
Ilica.
Reportaza o Filipu Pavicu koji je vozio za Glovo.
Na fotografiji: Sastanak s novim vozacima.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX
Sastanak s novim vozačima

Sljedeća narudžba, iz restorana Red Apple Pub u Prečkom do kupca na Vrbanima, prošla je iznenađujuće glatko. Kratko sam pričekao narudžbu, rebarca s roštilja i pomfrit, spakirao sve u torbu i krenuo prema odredištu. Sada sam imao dovoljno novca da vratim razliku, nisam zaboravio ni potpis kupca, a sredovječni par koji je hranu naručio nije imao nikakve primjedbe na moju uslugu i čak mi je ostavio napojnicu od pet kuna. Za rebarca sam pedalirao 3,4 kilometra i zaradio 22,97 kuna. Primijetio sam da mi je bonus sada manji, točnije 1,30, pa je i zarada ispala manja. Bit će da nas je puno na terenu. Nastavio sam se vrzmati zapadnim dijelom Zagreba. Bio sam na cesti sad već puna tri sata i samoća me počela nagrizati. Nisam od onih “vukova samotnjaka” i nedostajala mi je normalna interakcija, izuzev one službene - “Dobra večer, dobar tek”. Baš tada, na križanju Zagrebačke ceste i Slavonske avenije, naletio na još jednu veliku žutu torbu. Evo ga, kolega glover. Obradovali smo se jedan drugom, svjesni da nismo jedini čudnovati kljunaši na cesti, a ja sam ga odmah pitao koliko zarađuje.

Aplikacija ne zna prečace

- Stari, tučem 50 kuna sat - kaže mi važno. Taman da upitam kako to postiže jer ja zarađujem pišljivih 20-ak kuna, ali već se upalio semafor i kolega glover je nagazio pedale. Eto kako zarađuje. Ne časi ni časa. Poslije sam saznao od nekolicine drugih kolega, s kojima sam se mimoilazio u prolazima restorana, da je moguće zaraditi i više od 50 kuna na sat ako se u tom vremenu obavi tri ili više narudžbi. No, to podrazumijeva veće dostavljačko iskustvo, izuzetno prostorno snalaženje i dobru kondiciju - kvalitete od kojih ne posjedujem nijednu. Puno sam vremena gubio na vezivanje i odvezivanje bicikla, vožnju dizalom gore-dolje i trčanje stepenicama. Traženje zakučastih ulica nije bilo ništa lakše. Slijepo sam pratio aplikaciju na mobitelu koja me preko GPS-a vodila do lokacije. Ona, naime, uvijek pokazuje legalnu, cestovnu rutu za dostavu, što je često duži put, koji uključuje i puno stajanja na semaforima. Zaboravio sam na mudre riječi mentora Marka: “Nemoj gledati kartu, slijedi intuiciju, moraš naučiti voziti kao pravi glover”.

Odlučio sam taj savjet poslušati u sljedećoj narudžbi, a to me na koncu dovelo do toga da po Trgu 101. brigade u Španskom vrludam barem 20 minuta tražeći pizzeriju Beccuti. Naposljetku sam ju pronašao, ali narudžba još nije bila gotova. Sjeo sam na uličnu klupu ispred restorana i predahnuo. Upečatljiva žuta torba koju sam odložio do sebe privukla je pozornost djevojčice na klupici do moje. Oprezno je pogledavala pa se na kraju odvažila i pronicljivo ispalila:

Rupe na marginama grada

- Striček, zašto samo dečki voze Glovo? Nisam do sada vidjela niti jednu curu na biciklu.

Malo me zatekla, bila je u pravu. Nisam ni ja. Ponudio sam joj iz zafrkancije da isproba žutu torbu i vidi može li ju nositi, na što je veselo pristala, ali u tom me trenutku već dozivao konobar iz Beccutija jer su pizze bile gotove i spremne. Imao sam više od 200 kuna u novčaniku od prijašnjih narudžbi, pa je aplikacija, koja to sve računa i prati, zaključila da je vrijeme da me olakša tog keša i predložila da konobaru platim gotovinom. Preuzeo sam pizze te ih pažljivo i vodoravno, kako su me učili, položio u torbu i krenuo prema Dobronićevoj ulici u Prečkom. Tamo me dočekala skupina veselih momaka koji su ogladnjeli tijekom gledanja utakmice. Predao sam im pizze, uzeo novac i potpis na ceh od 100 kuna. Od tog iznosa, javila mi je aplikacija, meni pripada 20,65 kuna.

Zagreb, 310719.
Novinar Filip Pavic vozi dostavu bicikllom za Glovo.
Snimio: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjević / CROPIX
Reporter Jutarnjeg lista Filip Pavić vozio je za Glovo

Mrak se sada već debelo spustio na Prečko. Prošlo je deset sati navečer, a moja smjena traje do jedan sat iza ponoći. Samotno tumaranje sve mi je teže padalo, pa sam odlučio napraviti pauzu. U pekarnici šoping-centra Prečko uzeo sam burek i limenku piva na kiosku te sjeo u park prekoputa hotela Antunović. Htio sam, naime - da ne bi ispalo da sam samo sjedio i ispijao pivo - provjeriti jednu “rupu” u aplikaciji za koju sam načuo od ostalih kolega glovera. Oni kažu da nove narudžbe na mobitel dostavljača neće stizati smjesti li se on na dostavne margine grada. Glovo, jednostavno rečeno, pokriva područje između dva City Centera, onog na zapadu i onog na istoku, a ja sam sjeo na sam rub zapadnog dostavnog područja. Kako aplikacija u svakom trenutku traži glovera koji je, ovisno o području, najbliži za novu dostavu te da treba prevaliti što manje kilometara (za bicikliste, to je ukupno 8 kilometara), to bi značilo da ovog na samom rubu neće uvesti u kalkulaciju. Nekolicina dostavljača, kako se priča, tu “rupu” u aplikaciji dobrano iskorištava. Naime, dostavljač je plaćen 20 kuna po satu u svojoj smjeni čak ako ne ostvari nijednu dostavu. Prije je to bilo 30 kuna, ali pametne glavice u Glovu brzo su nanjušile zabušante i satnicu srezale na 20 kuna. Zabušant bi i sada, uzme li smjenu od pet sati i sjedne u kafić kod hotela Antunović, teoretski trebao zaraditi 100 kuna, a da ne radi ništa. Međutim, većini se ne isplati sjediti po rubovima za 20 kuna po satu ako dostavom mogu zaraditi 50 kuna.

Nakon što sam u samoći ispio pivo i pojeo burek, a aplikacija mi novu narudžbu nije dodijelila više od 40 minuta, ubrzo sam i sam došao do tog zaključka. Dosadilo mi je to “rubno životarenje”, trebalo mi je malo više sadržaja i zbivanja, pa sam krenuo prema centru grada. Bio je petak navečer i priželjkivao sam neobičnu narudžbu o kakvima sam slušao od ostalih dostavljača. Kako Glovo ne dostavlja samo hranu, nego sve što kupcu padne napamet, neki su dostavljači znali u gluho doba noći veselim ekipama dostavljati vino, pivo i cigarete, a jedan mi je kolega priznao da je jednom prilikom nespremnim ljubavnicima dostavljao i kondome. Došao sam do Trga dr. Franje Tuđmana kad je zasvijetlila narudžba na mobitelu. Pih, ništa ekstravagantno, hamburger i prženi kolutići luka iz zalogajnice The Passage u Martićevoj. Pokupio sam tamo narudžbu od simpatične gospođe koja svoj lokal voli nazivati i službenim okupljalištem glovera. - Da znaš koliko se tu žutih torbi zna skupiti, a svi žedni - ‘Daj mi vode’, ‘A meni Cedevite’ - prepričava kroz smijeh. Kad sam pogledao adresu dostave, stegnulo me oko srca. Morao sam pedalirati do ulice Površje, koja se nalazi na brdu iznad Vlaške ulice. Strmi brijeg do kuće kupca, priznajem, nisam uspio izvoziti. Došao sam gore savijen pod torbom, gurajući bicikl uza se i prateći upute na mobitelu.

Zagreb, 310719.
Novinar Filip Pavic vozi dostavu bicikllom za Glovo. 
Na fotografiji: preuzimanje i dostava putem aplikacije na telefonu.
Snimio: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjević / CROPIX
Reporter Jutarnjeg lista Filip Pavić vozio je za Glovo

Uzbrdica me pobijedila

Mladi momak čekao me na ulici. Budući da naručitelj i sam vidi na mobitelu gdje se nalazi dostavljač i koliko mu otprilike treba, nestrpljivo je pogledavao niz ulicu, pitajući se gdje sam dosad. Ispričao sam se i našalio se da je brijeg opak, brišući znoj s čela, a on se samo nasmiješio i slegnuo ramenima te brže-bolje dograbio svoj hamburger. Račun je bio 90 kuna, na što mi je dao stotku i rekao “U redu je” te brzo šmugnuo u kuću. Mišići na nogama počeli su me zatezati, pa sam ušao u aplikaciju i provjerio kilometražu: pod zadnjom dostavom registrirano je 6,5 kilometara, a ostvarena zarada bila je 23,38 kuna. Samo!?! Bonus je bio tek 1,00. Valjda je previše glovera u gradu, a premalo narudžbi.

Na satu je otkucala ponoć, a iznad Sljemena udarale su munje. Odlučio sam svoju smjenu prekinuti sat vremena prije ne bih li izbjegao olujno nevrijeme koje se kuhalo iza brda. Putem chata u aplikaciji javio sam se korisničkoj službi i rekao: “Nemam kabanicu, sprema se nevrijeme, prekidam dostavu”. Brzo sam čuo odgovor da je sve u redu i evidentirano te da sam slobodan. Laknulo mi je. Krenuo sam kući kada je kiša počela lijevati kao iz kabla. Došao sam doma sa 100 kuna u džepu, bolnim nogama, mokar i blatan te odlučio veliku žutu torbu objesiti o klin i ipak se ubuduće držati tipkovnice.

Zagreb, 010819.
Ilica.
Reportaza o Filipu Pavicu koji je vozio za Glovo.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX
Reporter Jutarnjeg lista Filip Pavić vozio je za Glovo

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
15. prosinac 2024 00:40