Ostvario majčin san

Belgijanac proputovao cijeli svijet pa se skrasio na Hvaru i otvorio raj za 'bacpackere'

AUTOR:

OBJAVLJENO:

29.7.2018. u 9:56

AUTOR:

OBJAVLJENO:

29.7.2018. u 9:56

Ante Čizmić / CROPIX

Vlasnik kampa Didier van Bellinghen

Sve je jednostavnije pronaći strance plićeg džepa koji su svoju poslovnu ideju odlučili razvijati na hrvatskoj obali, a priča Belgijanca Didiera van Bellinghena dobra je ilustracija. On je, prije dvije godine, otvorio jedan od prvih robinzonskih eko kampova u Hrvatskoj.

Vozeći se put istoka uskom makadamskom cestom, ne mnogo drugačijom nego što je bila početkom 80-ih kada je probijena, a koja je napravljena tako da kilometrima gleda na Šćedro, otočić smješten na južnoj obali Hvara, stiže se do dvadesetak drvenih kućica koje formom oponašaju šatore. Robinzonski kamp Cast Away.

Van Bellinghen je za ovaj dio svijeta vezan i obiteljskom pričom, preko majke Sarajke. Njegovi su se upoznali 1966. kada je Didierov otac, tada mladić, zajedno s ostatkom obitelji, na putu na odmor u Grčku, stao u Sarajevu razgledati glavni grad Bosne i Hercegovine. Odsjeli su tada kod lokalaca koji su im ponudili smještaj, a radilo se o obitelji u kojoj su bile četiri kćeri. Jedna od tih mladih djevojaka, Ljiljana Dusper, ostala je u kontaktu s mladim Belgijancem s kojim se kasnije godinama dopisivala, a on se zbog nje često vraćao u Sarajevo. Romansa je 1970. ovjenčana brakom, a Didierova majka Ljiljana za svojim je suprugom otišla u belgijski Perk, mjesto nedaleko od Bruxellesa u kojem živi samo dvije tisuće ljudi.

Iako je za nju život u Belgiji bio više nego dobar, Ljiljana je sanjala o pokretanju posla u Hrvatskoj, a idealno i o preseljenju natrag.

- Godinama je maštala o tome da će negdje uz more otvoriti bed and breakfast. Mene je rodila 1976., potom je, godinu kasnije, došla sestra. Moji su godinama uporno tražili gdje bi na hrvatskoj obali kupili kuću u kojoj bi počeli taj obiteljski posao u turizmu. Obilazili su tako redom Korčulu, Vis, Šoltu... Konačno su u Jelsi na Hvaru našli kuću kakvu su htjeli, ali ispostavilo se da nema uredne papire, da se ne može prodati - prepričava van Bellinghen koji danas rado ponavlja obiteljsku priču.

Nemaš s kime trgovati

- Tad je majka, iznurena potragom, predložila: ‘Idemo na glavnu pjacu u Jelsi, razgovarati s ljudima, pitati lokalce, mora ovdje biti i nešto što se valjda može kupiti. Nešto po našoj mjeri, a da ima i papire’.

Ubrzo su saznali za zemlju što se prodavala u Gromin Dolcu, u to doba sasma izoliranu od sela do kojega je preko brda vodio tek kozji put. ‘Morate doći iduće godine, sad nema ceste...’, rekao im je čovjek voljan prodati svoje.

I vratili su se van Bellinghenovi godinu dana kasnije. Dočekala ih je probijena cesta, ali Hvaranin čiju su zemlju namjeravali kupiti je umro, sinovi mu emigrirali u Njemačku, opet nisu imali s kime trgovati. Ponovo su krenuli pitati lokalni svijet, od jednog do drugog, i našli, priča van Bellinghen, “susjeda Ivu Ostojića koji je bio voljan prodati dio svojeg. I tako su moji, konačno, kupili svoj komad mira na Jadranu”, širi ruke Didier pa pogledom, s terase, obuhvati Šćedro i pučinu slijeva mu i zdesna.

- Ovdje su bila polja lavande, vinogradi, masline, desetljećima se svijet na magarcima vraćao preko brda u Jelsu sve dok 1980-ih nisu napravili cestu. Moji su 1980. dobili dozvolu za gradnju ovdje, svega par desetaka metara od mora... Tad se tako moglo. Odmah su prionuli poslu. Dolazili bi ljeti i gradili, uz pomoć prijatelja.

Kratko potom umire Didierova majka Ljiljana, a suprug, tugujući, ostavlja sve planove vezane za Hrvatsku.

- Sestra i ja, tada djeca, nastavili smo dolaziti svako ljeto, s bakom i djedom, ali tata više nije radio na kući, a kamoli razmišljao o poslu u Hrvatskoj. Tako je taj mamin san preko noći prekinut, a mi smo ostali sasvim okrenuti Belgiji.

Didier van Bellinghen radio je kao montažer za lokalnu televizijsku kuću kad je, nakon što je na internetu otkrio Couchsurfing, platformu na kojoj backpackeri jedni drugima nude besplatan smještaj, krenuo putovati svijetom. Ljeti bi, pak, došao na Hvar i na njihovoj zemlji, pred kućom, besplatno, otvorena srca primao backpackere iz cijelog svijeta. “Znalo se dogoditi da je sve ovo puno ljudi”, kaže upirući pogled na mjesto gdje je danas kamp.

- Bilo bi i po dvadeset šatora, skoro kao danas. Samo tad su, naravno, svi boravili besplatno. Ostali bi koliko je tko htio. Bili su to zanimljivi susreti.

Gormin Dolac, 210618. Robinzonski kamp Castway u vlasnistvu Dediera van Bellinghena.
Foto: Ante Cizmic / CROPIX
Ante Čizmić / CROPIX

Robinzonski kamp Castway u vlasništvu Dediera van Bellinghena

 

S mnogima od njih proveo je sate, dane u razgovoru, često slušao kako se čude što je obitelj digla ruke od planova za bavljenje turizmom. Očarani prirodom i otokom, putnici su mu ponavljali da je to komad raja kojeg bi se trebao prihvatiti, a ne vraćati se u Belgiju. Ohrabrivali su ga da nastavi tamo gdje je njegova majka prije smrti stala.

- No, i sestra i ja smo bili jako daleko od toga. Oboje smo imali poslove, obaveze, život u Belgiji. A znali smo da se u to na Hvaru ne može ući polovično, da to traži da se fokusiraš i ostaviš sve što imaš u Belgiji.

Primajući namjernike iz cijelog svijeta, i sam je počeo puno putovati. Toliko da je 2013. odlučio uzeti godinu dana neplaćenog dopusta. Otišao je u Indiju, Kambodžu, Vijetnam, Laos, Tajland, Novi Zeland, Australiju, Tasmaniju, Indoneziju, Maleziju, na Filipine, u Hong Kong, Kinu, na Fidži, Havaje, Galapagos, u SAD, Ekvador, Boliviju, Peru, Čile, Argentinu, Brazil…

- Nakon svih tih mjesta, a možete zamisliti koliko je to bilo intenzivno, vratio sam se kući, u moju malu sobu u kojoj sam se bavio video i televizijskom montažom. No, brzo sam shvatio da sam se promijenio, da taj posao više ne mogu raditi. Gušilo me sjediti u interijeru i gledati u ekran. Klasično radno vrijeme više mi nije odgovaralo. Rekao sam sebi: ‘Više ne mogu tako, proputovao sam svijet, vidio sva ta mjesta, vidio kako ljudi vode hostele… Idem na Hvar, na našu zemlju, preko ljeta ću raditi i graditi svoje na Hvaru, a zimi putovati.

Krevet u zamjenu za rad

Novac za završavanje obiteljske kuće nije imao, investicijski je bio skučen, ali ono što je imao jesu međunarodni kontakti, iskustvo putovanja i dijeljenja s ljudima koje se nije zasnivalo na komercijalnoj osnovi, već na međusobnom pomaganju, jer baš tako funkcionira Couchsurfing gdje putnika namjernika besplatno primate u svoj dom, nudeći mu ponekad i sasvim skroman smještaj, tek kakav ležaj u dnevnom boravku da prenoći ili prostor gdje se može ispružiti u vlastitoj vreći za spavanje. Tako je i van Bellinghen prije tri godine prvi novac skupio donacijama preko platforme TravelStarter. Poduprli su ga razni ljudi iz cijeloga svijeta, tim novcem je kupio električni generator i građevinski materijal. Potom je na web stranici Workaway.info našao volontere, ponovno s raznih kontinenata, koji su rado došli na Hvar, kampirali u njegovu dvorištu, a zauzvrat po nekoliko sati dnevno radili, pomažući očistiti zemljište od drača, kamena ili bilo što drugo što je već u kojem trenutku bilo primarno.

Prije dvije godine napravio je prve bungalove. Svakoga je imenovao po nekom od članova obitelji. Kad je u Belgiji prodao stan, auto i sve što je mogao, ne bi li uložio na Hvaru, otac mu je kazao da je - poludio.

- Govorio je da činim grešku, da nitko neće doći u Gromin Dolac, ali ja sam, nakon što sam proputovao svijet i vidio što ljudi danas traže i što im je privlačno, vjerovao da će biti dosta onih koji će baš ovdje poželjeti doći. Potrošio sam novac koji sam imao ne bih li napravio dio kuće koju su još roditelji počeli, a ostatak ću financirati uskoro dobijem li kredit. Dotad razvijamo dalje ovaj robinzonski kamp.

Ovo je druga sezona kako radi i kaže da je - puno bolje nego što je i očekivao. U prvo vrijeme u kampu su radili isključivo volonteri, a sad ima nekoliko zaposlenika, redom stranaca koji obično ostanu po nekoliko mjeseci. Ovo ljeto, uz vlasnika, kamp vode Litvanka, Britanac i Belgijanka Heidi Piot. Više je puta dolazila u Gromin Dolac, dobro je znala kamo ide kad je nedavno spakirala stvari i došla raditi na Hvar.

Gormin Dolac, 210618. Robinzonski kamp Castway u vlasnistvu Dediera van Bellinghena.
Foto: Ante Cizmic / CROPIX
Ante Čizmić / CROPIX

Robinzonski kamp Castway u vlasništvu Dediera van Bellinghena

 

- Dugo radim u turizmu, radila sam u raz­nim dijelovima svijeta, u hotelima s pet zvjezdica, u Grčkoj, Španjolskoj, Tunisu, Kanadi, Australiji, radila sam i na kruzerima. Didier me pozvao jer imam puno iskustva, a i zna da sam globetrotter, da volim raditi izvan Belgije, da će mi ovo odgovarati. Prošla sam cijeli svijet i mogu - naravno, subjektivno - reći da je Hrvatska jedna od najljepših zemalja koje sam vidjela. Koliko god da je Hrvatska popularna, evo, ovdje u Gromin Dolcu mnogima je privlačno baš to što je mjesto tako izolirano i osim prirode nema gotovo nikoga i ničega.

Prvi gosti stigli su već u travnju jer je ljeto na Hvaru praktički počelo već u to doba.

- Prošle sam godine goste imao tek u svibnju, i to svega u dvije, tri kolibe. Tako sam očekivao i ove godine, ali mi smo puni non-stop od svibnja i sve je rezervirano do konca rujna - govori van Bellinghen.

Osim individualnih gostiju koji ga pronalaze po internet forumima i stranicama za backpackere i ljubitelje tzv. robinzonskih kampova, sve je više organiziranih grupa koje dolaze. Na ovom izoliranom mjestu učitelji joge vole voditi seminare, razni organiziraju radionice povlačenja, duhovnog rasta... U rujnu je dobar dio kampa rezervirala belgijska psihologinja koja ovdje dovodi svoje klijente, redom ljude koji su pregorjeli od stresa na poslu.

Minimum civilizacije, maksimum mira

Baš svaki šator gleda na more, ima hlad borove šume, goste uspavljuje more, a bude ih cvrčci. Ovdje nema kafića, restorana, noćnih klubova. Noću caruje tišina i zvjezdano nebo osvjetljava put među šatorima. Goste čekaju na trajektu pa ih voze ravno u lokalni dućan da se opskrbe hranom i svim drugim potrepštinama jer u robinzonskom kampu - osim prirode i poneke daske za jedrenje - ne nudi se puno drugoga.

- Ovo je kao da si na kraju svijeta. Mirno i toliko lijepo da mi se od jučer, kad sam stigla, cijelo vrijeme čini da sanjam - kaže Britanka Anne. Većina gostiju su mlađi ljudi, a najveći broj njih stiže iz zemalja Zapadne Europe. Pod strehom, oko stola, sjede i kartaju ljudi koji su se upoznali u kampu. Novozelanđanin, na proputovanju Europom, kaže da je za Cast Away čuo na jednom od foruma.

- Uglavnom i tražim ovakva mjesta. Minimalno civilizacije i nepotrebna komfora, maksimalno mira i tišine, usred prirode.

Većina gostiju ostaje nekoliko dana. Dosad ih je ovdje bilo sa svih kontinenata.

- Na otoku je sve više mladih ljudi koji se bave turizmom i svi mi želimo produljiti sezonu, pogotovo kad je godina poput ove, kad nam i vrijeme ide na ruku. Ali, dovesti ljude u travnju je jako teško, čak i kad oni žele doći - imate problem da im ponudite logistiku jer ovdje je sve zatvoreno, izuzev jedne lokalne pekarnice u Zavali koja radi cijelu godinu. Mislim da bi bilo posla i preko dijela blaže zime, ali oni koji dođu, moraju naći otvoren dućan, restoran... Stariji ljudi govore da ne možemo imati goste zimi, no mlađima je jasno da je to realno i moguće - govoreći o tome Didier spominje i Mljet, koji je obišao u studenome prošle godine.

- Vrijeme je bilo prekrasno, otok kao izmišljen, ali sve je bilo zatvoreno. To je za ne povjerovati. Jer, to je i nacionalni park, uvjeren sam da bi mogao biti pristojno popunjen i u zimsko doba godine. Ali, da bi ljudi došli, radnje, dućani, restorani moraju biti otvoreni. Znajući koliko Hrvatska ovisi o turizmu, vjerujem da će se sezona polako produljivati.

Gormin Dolac, 210618. Robinzonski kamp Castway u vlasnistvu Dediera van Bellinghena.
Foto: Ante Cizmic / CROPIX
Ante Čizmić / CROPIX

Robinzonski kamp Castway u vlasništvu Dediera van Bellinghena