Još jedna godina koju, unatoč solidnoj statistici rasta, završavamo s osjećajem da je propušten niz dobrih prilika. Je li korona zaista kriva za sve? Možemo li Vladu, čiji je start bio obilježen turbulentnim spašavanjem države od kraha za malu hrvatsku ekonomiju prevelikog Agrokora, kad se pokazala spremnom da problem koji se tad činio najtežim riješi "preko koljena", brzo, usprkos prijetećem pravosudnom ratu, sad osloboditi od odgovornosti za usporeni razvoj i zastoj u reformama? Jesmo li se u protekle četiri godine približili prosječnom standardu Europske unije? Što je napravljeno, a što je bilo moguće napraviti, ali je propušteno?
Ili da preformuliramo pitanje: bi li itko od bivših hrvatskih političkih lidera radio drukčije? Primjerice, Radimir Čačić sigurno bi bio udarnik obnove. Kasnije bi ga optužili za korupciju, ali… Račan bi nekoga zadužio da nešto napravi. Milanović i Grčić vjerojatno bi se sakrili poput Bandića nakon potresa, a Jadranka Kosor povjerila bi stručnjacima da izrade odličan plan koji nitko u Vladi ne bi znao provesti. Tuđman bi dao da se odmah urede sve fasade.
Od svih poratnih, Vlada Andreja Plenkovića našla se u najtežoj situaciji, Težoj čak i od Vlade Jadranke Kosor koja je na vrhuncu globalne financijske krize Hrvatsku morala spasiti od financijskog kraha, a paralelno s time otopiti led slovenske politike koja je, zbog pitanja granica, priječila hrvatski ulazak u EU. Pandemija i dvostruki susret s potresom teško se mogu liječiti standardnim političkim koracima, čak i kad Bruxelles pomaže.
Problem je veći kad je Vlada usto i kadrovski potkapacitirana. Ova Vlada to jest, čak i kad uvažimo sve dosadašnje uspjehe Zdravka Marića, dosad najkonzistentnijeg (nestranačkog) hrvatskog ministra financija. Vladin gospodarski tim je slab (Darko Horvat / Tomislav Ćorić), jednako kao i pravosudno-upravni (Ivan Malenica). Obrazovanje je, unatoč nekad solidnom ministru (Radovan Fuchs) u kliještima posve izgubljenog rektora najvećeg sveučilišta u državi. Novac iz europskih fondova stiže na pogrešne adrese, regije se ne razvijaju (Nataša Tramišak), a ministar obrane (Mario Banožić) vodi svoj privatni rat s vrhovnim zapovjednikom. Zdravstvo je i s Vilijem Berošem ostalo crna rupa Marićeva proračuna, a ministru unutarnjih poslova Davoru Božinoviću sve je teže obraniti se od optužbi za nehumani tretman ilegalnih migranata, što bi nas, u lošem, ali ne nemogućem scenariju, unatoč dosad uglavnom dobrim vijestima iz Bruxellesa, moglo zadržati izvan Schengena.
Ipak, Hrvatska ovu godinu završava s najvišom stopom rasta BDP-a u svojoj tridesetogodišnjoj povijesti, između osam i devet posto, što je treća najviša stopa rasta u Europskoj uniji, iza Irske (14,6 posto) i Estonije (devet posto). Pitanje je smijemo li se tome veseliti ili ovakav rast možemo smatrati održivim. Odgovor je dvostruko da, jer rast je dobar, a polagani izlazak svijeta iz pandemije otvorit će vrata sve gladnijeg globalnog tržišta dovoljno široko da i mala ekonomija poput hrvatske može iskoristiti val novog uzleta. Europska komisija hrvatski potencijal rasta u 2022. procjenjuje na 5,6 posto, što je i dalje visoka stopa.
Plenkoviću se dosad kao plus može računati konzistentna vanjska i europska politika (unatoč Gordanu Grliću Radmanu, nedostižno najlošijem ministru vanjskih i europskih poslova) kojom nas uporno gura prema Schengenu i eurozoni. Dobro je i što je, pritiscima usprkos, znao sačuvati Zdravka Marića na mjestu ministra financija, što je Hrvatskoj omogućilo sad već trostruki skok kreditnog rejtinga (od druge razine "otpadnog" BB, do druge razine investicijskog BBB) i ubrzalo ritam približavanja eurozoni.
Tražimo li Vladi mane, lako ćemo ih pronaći povučemo li paralelu s Vladom Jadranke Kosor - i ova Vlada zna kakve reforme treba provesti, ali nema snage pokrenuti promjene. Zato propuštamo prilike i zato su reforme i ove godine izostale, ali velika prilika još nije izgubljena.
Sljedeće dvije godine još su slobodne od izbora. Je li početak reformi, uz obnovu, uvjerljiv scenarij kojim će Vlada započeti pripreme za veliku pobjedu na izborima 2024. godine? Mogao bi biti, ali samo ako Plenković ozbiljno zagrize značajnu kadrovsku rekonstrukciju Vlade. Za Plenkovića to bi značilo i seriju sukoba unutar HDZ-a, što je dosad izbjegavao upravo kadrovskim (ministarskim) kompromisima. Pitanje je osjeća li se danas dovoljno sigurnim na vrhu stranke kojoj predsjeda.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!
01/22 55 374
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
