Kada se 1989. rušio Berlinski zid, počelo je veliko razdoblje europske, ali i globalne tranzicije. Pogonsko gorivo bilo je uvjerenje u uzročno-posljedičnu povezanost slobodnog tržišta i demokracije. Tri desetljeća kasnije, tranzicijsko iskustvo pokazuje daleko složeniju sliku isprepletenosti tih odnosa, u kojima ekonomska sloboda ne donosi jednake blagodati svima. Liberalna demokracija temelji se na načelu jednakosti svakog pojedinca u njegovu pravu da sudjeluje u političkim procesima i na taj način oblikuje političku budućnost svoje zemlje. Je li to doista tako? Je li to još uvijek tako? U očima mnogih nova je demokracija propustila zaštititi siromašne od snage najbogatijih. Gdje su se izgubile izvorne ideje koje su pokrenule postkomunističku ekonomsku i društvenu transformaciju? Jesu li zaboravljene? Je li moć ekonomije kolonizirala politiku u toliko snažnoj mjeri kako neki sugeriraju? Jesu li populisti u pravu, je li doista stiglo vrijeme za neku drukčiju politiku.
S tim slijedom teških, otvorenih pitanja najavljen je ovogodišnji Forum Project Syndicatea, “najpametnije svjetske mreže komentatora i analitičara”, kako je organizaciju nedavno opisao Voxov osnivač, nekad kolumnist Washington Posta, Ezra Klein. Najava je probudila sjećanje na već prilično zaboravljeno kišno jutro 1997. kada sam se kao urednik tada jedinog domaćeg nominalno financijskog, zapravo tranzicijskog magazina u lobiju zagrebačkog hotela Esplanade našao s američkim autorom i urednikom Kennethom Murphyjem koji je magazinu ponudio pristup mreži koja je tada bila u osnivanju. Project Syndicate je u tom trenutku imao šest članica među medijskim organizacijama u Češkoj, Poljskoj, Danskoj, Austriji i Španjolskoj. Hrvatska i BiH bile su među novim metama. Financirana od Georgea Sorosa, mreža je bila zamišljena kao središnja točka za širenje ideja demokracije i slobodnog tržišta na nove europske demokracije.
Kasno Tuđmanovo razdoblje
Nekoliko mjeseci kasnije doista sam se na prvom PS-ovom forumu našao na večeri u Beču, za stolom s Vaclavom Havelom, Thomasom Klestilom, Zbigniewom Brzezinskim, Julijom Timošenko, tada još mladom političarkom u usponu, ali i uspješnom poduzetnicom u energetskom sektoru, Ninom Hruščovom, unukom Nikite Hruščova, budućim nobelovcem Josephom Stiglitzom, povjesničarom i kroničarom tranzicije Timothyjem Gartonom Ashom i još nekoliko probranih gostiju. Tema razgovora bila je prvo desetljeće tranzicije.
Vaclav Havel
Hrvatska je bila u kasnom Tuđmanovom razdoblju, premijer Zlatko Mateša provodio je prve među reformama (PDV, približavanje međunarodnim financijskim institucijama, pa i ulazak u Vijeće Europe...), zemlja je imala svoj prvi kreditni rejting (jednak današnjem), inozemna zaduženost je bila mala, ali međunarodni odnosi bili su na niskoj razini. Slovačka se u kasnu jesen 1998. upravo rastajala s Vladimirom Mečiarom, svojim protagonistom “ortačkog kapitalizma”, i njeno otvaranje Europi, ali i svijetu velikih investicija bilo je u svakom pogledu spektakularno. Hrvatska je, činilo se u tom trenutku, ostala zadnjom zatvorenom tranzicijskom ekonomijom. Franjo Tuđman odbio je još početkom 1991. poziv da se Hrvatska pridruži Višegradskoj skupini koju je osnovao trojac naprednih lidera - karizmatični Čeh Vaclav Havel, mađarski premijer József Antall koji je s hiperenergičnim brkatim financijašem Lajosem Bokrosem bio jedan od otaca velikog mađarskog ekonomskog buma i poljski premijer Tadeusz Mazowiecki, jedan od lidera Solidarnosti i bliski prijatelj pape Ivana Pavla II., kojega je nekoliko dana prije osnivačkog sastanka u Višegradu, na sjeveru Mađarske (na istom mjestu gdje su 1335. mađarski, češki i poljski lideri dogovorili savez protiv Habsburgovaca), na funkciji zamijenio vrstan liberalni ekonomist Jan Krzysztof Bielecki.
Viktor Orban (2001.)
Tuđman se u tom društvu, nije osjećao udobno prije svega zbog Havelove anacionalne, lijevo-liberalne retorike (nije mu, doduše, odgovarala ni Antallova sklonost oštrim reformskim rezovima u ekonomiji), ali odustajanje od hrvatskog sudjelovanja tumačio je ipak kao želju da Hrvatska uđe u Europsku zajednicu (unija je postala tek kasnije, u Maastrichtu u veljači 1992.) bez boravka u nekoj od tranzicijskih čekaonica. Tako je i u prosincu sljedeće godine otklonio poziv na priključenje tada, na poticaj članica Višegradske skupine, u Krakovu osnovanoj CEFTA-i.
Finalni ugovor
Pravi razlozi Tuđmanove suzdržanosti bili su ipak očekivanje rata (u vrijeme sastanka u Višegradu), a onda u već ratnim zbivanjima modeliranoj tadašnjoj unutarnjoj politici države kada je osnivana CEFTA. U tom trenutku Tuđman nije ni u snu očekivao da će proći 28 godina od poziva iz Višegrada da Hrvatska koju je on utemeljio potpiše finalni ugovor s Bruxellesom. Nije očekivao ni da će se to dogoditi bez njega, kao ni da će Europska unija u vrijeme Hrvatskog ulaska biti značajno različita od Europske zajednice o kojoj je razmišljao kada je Hrvatsku izvodio iz Jugoslavije ranih devedesetih.
Posljedice takvih političkih odluka osjećamo do danas. Jedna od njih je i višekratno odgađanje odluke Europske komisije o tehničkoj spremnosti Hrvatske za pristupanje Schengenskoj zoni koja je trebala biti na dnevnom redu kolegija europskih povjerenika ove srijede, ali je odgođena za 22. listopada, pretposljednji takav sastanak u mandatu Jean-Claudea Junckera. Nije to, naravno samo posljedica Tuđmanove ne sasvim pogrešne procjene, važnu ulogu u takvom slijedu događaja imaju i hrvatski kasnije narušeni odnosi sa Slovenijom, pa čak i naše opredjeljenje da novu komisiju ne treba voditi Frans Timmermans, nego Ursula von der Leyen (Junckerov potpredsjednik i prije je bio rezerviran prema hrvatskoj spremnosti za priključenje Schengenu).
Ključan razlog hrvatskoj relativno slaboj poziciji u EU ipak leži u činjenici da je Hrvatska u prvim godinama tranzicijskog razdoblja propustila veliki val reformi koji je transformirao ekonomiju, ali i političku i društvenu scenu novih europskih demokracija. Dok su druge zemlje mijenjale institucije sustava i razvijale ekonomiju Hrvatska je ratovala, a onda, nakon odvajanja od bivše države institucije sustava gradila ispočetka, često kao karbonske kopije starih, socijalističkih institucija, neprilagođenih za veliku promjenu sustava.
Mijenja se i stara Europa. Kada je nedavno bivši belgijski premijer Guy Verhofstadt, danas europski parlamentarac, na skupu europskih konzervativaca upozorio da se EU razvija po modelu nekadašnjih imperija izazvao je konsternaciju u redovima “ozbiljnih političara”. Gideon Rachman, u londonskom Financial Timesu dao mu je međutim za pravo. Bruxelles je, napisao je Rachman, svojedobno sanjao kako se cijeli svijet može usmjeriti prema načelima vladavine prava, na kojima je zasnovan EU. Dogodilo se, međutim, da današnji svijet u velikoj mjeri oblikuju Kina, Rusija i Trumpova Amerika, države koje svoje politike temelje na moći, a ne na poštivanju pravila. Novi globalni trgovinski rat, čije postojanje više ne možemo negirati, pokazao je kako male europske države ne mogu tražiti oslonac ili zaštitu u sustavu međunarodnih pravila. Njima treba snaga veličine koju im pruža Europska unija i Unija zato treba biti politički snažna. Ono što EU ipak razlikuje od prijašnjih imperija, piše Rachman, činjenica je da se u taj “imperij” ulazi pozivom, a ne prisilom kolonizatora. EU danas može i treba preuzeti ulogu jedne od globalnih supersila, njih četiri ili pet, koje će u budućnosti biti sposobne modelirati svjetski poredak.
Kako se u to međutim uklapa “nova Europa”, zemlje koje su se Uniji pridružile 2004. i kasnije. I među njima je došlo do radikalnog političkog zaokreta, ali i do velikih različitosti u pristupu velikoj zajedničkoj europskoj politici. Istraživanje koje je nedavno objavio washingtonski Pew Research Center pokazalo je da 61 posto građana nove Europe smatra da danas živi bolje nego prije 30 godina, čak 65 posto misli da im je kvalitetno obrazovanje dostupnije nego ikada, ali većina ima osjećaj kako su temelji pravne države ostali ispod očekivane razvijenosti. Promjenom sustava najzadovoljniji su Poljaci, njih 85 posto, i to je, zbog tvrdih političkih izjava koje od tamo dolaze, možda najveće iznenađenje ove statistike, iako nije teško otkriti pozadinu.
Otkad je Leszek Balcerowicz, poljski ekonomist koji je karijeru počeo duboko u komunističkom razdoblju, ali na kraju kao prvi poljski postkomunistički premijer ostao zapamćen kao najhrabriji, najradikalniji i najliberalniji reformator jedne tranzicijske ekonomije, uz pomoć američkog gurua “šok terapije” Jeffreyja Sachsa odmah po padu zida 1989. Poljskoj nametnuo tvrdi paket kapitalizmu usmjerenih reformi Poljska se ekonomija višestruko povećala. Za razliku od ostatka Europe, Poljska od 1992. nije proživjela ni dan recesije, a nekad beznadno siromašni Poljaci danas su bogatiji od Grka, blizu Portugalu.
Poljska je model uspješne tranzicije, napisala je Beata Javorcik, nova glavna analitičarka Europske banke za obnovu i razvoj kamo je proljetos stigla s Oxforda gdje predaje ekonomiju. Unutar trideset godina zemlja u kojoj se Javorcik rodila, koja se desetljećima borila s posvemašnjom nestašicom gotovo svega, ušla je u ekskluzivni klub bogatih država. Znači li to, međutim, da je tranzicija u svemu bila uspješna?
Balcerowiczeva transformacija Poljske doista je bila i brza i spektakularna, ali uspjeh se nije dogodio bez posljedica. Paketom Balcerowicz/Sachs Poljska je postala statistički i proračunski bogatijom, ali raslojenost društva oštro je porasla. Raspadom velike državne ekonomije (Poljska ima 40 milijuna stanovnika) nekoliko milijuna zaposlenih u državnim kompanijama odjednom se našlo na tržištu rada, bili su nezaposleni i bez ideje gdje bi se mogli zaposliti. To je pokrenulo veliki val iseljavanja koji je kulminirao u godinama nakon poljskog ulaska u Europsku uniju u velikom proširenju 2004. (Neki još i danas upravo poljske useljenike, većinom obrtnike, okrivljuju za početak ideje o Brexitu). Službena statistika registrirala je da je iz Poljske tada iselilo oko 2,2 milijuna građana, neformalna koju donose poljski mediji tu brojku podiže na 2,7 milijuna. Statistika kaže i da je od ulaska u EU oko 14 posto Poljaka u radnoj dobi neko vrijeme provelo na radu u inozemstvu. Kao razloge iseljavanja navodili su veće plaće koje im se nude u inozemstvu, ali i teške prilike u kojima se našla mlada poljska generacija na domaćem tržištu rada.
Pozitivna strana emigracije
Val odlazaka mladih Poljaka na dobra europska sveučilišta, koji je počeo padom komunizma, doveo je i do inflacije stručnjaka koji nisu mogli pronaći posao na domaćem tržištu. Velik broj njih jednostavno je nastavio živjeti tamo gdje su studirali, čak i prije nego što se Poljska priključila EU.
Dok neki ističu pozitivnu stranu emigracije - zemlja je putem svojih emigranata bolje povezana s globalnim trendovima, nezaposlenost je gotovo nestala, plaće onih koji su ostali samo u prvih deset tranzicijskih godina (od toga pet prije ulaska u EU) porasle su u prosjeku 11 posto, da bi danas stigle do 70 posto prosjeka EU - drugi ističu kako je iseljavanje potaknuto besperspektivnošću u velikoj zemlji ispraznilo čitave regije gdje danas nedostaje ljudi koji bi dalje radom hranili kontinuirani rast ekonomije.
Lech Walesa, bivši poljski predsjednik
Upravo taj osjećaj besperspektivnosti u provincijskim krajevima zemlje 2005. je na vlast prvi put doveo stranku Pravo i Pravda koju su vodili blizanci Lech i Jaroslaw Kaczyński. Njihov predizborni plan bio je jednostavan: obećali su infuzije keša obiteljima s djecom i brojne socijalne povlastice, zaoštrili politiku useljavanja te obećali čuvanje poljskog nacionalnog i katoličkog identiteta koji je, objavili su, “pod osvajačkim pritiskom sekularnog Zapada”. Deset godina prije nego što je Donald Trump obećao kako će “Ameriku opet učiniti velikom”, stranka Pravo i pravda na izbore je izašla sa sloganom “Država blagostanja za sve Poljake”. U prvom mandatu koji je trajao do 2007. ispunili su većinu obećanja (Lech Kaczyński ostao je predsjednik Poljske do svoje smrti u padu zrakoplova 2010.). Sličan smjer nastavljen je i kada je stranka 2015. nakon slične, populistički zaoštrene predizborne retorike ponovo osvojila parlamentarnu većinu, samo što je ovaj puta bio pojačan pritisak na imigrante (samo katolici!), medije, sudstvo... Kao što je i prvi puta naglasak u kampanji stavljen na “socijalnu neosjetljivost” reformatora, tako se kampanja Prava i pravde i ovaj puta temeljila na kritici čvrste politike Donalda Tuska, danas predsjednika Europskog vijeća, koji je Poljsku spasio od velike financijske krize u godinama koje su oni proveli u oporbi, između dva mandata Prava i pravde.
Brži ritam useljavanja
Srednja klasa u malim urbanim središtima, a to su najbrojniji birači, zadovoljna je politikom Prava i pravde, što se pokazalo i na izborima prošle nedjelje (iako je stranka s tankom razlikom glasova izgubila Gornji dom parlamenta, pa time i polugu za brzo guranje zakona kroz parlamentarnu proceduru). Velika urbana središta nisu im sklona (izgubili su Varšavu i Gdanjsk), ali, iako boli, to im zasad nije nanijelo značajnu političku štetu. Jaroslaw Kaczyński, siva eminencija stranke, odavno nije u izvršnoj vlasti, zastupnik je u Sejmu, ali Bruxelles ga smatra najmoćnijim poljskim političarom, čiji utjecaj, suprotno od njegove ideologije unutarnjeg zatvaranja Poljske, široko izlaz iz poljskih granica, unatoč kritikama kojima je izložena politika njegove stranke.
Za razliku od Poljske čija je javnost je, čini se, većinski zadovoljna svojom hiperkonzervativnom upravom, što pokazuje i lagani povrat iseljenih, kao i brži ritam useljavanja (odobrenih) imigranata, u Mađarskoj, čini se da se nešto događa. Viktor Orbán, koji se od nekadašnje političke zvijezde nove tranzicijske Europe (to smo već zaboravili) transformirao u autokratskog predvodnika europskog iliberalizma, donedavno je čvrsto držao sve poluge vlasti u rukama i uspješno ugušio svaki pokušaj pobune. Prošlog vikenda njegova je stranka Fidesz (kratica za Fiatal Demokraták Szövetsége, Savez mladih demokrata) izgubila poziciju gradonačelnika u Budimpešti koju je s premoćnom većinom glasova dobio Gergely Karácsony, predstavnik Zelenih, ali kao kandidat ujedinjene oporbe. Isto se dogodilo i u nizu manjih gradova. U borbi za protjerivanje Fidesza s vrha regionalne uprave ujedinili su se svi, osim ultradesnog Jobbika (Pokret za bolju Mađarsku) koji je, iako nesklon liberalnom centru, a pogotovo ljevici, “obećao da neće smetati”.
Priča o mogućnosti da ujedinjena oporba smjeni Orbána u Mađarskoj je živa već gotovo desetljeće i tu je zapravo najveća razlika između današnje, stabilno desne, katoličke Poljske i, unatoč Orbanovu stisku, permanentno uzavrele Mađarske. Njegov, politički mekši, nasljednik traži se gotovo od trenutka kada je 2010. drugi put došao na vlast i kada je brzo pokazao da unatoč tome što mu je tada bilo tek 46 godina više nije ni politički mlad, a niti sklon liberalnoj demokraciji koju je, kao i politički jaku, ujedinjenu Europu, zastupao u svojem prvom premijerskom mandatu od 1998. do 2002. godine kao jedan od dvojice najmlađih mađarskih političkih lidera (mlađi, ali i kratkotrajan bio je 32-godišnji András Hegedüs, jednogodišnji premijer koji je 1956. pozvao rusku vojsku da pomogne u rušenju mađarske revolucije i tako zaradio titulu najomraženijeg čovjeka u Mađarskoj). Za razliku od Hegedüsa Orban se pokazao dugotrajnim, ali unatoč toj dugotrajnosti ne i omiljenim premijerom, radikalno različitih stavova od proeuropski orijentiranog, otvorenog liberalnog demokrata Jozsefa Antalla koji je s Havelom osnivao Višegradsku skupinu, pa onda i CEFTA-u, ali i Mađarsku od dana rastanka s ruskom politikom vidio kao buduću članicu velike ujedinjene Europe.
Regionalni izbori sada su otvorili dva pitanja. Prvo, hoće li Orbanov Fidesz sa svojim partnerima u parlamentu skupiti dovoljno snage da još jednom promijeni Ustav, ovaj put kako bi ograničio snagu lokalnih uprava. Drugo, možda i važnije, može li ujedinjena oporba, nakon što je svima, a prvo sama sebi, pokazala da može doći do izborne pobjede, sada voditi i zajedničku politiku dovoljno koherentnu da je dovede do pobjede na parlamentarnim izborima? Ne bude li prijevremenih izbora, o čemu nitko ne govori, Fidesz i saveznici imaju vremena do 2022. pronaći način za neutralizaciju snage oporbenog zajedništva.
Orbanovoj Mađarskoj, kao i Poljskoj Prava i pravde (a onda i Estoniji, Češkoj, pa i Slovačkoj nakon Mečiara) naruku ide činjenica da su na početku tranzicijskog razdoblja imale reformama posvećene lidere koji su bili spremni politički izgorjeti u reformskim procesima. Kasniji zaokret prema populizmu zbog veličine unutarnjeg tržišta Poljskoj gotovo da nije uspio naštetiti, iako je narušio njene odnose sa starim članicama EU. Dijelom i zato što je manja, Mađarska trpi žešće političke udarce, ali unatoč usporavanju rasta i ozbiljnom, ali kratkotrajnom udaru financijske krize, nije potonula, možda i zato što joj je najveći industrijski, izvozni, ali i politički partner u Orbanovom razdoblju bila i ostala Njemačka Angele Merkel. Ni Merkel, čija politička karijera zalazi, nije mogla pomoći prvom Orbanovom kandidatu za člana nove Europske komisije. László Trócsányi, iskusni diplomat, bivši mađarski veleposlanik u Belgiji i Francuskoj i dvokratni ministar pravosuđa nije dobio podršku Europskog parlamenta zbog, čini se, endemske tranzicijske bolesti - sukoba interesa.
Preuzimanje vlasti
Podršku parlamenta vjerojatno gubi i kandidat za rumunjskog povjerenika u Europskoj komisiji Dan Nica nakon što su oštre zamjerke oporbe kao što su “nesposobnost”, “klijentelizam”, “korupcija”, ali prije svega kontroverzna reforma sudskog sustava koja je izvela narod na ulice, a kojoj se usprotivio i Bruxelles, prije deset dana srušile vladu Viorice Dancile u Rumunjskoj, treću otkad su socijaldemokrati 2016. preuzeli vlast u Bukureštu. Rumunjska je navikla na takva unutarnja previranja (Liviu Dragnea, donedavni šef rumunjskih socijaldemokrata, završio je proljetos u zatvoru pod optužbama za korupciju), ali to sada već predstavlja priličan problem izabranoj predsjednici Europske komisije Ursuli von der Leyen koja, pogotovo nakon što je parlament odbio potvrditi i francusku kandidatkinju Sylvie Goulard, zbog sumnji u zloupotrebu službene funkcije, teško može uhvatiti zadani rok i sjesti na čelo nove Komisije prvog dana u studenom.
I Hrvatska u izbornu sezonu kreće politički i ideološki raslojena. Dok je Andrej Plenković jasno opredijeljeni eurofil i eurokrat, Kolinda Grabar-Kitarović, HDZ-ova predsjednička kandidatkinja koju će po dužnosti podržati bliža je Trumpovu Washingtonu nego Bruxellesu, sklonija konzervativnom izolacionizmu Poljske i Mađarske, nego ideji politički jake Europske unije. Plenkoviću je zato ideološki bliži SDP-ov kandidat Zoran Milanović, prirodni neprijatelj u ovoj izbornoj utrci. Zajedno su, na kraju, gradili početka karijere i u Bruxellesu i u Ministarstvu vanjskih poslova. Ostali kandidati izborni su folklor, politička moneta za potkusurivanje, ali na nizu primjera (Italija, Ukrajina, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD...) mogli smo naučiti da su iznenađenja uvijek moguća, i ne uvijek dobrodošla. Pitanje je, naravno, kakvu Hrvatsku i kakvu Europu želimo.