Gospođo, ne može danas. Naručit ću vas za koji dan, kalendar mi je pun! Ako vam je hitno, otiđite u bolnicu. Ne treba vam uputnica!” Hoće li te rečenice u buduće pacijenti češće čuti kad budu trebali liječničku pomoć u svojoj ordinaciji obiteljske medicine, ginekologije ili pedijatrije? Naime, u tijeku je javna rasprava o nacrtu prijedloga Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koja završava krajem sljedećeg tjedna, a po kojem se primarna zdravstvena zaštita (PZZ) u cijelosti namjerava privatizirati. Valja podsjetiti da je gotovo identičan tekst zakona već jedanput bio u e-savjetovanju i potom ‘nestao’, odnosno nikad nije ugledao svjetla Sabora jer je mjesecima ‘bio na doradi’. Bilo kako bilo, određeno mu je da bude ‘ponavljač’ pa je u to ime ponovljena i javna rasprava koja završava sljedećeg petka.
Nasljedno pravo
Među ostalim, predlaže se potpuna privatizacija primarne zdravstvene zaštite na način kako je to odavno učinjeno sa stomatologijom. S obzirom na to da su se upravo na funkcioniranju stomatološke zaštite građani uvjerili što su privatizacijom dobili, a što izgubili, ne čudi da su na zakonski prijedlog najburnije reagirale udruge pacijenata. Suprotno predlagaču, drže da je na ‘djelu potpuno i trajno uništavanje primarne zdravstvene skrbi kao javne djelatnosti bez sigurnosti pacijenta da će dobiti pravodobnu i kompletnu uslugu kao dosad’.
Naime, prijedlogom se predviđa tzv. ordinacija koja kao pojam nije u potpunosti definirana, ali je razvidno da bi djelatnost i sve ono što je ‘u ta četiri zida’ bilo ‘nasljedno pravo’ liječnika koji će u njoj moći raditi do sedamdesete, a onda prodati nasljedniku. Udruga hrvatskih pacijenata (UHP) drži da je zakon osmišljen ‘kako bi javno zdravstvo služilo za što veću zaradu odnosno kako bi se što više javnog novca namijenjenog liječenju prelijevalo u privatne džepove’ jer će liječnici PZZ-a imati uz HZZO-ove pacijente i privatne. Upozoravaju također da ‘ordinacije’ nikako ne bi smjeli privatizirati samo liječnici već da one moraju pripadati cijelom timu odnosno i medicinskim sestrama koje su u potpunosti ‘izbačene’ iz te ‘diobe’ javnog vlasništva. Očekivano, udruga koncesionara smatra da svi liječnici trebaju biti privatnici u PZZ-u i da s obzirom na ulaganja tijekom rada imaju pravo i na naknadu nakon što ordinaciju ostave kolegi.
No, prihvati li se taj prijedlog zakonodavca, u UHP-u drže da će se u potpunosti devastirati domovi zdravlja kao nositelji primarne zdravstvene zaštite jer će njima ostati briga za popunjavanje mreže na depriviranim područjima odnosno tamo gdje niti jedan privatnik neće htjeti preuzeti posao. Drugim riječima, mogla bi biti ugrožena dostupnost i pravo na jednakost zdravstvene skrbi u državi i to već na onoj temeljnoj razini. Pogled na stomatologiju to vrlo jasno pokazuje jer dok u velikim gradskim središtima ‘rastu’ stomatološke ordinacije, u ‘provinciji’ je problem liječenja zuba noćna mora.
U UHP-u kažu kako je problem popunjavanja ordinacija u depriviranim područjima nakon privatizacije nabolje osjetila Švedska. Otoci i sela nisu isplativa i nema interesa privatnika pa ne čudi da je baš taj dio pao ‘na leđa’ domova zdravlja odnosno lokalne samouprave. “Bojimo se da iz tog primjera nismo ništa naučili i da ćemo ponoviti ovu grešku”, kažu u UHP-u. Također se pitaju tko će imati prednost u potpuno privatiziranom PZZ-u, oni kojima usluge plaća HZZO ili pak privatni pacijenti jer iz zakonskog prijedloga ne vide se jamstva po kojima će primjerice glavarine ovisiti o uspješnosti liječenja, a ne broju učinjenih usluga. Nije razvodno ni tko će brinuti o prostoru u kojem će budući privatnici u PZZ-u raditi ako to bude u sklopu domova zdravlja jer ako bi ‘briga prešla na privatnika’, najamnina bi morala biti tržišna na što bi liječnici teško pristali. Vjerojatno bi u tom slučaju kupili ‘svoj’ prostor, otišli iz domova zdravlja, a onda im sustav može staviti soli na rep kao što je to slučaj sa stomatolozima kojima su ‘naplative’ usluge svetinja, a HZZO-ove ‘nužno zlo’. Osigurača da se to ne dogodi - nema u zakonskom prijedlogu.
Zakonodavac predlaže da ordinaciju može “naslijediti smo liječnik koji je u njoj radio godinu dana”, no u primjedbama se ističe nedorečenost jer se “ne zna kad je bilo tih godinu dana odnosno moglo bi to biti i prije desetak godina!?”.
Dežurstva u PZZ-u koja su i trenutno kamen spoticanja između domova zdravlja i liječnika koncesionara to će, čini se, biti i ubuduće. Zakonodavac predlaže dežurstva subotom od 15 do 20 te nedjeljom i blagdanima od 8 do 20 sati. Naime, neki bi ih u potpunosti ukinuli i preselili u bolnice! Da neki vide mogućnost “kruha bez motike”, vidljivo je i iz primjedbi u e-savjetovanju. Tako se naglašava kako je “dežurstvo PZZ-a nepotrebno, osobito u manjim mjestima jer postoje hitni bolnički prijemi koji primaju bez uputnica i izvanbolničke hitne pomoći!?”. Drugi pak kao argument za ukidanje dežurstava vide u činjenici da “dijagnostičke djelatnosti u to vrijeme ne rade”. Osim toga traži se da, ako dežurstva postoje, ona moraju biti definirana kao posebna i to zbog “veće naknade, osiguranja od odgovornosti za ozljedu na radu, putne troškove potrošnji uputnica, recepata... Ova razmišljanja očito pokazuju da je zakonski prijedlog u najmanju ruku nedorečen, što u konačnici uvijek stvara probleme na štetu pacijenata.
Dodvoravanje liječnicima
U UHP-u su se dotakli i organizacija bolnica po novom zakonu. Smatraju da je funkcionalna integracija izmišljeni pojam koji opravdava nemoć i neznanje u provođenju reformi bolničkog sustava. “Tako ostaje ukupno osoblje kao i troškovi od grijanja od kuhanja. Držimo da bi višak bolničkih kapaciteta trebalo pretvoriti u poliklinike s dnevnim bolnicama koje bi radile u dvije smjene, a neka možda i jednu. Ostalo bi medicinsko, ali bi bilo manje nemedicinskog osoblja. No, za to očito nema hrabrosti.” Tako UHP detektira nedostatak zakonskih rješenja za bolnički sustav.
Inače, u zakon su, kako što je to i naložio Ustavni sud, ugrađene odredbe koje rješavaju specijalizacije liječnika i to identično kao što je to propisano trenutno važećim pravilnikom. Naime, Ustavni je sud lani odlučio da se tako važan segment kao što je specijalizacija ne može i ne smije rješavati pravilnicima i ovisiti o onom tko trenutno vodi Ministarstvo zdravstva već da je nužno ugraditi pravila u zakon. I po zakonskom prijedlogu specijalisti su dužni vratiti se u ustanovu koja ih je poslala na specijalizaciju i odraditi isti broj godina koliko je trajala edukacija, a u suprotnom ili ustanova u koje prelazi ili on sam mora vratiti “uloženo”. To znači da puna odšteta iznosi četverostruki iznos proračunske osnovice koja je važila na početku specijalizacije.
No, zanimljivo je da liječnici koncesionari traže da se ove odredbe ne odnose primjerice na liječnike specijaliste koji otkažu ugovor o radu domu zdravlja i postanu privatnici na istom području. Međutim, teško je vjerovati da bi zakonodavac pristao na očitu diskriminaciju između liječnika u PZZ-u i onih bolničkih.
Ovaj zakonski prijedlog i dalje, kao i onaj prethodni, ne nudi rješenja za neka vrlo važne segmente bez kojih ne može biti pozitivnog pomaka u zdravstvenom sustavu, a to je prije svega transparentnost upravljanja i potrošnje kao i depolitizacija poglavito onih koji bi trebali voditi sustav kao i jasnu crtu između javnog i privatnog. Zakonodavac je ponudio propis kojim se želi dodvoriti i liječnicima u primarnoj, ali i u bolničkoj zdravstvenoj zaštiti tako da nudi privatizaciju “primarcima”, a bolničkim liječnicima mogućnost da ne samo da rade u privatnoj praksi već i da i sami imaju svoje ordinacije i klinike. Jedini koji će iz ovog “snubljenja” privatnog i javnog izvući kraći kraj bit će oni koji ovise o liječnicima - pacijenti.