Cataleya

Zahvaljujući svom modnom brendu Cataleya danas postaju sve ozbiljniji igrači na tržištu

AUTOR:

  • Ivica Nevešćanin

OBJAVLJENO:

9.9.2018. u 13:08

AUTOR:

  • Ivica Nevešćanin

OBJAVLJENO:

9.9.2018. u 13:08

Zadar, 070918.
Supruznici Vedran i Martina Jese su vlasnici modnog branda Cataleya.
Foto: Luka Gerlanc / CROPIX
Luka Gerlanc / CROPIX

Vedran i Martina Ješe

Kad je svoju prvu modnu kolumnu “Žena sa stilom” napisala za portal Extravagant, Martina nije ni slutila da će njen pogled na modu i njene dizajnerske ideje samo četiri godine kasnije zaživjeti kroz modni brend čije će se haljine prodavati po cijelom svijetu, a nosit će je žene sa stilom kao što su Antonija Stupar Jurkin, Jelena Rozga, Ljupka Gojić, Antonija Mišura, Lana Klingor ili Maja Šuput. Martina nije mogla ni sanjati da će njen modni brend Cataleya, nazvan po kolumbijskoj orhideji, nadograditi njen životni i poslovni partner sportskom kolekcijom s kojom se danas hvale svjetske nogometne zvijezde, kao što su jedan Kylian Mbappé, Radamel Falcao, Moutinho, Džeko, Rakitić, Subašić ili Perišić.

Martina i Vedran Ješe već su dobili nadimak “dalmatinski Beckhami”. Vedran (37) je nogometaš kojeg su zbog osebujnih frizura i tetovaža već na početku karijere uspoređivali sa slavnim Davidom, a kada je Martina (35) počela dizajnirati svoje ženstvene haljine, usporedba s ikonom stila Victorijom nije se mogla izbjeći. No Vedran i Martina su, ističu s velikim zadovoljstvom, prije svega roditelji, Tiari koja ima osam i Itaiu koji ima pet godina, a potom sve drugo, pa i dizajneri ženske i muške odjeće čiji se odjevni brend u samo nekoliko godina etablirao na domaćoj modnoj sceni kao must have među celebrityjima.

Srodne duše

- Uspoređuju nas s Beckhamima, ali to nam ne smeta. Hrvati su takvi, uvijek tražimo sličnosti s licima i stvarima iz svijeta. Takve usporedbe nam gode, jer i Victoria i David su uspješni u onome što rade. I dok je on imao sportsku, a ona pjevačku karijeru, ali i sada kada su zaokupljeni drugim poslovima i kad su postali globalne ikone stila – kaže Vedran, koji u 38. godini, nakon dvadeset i tri godine u nogometu, još uvijek igra braniča za Primorca iz Biograda u Trećoj hrvatskoj nogometnoj ligi jug.

- Priključio sam se Primorcu na poziv svog prijatelja Dragana Blatnjaka koji je postao prvi trener. Mjesecima sam ga odbijao, no kad je rekao da mu treba pomoć, pristao sam. Dobro mi dođe redovita tjelovježba, ne debljam se, a i sredina u kojoj nastupam zadnje tri sezone potpuno mi odgovara - kaže Vedran napola u šali jer Primorac je prošle godine izborio ulazak u Drugu ligu, ali je klupsko vodstvo ocijenilo da zbog financijskih okolnosti ipak ostanu tu gdje jesu.

Način na koji Vedran i Martina odgovaraju na novinarska pitanja otkriva nam da među njima postoji visoko razumijevanje, da su karakterno slični i da su, što nam se učinilo najvažnijim, srodne duše.

- Sličnog smo duha, imamo dobar odnos i brak. Kao i sve veze imamo uspona i padova, ali dobro se razumijemo, privatno i poslovno, zato i možemo surađivati. Ako imamo problem, pokušavamo ga riješiti odmah, ništa ne ostavljamo za kasnije, niti ga guramo pod tepih – govori Vedran, a Martina ga pažljivo sluša i odobrava svaku riječ.

Zadranka Martina upoznala je Vedrana u Zagrebu prije desetak godina, pred sam kraj studija predškolskog odgoja. Bilo je to u klubu Best gdje se održavala tradicionalna “Večer Zadrana”.

- Vedran je bio na ljetnim praznicima, tada je igrao u Izraelu za ekipu iz Tel Aviva. No nakon diplome, kada smo postali par, otišli smo zajedno u švicarski Thun na nekoliko mjeseci. Odatle u Sarajevo na godinu i pol, pa u grčku Kavalu, potom dvije i pol godine Širokog Brijega i konačno smo se 2014. vratili u Zadar, moj rodni i meni najljepši grad na svijetu – govori Martina.

Povratkom u Hrvatsku odlučili su živjeti u Zadru i zbog toga se nisu, kažu, pokajali niti jednog trenutka. Martini se tada pružila neočekivana prilika, o kojoj je sanjala još kao djevojčica. Njezine objave na Facebooku zapazila je glavna urednica portala Extravagant, Minela Đivoje Ibrahimović, i pozvala je na intervju.

- Predložila mi je intervju, a nakon toga i da pišem kolumnu za njen portal pod nazivom “Žena sa stilom”. Pisala sam je jednom tjedno tri mjeseca. Urednica me ohrabrivala, a ja sam oduvijek maštala da se jednog dana bavim modom. Tijekom studija, kad sam imala 24 godine, završila sam i tečaj u Zagrebu za modnog dizajnera. Kad sam počela pisati o modi i na portalu Fashion.hr, skupila sam dovoljno hrabrosti da se okušam u kreiranju prave odjeće. I tako sam napravila prvu haljinu koju sam nazvala Tiara, po svojoj kćerki – priča Martina.

 

Originalan kreativni izraz

Bila je to elegantna svečana večernja haljina, još je negdje ima u ormaru, ali ni tada sebe nije vidjela u modnom biznisu. Prvu haljinu je prvo pokazala suprugu koji je ostao zatečen koliko dobro izgleda.

- Vedran je bio oduševljen. Nije očekivao da će haljina tako dobro ispasti, ali ni ja. Nakon toga osmislila sam prvu kampanju s nekih 20 haljina. Okupila sam prijateljice i napravila fotosession po gradskim lokacijama. Slike su ispale odlično i ja sam ih objavila na svojoj FB stranici, a reakcije su bile iznenađujuće. Dobila sam nekoliko tisuća pratitelja, počeli su mi se javljati mediji i poznate osobe poput Maje Šuput, Indire LeVak, Lane Klingor, Ive Balaban, Ljupke Gojić, Marije Bišćan, Antonije Mišure... – priča Martina, koja uz supruga, brojne savjete i potporu od prvog dana ima u tri godine starijoj sestri Mariji i najboljoj prijateljici Tanji.

Nakon samo šest mjeseci krenula je suradnja s Jelenom Rozgom, Ninom Badrić, Anitom Lovren, Antonijom Stupar Jurkin... Brend Cataleya by Martina Ješe ušao je u medijsko uho, logotip sa stiliziranom orhidejom postao je znak prepoznavanja osebujnog ukusa na društvenim mrežama, sa svih strana počele su stizati narudžbe za haljine po posebnim mjerama...

- Narudžbe danas dobivam iz cijelog svijeta. Godišnje izbacim po dvije kolekcije, ljetnu i zimsku, a u svakoj bude oko 20 haljina. U ove četiri godine napravila sam ih više dvjesto i dobar dio toga sam podijelila. Svaka haljina ima svoje ime, po ženi ili nekoj vrsti cvijeća. Zaštitno lice zadnje kolekcije za ljeto 2018. bila je Antonija Stupar Jurkin. Editorijal smo snimali u Đurđenovcu, u njihovoj lokalnoj pustinji, kako je zovu, a prije toga imala sam snimanje kampanje u Zagrebu, Šibeniku i Zadru. Sada za zimu pripremam novu kolekciju, no još nije vrijeme da otkrijem tko će je predstaviti – zagonetna je Martina.

Svoje haljine kreira za samouvjerene i ženstvene žene, žene koje znaju što žele i ne boje se kroz odjeću to iskazati. Kaže da nema modnog uzora, niti ikoga želi oponašati. Pronašla je svoj, originalan kreativan izraz koji ispunjava i nju i žene koje nose njene kreacije. Za sada su to samo haljine i majice kratkih rukava, s kojima je svoje prve modne korake prije dvije godine započeo i Vedran. Prvu zajedničku reviju Cataleya by Martina Ješe i Cataleya Sport Linea imali su u veljači ove godine u Kneževoj palači u Zadru, povodom prve godišnjice obnove tog velebnog spomenika kulture.

- Sjećam se da sam negdje 2002. godine snimao neki editorijal za magazin Story. Tada sam im rekao da imam nekoliko ideja za stvari koje bih htio sašiti. Uvijek sam izmišljao toplu vodu, imao sam strah od nepoznatog, ali kad sam uz Martinu upoznao materiju, usudio sam se i sam nešto napraviti. Martina me dulje vremena nagovarala, no imao sam previše obveza. Danas i kreativni i dnevni posao sve radimo zajedno i u dogovoru. Sve svoje kreacije Martina radi sama, a na moje utječe puno. Istina, na neke njene haljine sam uspio i ja malo utjecati, ali na moje radove ona utječe puno više - priznaje Vedran koji se u Zagreb, zajedno s obitelji, preselio ratne 1992. godine iz rodne Banje Luke gdje je tri godine trenirao rukomet. Da nije bilo rata, naglašava, danas bi sigurno bio rukometaš, jer je Banja Luka poznata kao rukometni grad iz kojeg su došla i trojica zlatnih hrvatskih reprezentativaca iz Atlante 1996.: Irfan Smailagić, Božidar Jović i Zlatko Saračević, a sportsku reputaciju toga grada dodatno potvrđuju imena kao što su tenisač Ivan Ljubičić i nedavno preminuli boksač Marijan Beneš.

Na nagovor profesora Matka Elezovića, koji je u njemu oduvijek vidio vrhunskog nogometaša, Vedran 1995., sa 14 godina, upisuje omladinsku nogometnu školu NK Zagreb. Vedran je sa svojih 189 centimetra, snažne konstitucije, igrao braniča, mjesto koje ga je dovelo do dresa hrvatske reprezentacije u sezoni 2004./2005. kad je selektor bio Kranjčar. Za “vatrene” će odigrati dvije prijateljske utakmice, a još pet-šest će provesti na klupi. U to je vrijeme, ističe, na njegovom mjestu stopera bila velika konkurencija: Tudor, Kovač, Šimunić, Živković...

Novi početak u Zadru

- Sve je bilo dobro do smrti Dina Pokrovca. On mi je bio menadžer i velika zaštita. Kad je ubijen, svi njegovi igrači ostali su u praznom prostoru, pogubljeni. Nismo imali čovjeka koji bi se u tim godinama založio i izborio za nas – priča Vedran.

Nakon osvajanja titule Zagreb rezultatski polagano (pro)pada, a Vedran 2005. odlazi u Dinamo kojeg vodi Nenad Gračan pa 2007. u švicarski Thun. Odatle ide na posudbu u Izrael gdje provodi dvije godine, a istekom ugovora odlazi u Sarajevo, pa Grčku i Široki Brijeg. Povratkom u Hrvatsku s obitelji i izborom Zadra za nastavak život priključuje se lokalnoj momčadi u kojoj je tada stanje pred potpunim raspadom zbog brojnim mutnih poslova “vanjskog suradnika” Rena Sinovčića.

- Nismo dobivali plaće, klub je bio u neredu, a ekipa je ispala iz prve lige. Izgubio sam volju za igranjem i htio sam prekinuti karijeru. No onda me prijatelj Dragan Blatnjak pozvao u Primorac iz Biograda. U početku sam ga odbijao, ali sada mi nije žao. To je odlična nogometna sredina, cijenim ih i poštujem, čak sam nedavno gotovo tri mjeseca bio i igrač i trener. Svidjela mi se ta uloga, nisam znao da to imam u sebi. Nadam se da ću se jednog dana time ozbiljnije baviti. Nogomet je ipak moja prva, jedina i najveća ljubav, naravno, nakon supruge i djece – govori Vedran koji razmišlja o školovanju za trenere jer “nije lako voditi 20 karakterno različitih ljudi kao što su nogometaši, s tim da uvijek imaš sedam nezadovoljnika koji svaku utakmicu sjede na klupi”.

U dizajniranju sportske odjeće okušao se 2016. nakon dugog Martininog nagovaranja.

- Ona je pripremala kolekciju haljina i u zadnji tren je odlučila predstaviti i majice kratkih rukava. Ja sam napravio 20-ak raznih majica sa stiliziranim cvjetnim logotipom Cataleya, da vidim kako ide. Nekoliko sam majica podijelio prijateljima i svi su bili ugodno iznenađeni. Vidio sam da se može...

Godinu i pol kasnije Vedran se odvažio i izradio prvu trenirku.

- U sportskom odijevanju za kreatore ima jako puno prostora, od izbora materijala do boja i dizajna. Kod ženskih haljina i traperica je puno teže, tu sve izgleda već viđeno – govori Vedran koji sportski program u potpunosti izrađuje od pamuka i namijenjen je muškarcima, sportašima i rekreativcima, ali ne nužno za treniranje, više za casual prilike i slobodno vrijeme. Uz majice kratkih rukava i trenirke, s kapuljačom ili zipom, izrađuje i kratke sportske hlače. Prvu trenirku koju je dizajnirao još uvijek čuva kod kuće i danas bi je ipak malo preradio jer je u međuvremenu ipak dosta toga naučio.

 

Uspjeh bez reklame

- Martina uzme papir i olovku i svoje kreacije nacrta. Ja nisam takav. Ja odem krojačici i objasnim joj što želim, ona mi napravi dva-tri uzorka, i onda ja odlučujem što je najbolje – govori Vedran koji svoju odjeću izrađuje u Zagrebu, a Martina u Zadru. Dosad je izbacio četiri linije sportske odjeće, a za zadnju kolekciju kao zaštitno lice uzeo je Danijela Subašića, svog dobrog prijatelja i još boljeg čovjeka, kako kaže, koji je editorijal s novim modelima snimao na zadarskim ulicama. Subašić je pomogao Vedranu da njegove trenirke dospiju do reprezentativaca Francuske i Hrvatske, kao što su Mbappé, Dirar, Lemar, Perišić, Rakitić, Livaković i drugi koji su naručili Cataleyine trenirke i potom se u znak podrške, kao promotori, u njima fotografirali na društvenim mrežama. Kako ih je većina sponzorskim ugovorima ipak vezana uz velike proizvođače sportske opreme poput Nikea ili Adidasa, zanimalo nas je jesu li zbog toga imali problema.

- Rakitić je na svom profilu stavio sliku u mojoj trenirci, ali su ga odmah zvali iz Adidasa pa je nakon nekoliko sati morao skinuti. Zamijenio ju je sa slikom na kojoj je s kćerkom u Adidasovom dresu. Ipak je to ozbiljan biznis i ja sam stvarno imao sreće da su neki od njih na svojim profilima objavili fotografije u mojoj odjeći – kaže Vedran je svjestan da je njegova karijera nogometaša uvelike pomogla promociji brenda, što ne može reći za suprugu Martinu koja je od prvog dana isključivo svojim talentom privukla medijsku pažnju. Prvu kolekciju je prodala u roku tri mjeseca, dok je još bila potpuno anonimna, bez ikakve reklame i posebne trgovine u kojoj se odjeća može kupiti. I danas, četiri godine kasnije, većinu odjeće prodaje online, premda svakodnevno ima bezbroj upita iz raznoraznih trgovina u Hrvatskoj koje bi htjele u svojoj ponudi imati haljine s njenim potpisom.

- Hrvati su modno osviješteni, prepoznaju kvalitetu i dobar dizajn. Nije lako doći, ali ni opstati na tržištu. Nije lako uspjeti da te neko cijeni i da te ponovno zove, a kad te neki klijent nakon dvije-tri kolekcije ponovno nazove, znači da dobro radiš svoj posao, a to je najveća satisfakcija – kaže Vedran čija se sportska linija može nabaviti u Švicarskoj, a odnedavno i u nekim concept shopovima u Njemačkoj. Zasad ne razmišljaju o pokretanju trgovina pod vlastitim brendom, no ako jednog dana i do toga dođe, možda će to prije biti u Zagrebu nego u Zadru koji je dominantno ipak turistički grad.

- Dobro radimo i od toga možemo pristojno živjeti. Nemamo potrebe ulaziti u veće proizvodne planove jer ih na ovaj način ne možemo ni ispuniti. To bi značilo ulazak u pravu industriju što nas u ovom trenutku ne zanima. Nama je ovako lijepo. Imamo vremena za sebe, za djecu, druženje i prijatelje i uživamo u onom što radimo. Ne želimo zbog posla propustiti djetinjstvo naše djeca i priliku da s njima provodimo više vremena. Ne zanima nas veća zarada i industrija nego kvalitetno vrijeme za nas i našu obitelj – zaključuje Martina Ješe.