Prvu presudu nakon “povijesnog” rješenja Vrhovnog suda u slučaju švicarskog franka od prije 10-ak dana donio je Općinski sud u Đakovu, odnosno njegova ispostava u Našicama, i to u korist potrošača. Naložio je Zagrebačkoj banci da klijentici isplati 7009 kuna, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, zbog toga što valutnu klauzulu nije ugovorila u skladu sa zakonom. Banka mora platiti i parnični trošak od 6528 kuna.
Tužiteljica Anica Herman iz Đurđenovca tužila je banku, prvo zbog nezakonite promjene kamatne stope, a potom i zbog ništetne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu. Kako je navela u tužbenom zahtjevu, njen suprug je 2006. godine sklopio s bankom kredit za kupnju motornog vozila u iznosu od 11.257 švicarskih franaka.
Ništetnost
Pritom se poziva na prošlogodišnju pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda o povredi kolektivnih interesa prava potrošača korisnika kredita. U njoj se navodi da banke nisu u cijelosti informirale potrošače o rizicima valutne klauzule, odnosno “o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti”, te da su “jednostrano mijenjale promjenjive kamate stope”, odnosno da se nije pojedinačno pregovaralo.
U svom posljednjem rješenju Vrhovni sud je kazao da potrošači imaju pravo utvrđivati ništetnost ugovornih odredbi, neovisno o tome jesu li prihvatili konverziju. No, pritom je općinskim i županijskim sudovima ostavio da sami utvrđuju jesu li odredbe ništetne ili ne. Ovaj slučaj Općinskog suda iz Đakova nije zahvaćen Zakonom o konverziji, ali je ipak indikativan u smislu načina na koji niži sudovi utvrđuju ništetnost ugovornih odredbi.
Vještačenje
U presudi se navodi kako je sud izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, pri čemu je vještaku naloženo da utvrdi koliko bi iznosio mjesečni anuitet da je banka primijenila početni tečaj i početno ugovorenu kamatnu stopu. Drugim riječima, sud nezakonitom smatra svaku promjenu u odnosu na početne uvjete iz ugovora.
Na kraju je utvrdio da je do 1. studenog 2008. “razlika bila čak u korist tužiteljice” jer je tečaj švicarskog franka bio manji od početno ugovorenog. Nakon toga je tečaj rastao, sve do jednokratne otplate kredita u siječnju 2012.
Kad se izvrši prijeboj iznosa koji su bili na štetu tužiteljice, a to je ukupno 7738 kuna, s iznosom koji je bio u njenu korist, tj. 728 kuna, proizlazi da je po ugovoru za autokredit zbog tečajne razlike platila veći iznos od 7009 kuna. Sud je istodobno izračunao i koliko iznose preplaćene kamate zbog jednostrane promjene banke, a to je 1137 kuna. No, tužiteljica je izjavila da ne potražuje iznos koji se odnosi na preplaćene kamate, a razlog je, čini se, činjenica što je zbog njih već ranije pokrenula sudski postupak. Većina presuda dosad odnosila se na promjenu kamatne stope, pa se može reći da je ovo jedna od prvih koje se odnose na valutnu klauzulu. No, na presudu Visokog trgovačkog suda iz lipnja lani, koja se odnosi na valutnu klauzulu, banke su podnijele žalbu i postoji mogućnost da bude preinačena. Stoga je još uvijek mali broj tužbi zbog nezakonito ugovorene valutne klauzule.
Zaštita potrošača
Iako pravnici na različite načine iščitavaju posljednje rješenje Vrhovnog suda, a to znači da bi niži sudovi mogli i dalje suditi različito u istim i sličnim slučajevima, mogu se čuti i informacije da je ono ohrabrilo suce u smjeru zaštite prava potrošača i da su počeli ubrzano pisati presude.
Općinski sud u Đakovu navodi da je zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan. Dodaje da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za CHF prosječnom potrošaču “nerazumljiva i nepoštena, pa prema tome ništetna, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o nekoliko činjenica, i to o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu”. Na ovu presudu, očekivati je, banka će se žaliti.