Šteta za sve

Trgovinski sukobi Kine i SAD-a: Počeo je svjetski rat u kojem neće biti pobjednika

AUTOR:

OBJAVLJENO:

24.6.2018. u 7:42

AUTOR:

OBJAVLJENO:

24.6.2018. u 7:42

Andy Wong / Kevin Lamarque / Rebecca Cook / Reuters / Profimedia, Alamy

Teretni brod, Xi Jinping, Donald Trump i tvornica GM-a u Detroitu

Naslov vijesti objavljene prošloga ponedjeljka u londonskom Financial Timesu bio je kratak: ''Ne kupujte američko''. U sažetom članku objavljeno je kako je Europska unija potvrdila da će u petak (jučer) uzvratiti šamar SAD-u uvođenjem carina na 2,8 milijardi dolara vrijedan uvoz soka od naranči, viskija, jahti i više desetaka drugih američkih proizvoda.

Dan kasnije stigla je vijest iz Moskve: ''Rusija je najavila da će uvesti carine na uvoz određenih američkih proizvoda, poput strojeva za cestogradnju, u sklopu odgovora na američke sankcije na uvoz čelika i aluminija. Carine će obuhvatiti proizvode za koje u Rusiji postoje domaći ekvivalenti'', poručio je ministar gospodarstva Maksim Oreškin.

- Funkcija je novih mjera uspostava ravnoteže - rekao je.

Azijske i europske burze prošli su utorak započele škrtije, nakon što je američki predsjednik Donald Trump zaprijetio Kini uvođenjem dodatnih 200 milijardi dolara teških carina, ako Peking ne odustane od namjere da uzvrati protumjerama na prvi carinski paket. Peking je najnoviju Trumpovu akciju dočekao hladno, uz očekivani ciničan odgovor: ''Ako SAD pati od gubitka razuma i doista objavi popis carina, Kina će morati usvojiti snažne protumjere, koje će biti složene prirode, kombinacija kvantitete i kvalitete'', stiglo je priopćenje kineskoga ministarstva trgovine.

Pesimisti su bili u pravu

Slijed loših događaja započet je prije 18 mjeseci. Devetog studenog 2016., dan nakon američkih izbora, kada je postalo jasno da će Donald Trump odnijeti izbornu pobjedu, globalna tržišta kapitala zaronila su. Azijska, koja su bila budna u vrijeme kad su se još brojali glasovi, reagirala su već u trenutku kada je postalo izvjesno da je Trump dobio Floridu. Indeks tokijske burze Nikkei kraj prvog dana nakon Trumpove pobjede dočekao je 5,4 posto u minusu, hongkonški Hang Seng spustio se 2,2 posto, Eurofirst 300, indeks najvećih dionica eurozone, izgubio je 1,2 posto u prvim jutarnjim transakcijama. Najbrže, ali bez prevelike drame, padala su francuska, njemačka i španjolska tržišta. Zaljuljalo se i valutno tržište, na kojemu se meksički pesos, potaknut najavama o zatvaranju granica, spustio 13,4 posto, na najnižu razinu od ''tekila krize'' 1995. godine, a dolar je, kako su se otvarale burze, na tečajnicama velikih valuta čak i ojačao. Kao i uvijek u očekivanju mogućega kriznoga udara, porasla je cijena plemenitih metala. Zlato je odmah postalo traženom robom, vrijednost mu je prvoga postizbornoga dana porasla 2,3 posto po unci, a srebru 2,2 posto.

Sljedeće jutro, još uvijek više od dva mjeseca prije Trumpova ulaska u Bijelu kuću, u Europi se moglo prepoznati oštro raslojavanje tržišta na one koji od Trumpove politike, pokaže li se tvrdom kako je najavljivao u kampanji, očekuju štetu za svoj posao i one druge koji bi mogli izvući profit od mogućega očekivanoga zaoštravanja globalnih odnosa.

 

Vestas, danski proizvođač vjetroturbina, izgubio je osam posto vrijednosti, AP Moller-Maersk, najveći globalni kontejnerski brodar, izgubio je četiri posto u prvom naletu straha od Trumpova najavljenoga blokiranja trgovinskih sporazuma. Loše su prošli i neamerički proizvođači automobila - Daimler, BMW, Volkswagen, ali i Fiat, kao europska ekspozitura Chryslera, izgubili su više od tri posto svoje vrijednosti. Značajnu štetu prvi su pretrpjeli japanski proizvođači automobila. Dionice Toyote i Nissana izgubile su više od šest posto, Honda osam, a Mazda i nama manje poznati Fuji Heavy gotovo devet posto.

Dobitnici su bile velike američke farmaceutske kompanije i proizvođači oružja. Vrijednost Mylana i Pfizera odmah je skočila šest posto. Dionica Smith & Wessona porasla je sedam posto, Sturm, Ruger & Company dan nakon Trumpove pobjede tržište su otvorili 5,6 posto skuplji.

Prvi dan predsjedničkoga mandata, 20. siječnja 2017., Trump je najavom američkoga izlaska iz transpacifičkoga trgovinskoga sporazuma pokazao da su trgovinski pesimisti bili u pravu. Brzo nakon predsjedničke smjene u Washingtonu američka se administracija prihvatila i traženja alternative Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO). Prvi i najvažniji zadatak bio je pobjeći WTO-ovoj ulozi arbitra u međunarodnim trgovinskim sporovima. Uspije li SAD u toj potrazi, to bi mogao biti prvi korak u procesu demontiranja globalnoga sustava koji je upravo Washington desetljećima podupirao i aktivno gradio. WTO se zasad pokazao čvrstim.

Povratak na nedavne događaje: devetog dana svibnja ove godine, dvanaest sati nakon Trumpove objave američkoga napuštanja sporazuma s Iranom, koji su na inicijativu Trumpova prethodnika Baracka Obame, uz SAD, potpisali Ujedinjeno Kraljevstvo, Rusija, Kina, Europska unija, ali i Francuska i Njemačka zasebno, cijene nafte probile su trogodišnji plafon. S uspostavljanjem ''najtvrđe razine'' sankcija Iranu, kako je objavio Trump, nafta je ušla u novo razdoblje nesigurnosti. Iran je izvozio 2,5 milijuna barela dnevno. Prošlo razdoblje sankcija smanjilo je taj doprinos na 1,4 milijuna barela dnevno. Sad Amerika igra u paru sa Saudijskom Arabijom pa će posljedice za tržište nafte vjerojatno biti manje, zaključili su toga dana analitičari. Malo više od mjesec dana kasnije čini se da nisu bili u pravu.

SAD izvozi samo 12 posto BDP-a

U duboko pesimističnoj analizi svijeta pred trgovinskim ratom, a prije svega ekonomskih i trgovinskih odnosa između SAD-a i Kine, analitičari Deutsche banka upozorili su prošloga ponedjeljka da bi Kina mogla pretrpjeti značajnu štetu odluči li se Amerika na daljnje jačanje carinske zaštite.

- Kineska vlada sada se uglavnom suzdržala od kažnjavanja američkih kompanija koje rade u Kini, ali u slučaju eskalacije trgovinskoga rata, Kina bi mogla iskoračiti iz granica trgovinske politike i pogled usmjeriti prema kineskim interesima američkih kompanija koje bi se mogle naći u prvom redu kada dođe do osvete - poručili su iz Deutsche banka.

Peking zasad u svojem namjernom ponižavanju američke politike (a prije svega predsjednika) u priopćenjima koristi kartaški rječnik, pa Trumpa naziva bleferom s kojim se može pregovarati jedino njegovim jezikom.

 

Peking bi za početak mogao saveznike pronaći upravo u američkom kompanijama koje proizvode u Kini. Istraživanje, koje je nedavno poveo washingtonski think tank Peterson institut za međunarodnu ekonomiju, dovelo je do zaključka da bi jačanje zaštitnih carina na kineski izvoz uglavnom pogodilo proizvođače nekineskih brendova. Na carinskoj listi SAD-a danas, među kineskim izvoznicima računala i potrošačke elektronike čak 86 posto radi za kompanije koje nisu u kineskom vlasništvu.

U nedavnoj kolumni za New York Times, nobelovac Paul Krugman također je objavio za SAD nepovoljnu statistiku: SAD danas izvozi oko 12 posto BDP-a. Od toga nije sve rezultat kod kuće dodane vrijednosti, jer dio komponenti ugrađen u robu koju SAD izvozi dolazi iz uvoza.

Ipak, danas je između 9 i 10 posto ekonomije angažirano u proizvodnju za inozemna tržišta. U slučaju trgovinskoga rata (ne samo s Kinom, iako je taj sukob najveći i najčešće spominjan), otprilike 70 posto toga dijela ekonomije, ili 9 do 10 milijuna radnika, trebalo bi početi raditi nešto drugo. Izvoz rada u Kinu (i u Latinsku Ameriku, znatno manje i u Europu) SAD do danas nije stajao radnih mjesta, ali značajno je promijenio strukturu ekonomije i u mnogočemu američke kompanije učinio gubitničkima. ''Trumpov šok'', koji bi stigao kao posljedica trgovinskog rata, mogao bi izazvati znatno teže posljedice.

Zagovornicima američkoga, ali i europskoga, tržišnoga protekcionizma čini se da je promaklo da Kina već pola desetljeća svoj model rasta gradi na vlastitoj unutarnjoj potrošnji, dok je izvozna komponenta rasta, iako dobrodošla, sve manje presudna.

- Kina je golema i troma, često joj treba kriza ili vanjski šok da bi dobila poticaj za početak reformi - kaže Keyu Jin, profesorica ekonomije na London School of Economics.

Trumpova nepredvidiva vruće-ledena politika mogla bi se pokazati dovoljno šokantnom da kineske partijske lidere uvjeri u nužnost zaokreta.

Kina se danas više ne osjeća ekonomski ovisnom o Zapadu, a na raspolaganju ima niz alata za pritisak. Samo jedan od dramatičnijih primjera - Kina može prestati kupovati američke zrakoplove. Može i zabraniti uvoz američkih proizvoda od soje ili rasprodati američke državne obveznice (Kina je jedan od najvećih SAD-ovih vjerovnika) i drugu američku financijsku imovinu.

Kineske kompanije mogu smanjiti svoje potrebe za američkim poslovnim uslugama (oko 85.000 radnih mjesta u SAD-u), a vlada može nagovoriti kompanije da ne kupuju američke proizvode. Kineska vlada ima sve mehanizme potrebne za uspjeh takvoga nagovaranja. Značajan dio američkih kompanija s Fortuneova popisa ''500 najvećih'' danas svoj biznis temelji na poslovanju s Kinom, koja je danas, unatoč često suprotnom mišljenju, najveći kreator poslova u SAD-u. Analiza profesorice Jin pokazuje da bi samo otkazivanje narudžbi od Boeinga stajalo SAD otprilike 179.000 radnih mjesta. Možemo pretpostaviti da bi kineski zaokret prema Airbusu otvorio otprilike jednako toliko radnih mjesta u Europskoj uniji, ali politički uzdrmanoj Uniji trgovinski rat sa SAD-om danas je najmanje poželjna opcija.

Jochen Bittner, politički urednik njemačkoga tjednika Die Zeit prošli je tjedan upozorio da Trump nije prvi predsjednik koji se požalio na nefer tretman Amerike. On je samo prvi koji je odlučio da se ne zaustavi na grubom razgovoru, nego i da krene s grubom politikom. Bittner upozorava i da je svijet, možda, pogriješio kada je 2001. otvorio Kini vrata Svjetske trgovinske organizacije (WTO), računajući da bi tako mogao pomoći kineskoj srednjoj klasi i, eventualno, dovesti do brže demokratizacije Kine.

Dogodilo se suprotno, kaže, Kina se obogatila u velikoj mjeri na krađi intelektualnoga vlasništva od Zapada i danas se pretvara u vodeću diktaturu internetskoga razdoblja, ''dok i dalje negira svoju obavezu reciprociteta u investicijama i trgovinskim odnosima''. Priklonimo li se tom stavu, otpor Bruxellesa prema kineskim investicijama u Europskoj uniji, a u tom kontekstu i osporavanje valjanosti natječaja za gradnju Pelješkoga mosta, čini se lakše razumljivim. Kinezi doista igraju prema svojim pravilima.

Demokracija u Aziji ne prolazi

Trgovinski rat, bilo da je ograničen američko-kineski ili veliki, svjetski, rat je u kojemu nema pobjednika. To je rat koji traje permanentno, iako se povremeno čini da je u remisiji. Amerika će, možda, u obnovljenom valu trgovinskih sukoba vratiti neke od poslova na teritorij unutar svojih granica i vratiti nekoliko desetaka tisuća radnih mjesta, ali najveće američke kompanije poput Applea mogle bi izgubiti pristup najvećem bazenu radne snage - Aziji. Povratak proizvodnje u SAD nahranit će privremeno američku potrebu za poslom (iako je nezaposlenost u SAD-u danas besramno niskih 4,8 posto, što cijelu akciju zapravo čini bespotrebnom), ali podići će cijenu rada i, posljedično, američke proizvode učiniti globalno manje konkurentnima, čak i neovisno o carinskim barijerama koje već danas svijet podiže prema Americi.

Podizanje trgovinskih barijera neće ni Ameriku ni zapadni svijet učiniti ''ponovo velikima'', učinit će samoizoliranu Ameriku, barem privremeno, globalno nevažnom, a Europsku uniju slabijom. Azijska nekadašnja carstva bit će ta kojima bi nova podjela mogla donijeti blistave rezultate. Njihovo je tržište ogromno, pogoni su opremljeni za proizvodnju i razvoj najviše tehnologije, a stanovništvo je dovoljno bogato da može sljedećih nekoliko desetljeća funkcionirati kao snažno unutarnje tržište (samo Kina, Indija, Japan i južna Koreja danas zajedno imaju 2,9 milijardi stanovnika). Europa i Amerika i tada će raspravljati o jačanju novih diktatura u digitalnom razdoblju svjetskoga razvoja, ali Azija je kontinent koji se time ne opterećuje, demokracija po europskom modelu tamo nikada nije zaživjela.