Analiza stručnjaka

Tko je u Hrvatskoj tzv. srednja klasa i žive li ti ljudi bolje nego u bivšoj državi

AUTOR:

  • Filip Pavić

OBJAVLJENO:

10.3.2019. u 13:49

AUTOR:

  • Filip Pavić

OBJAVLJENO:

10.3.2019. u 13:49

Zagreb, 231118.
Arena Centar, Laniste.
Black Friday, reportaza iz Arene Centra.
Na fotografiji: guzva.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Goršić / Hanza Media

Ilustracija

Ako doma imate dva frižidera, jedan novi u kuhinji i jedan stari u podrumu ili garaži gdje držite pivo, onda ste srednja klasa - slikovito će objasniti Richard Reeves, politički teoretičar i istraživač s vašingtonskog Brookings Institution koji je krajem 2018. godine pokrenuo inicijativu “Budućnost srednje klase”.

Želeći potvrditi tezu koja se neprestano ponavlja, a to je da se srednja klasa naglo smanjuje i ekonomska nejednakost produbljuje, ponudio je Reeves formulu koja, među ostalim, u obzir uzima prosječan dohodak kućanstva, udaljenost od praga siromaštva, vrstu zanimanja, stupanj obrazovanja i mjesto stanovanja. Na koncu, dobio je neočekivani rezultat - srednjoj klasi može pripadati 90 posto američkih kućanstava, od honorarca koji zarađuje 13 tisuća dolara godišnje do yuppie obitelji iz predgrađa s 230 tisuća dolara godišnjeg prihoda.

Po svemu sudeći, dosjetka s početka ostat će i najbolja definicija elastičnog pojma srednje klase, barem u njegovom istraživačkom radu. Ali to nas neće obeshrabriti da, usprkos pomanjkanju domaćih znanstvenih radova na tu temu i tek šačice stručnjaka koji se time bave, pokušamo tu famoznu srednju klasu pronaći u Hrvatskoj - tko su oni, gdje žive, što rade, koliko zarađuju.

- Moram vam reći, zadali ste si nimalo lagan zadatak - upozorit će nas na početku razgovora Ana Miličević Pezelj, izvršna tajnica za socijalni dijalog i javne politike iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH).

Ostali samo menadžeri

Prema njoj, jedna stvar je percepcija, ono što ljudi misle o sebe, pripadaju li srednjoj klasi ili ne, a druga je stvar statistička činjenica. A činjenica je da se socijalne razlike produbljuju i da trećina Hrvata živi ili u siromaštvu ili u riziku od siromaštva, tvrdi Pezelj pozivajući se na podatke Državnog zavoda za statistiku (DZS).

- Danas bi srednja klasa jedino mogle biti menadžerske pozicije jer ostala zanimanja lagano prelaze u prekarijat. Pa i novinari su donedavno bili srednja klasa i uživali dobar društveni status. A danas ste prekarni radnici, drže vas na ugovoru o djelu ili na ugovoru na određeno vrijeme, nije li tako? - upita nas Pezelj.

Nesigurnost zaposlenja je općeniti trend na tržištu rada, branimo se. Tako barem kažu iz Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Svaki četvrti Hrvat zaposlen je na određeno vrijeme, prema njihovim podacima. Među mlađim zaposlenicima do 30 godina, njih 60 posto radi na ugovor na određeno.

- Ne iznenađuje onda da danas jedna četveročlana obitelj, premda i visokoobrazovani, jedva podmire sve svoje mjesečne troškove. A zamislite sada da su se nekada s jednom radničkom plaćom kupovale vikendice - kaže govoreći da je danas sve teže i teže za mladu obitelj doći do prve nekretnine. Čak i da uspiju, tu će nekretninu teško zadržati odlaskom u mirovinu jer se omjer između zadnje plaće i prve mirovine drastično srozao, ispod 40 posto. Ona i suprug, priznaje nam, uskoro odlaze u mirovinu, a iako oboje visokoobrazovni, neće si moći priuštiti stan u kojem žive, već će se morati seliti. U Hrvatskoj, kaže, odlazak u mirovinu jedan je od presudnih faktora zapadanja u siromaštvo.

- Svaka normalna zemlja koja vodi računa o svojim građanima mora paziti da ljudi ne padnu naglo u siromaštvo. Norveška, koja ima dobro razvijenu socijalnu politiku, to čini tako da drži relativno malu razliku u primanjima između čistačice i inženjera, jer oni znaju da su svi zajedno u ‘istom brodu’. Evo, sad će neki reći da zagovaram uravnilovku, ali to nije istina, nama nedostaju takve društvene vrijednosti - veli.

Da je nestajanje srednje klase klišej, ali onaj u kojem ima narodne istine, reći će nam Zdenko Babić, ekonomist i profesor Ekonomije socijalne politike na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Složit će se on s Pezelj da su radni odnosi danas puno nesigurniji, ali, kako kaže, struktura zaposlenih se poboljšala.

- Prema svim dostupnim podacima, veći udio ljudi danas radi na boljim zanimanjima nego prije dvadeset pet ili trideset godina, kao što su znanstvenici, inženjeri, a posebno IT-jevci koji definitivno postaju moderni ‘bijeli ovratnici’. Njima ne pripadaju samo menadžeri već i liječnici, profesori, odvjetnici, inženjeri, mali poduzetnici - smatra Babić.

Na pitanje koliko zarađuje srednja klasa, veli da je do tog podatka moguće doći podijelimo li ukupno stanovništvo na deset dohodovnih razreda, decila. Srednja bi klasa prema takvoj distribuciji teoretski pripadala u sredinu, između četvrtog i devetog dohodovnog razreda. No, u stvarnosti to baš i nije tako.

- Iz ankete o dohotku kućanstva za 2017. godinu vidi se da tek oni iznad petog dohodovnog razreda s dohotkom iznad 55.000 kuna godišnje izjavljuju da s manjim poteškoćama podmiruju mjesečne troškove, a oni s dohotkom preko 80.000 kuna godišnje izjavljuju da lagano podmiruju mjesečno troškove - tumači.

Prema tome, dodaje, mjesečna granica dohotka za prosječno kućanstvo (ono u Hrvatskoj ima 2,8 članova) srednjeg sloja bila bi od 5000 kuna do 7000 kuna. Bili bi to pripadnici 6, 7, 8 i 9 dohodovnog razreda što je oko 1,6 milijuna Hrvata, ako 10 decil rezerviramo za viši srednji sloj i one bogatije.

Također, srednja klasa se još i dodatno smanjuje vidimo li podatke za odlazak na more, zaštitni znak srednje klase, što si prema podacima DZS-a ne može priuštiti 58 posto stanovništva.

Rastu li nejednakosti ili ne?

- Realnija je procjena zato da u Hrvatskoj srednjem sloju pripada između 40 do maksimalno 50 posto stanovništva gledano iz rakursa dohotka, a 30 do 40 posto stanovništva teško ‘spaja kraj s krajem’ i njih ne bismo mogli nikako ubrojiti u srednji sloj - zaključit će Babić.

Ivica Brkljača, ekonomski analitičar, metodologiju DZS-a ocijenit će problematičnom i posve odbaciti tezu da srednji sloj nestaje, a nejednakosti se produbljuju.

- To bi važilo za SAD, ali mi nemamo problema s nejednakosti. Mogli bismo prije reći da smo svi jednako siromašni - kaže Brkljača.

Koristi on podatak DZS-a prema kojem je ekvivalentni dohodak, godišnji dohodak raspodijeljen na sve članove kućanstva, za prvi decil, uvjetno rečeno najsiromašniji sloj društva, oko 20 tisuća kuna, a za zadnji, “najbogatiji” decil stanovništva, onih 10 posto na vrhu piramide, iznad 86 tisuća kuna. Pokazalo bi se u tom izračunu da razlika između najbogatijih i najsiromašnijih slojeva našeg društva i nije toliko drastična koliko bi teza o klasnoj nejednakosti sugerirala.

Iako se dohodovna nejednakost u Europi blago povećala, u Hrvatskoj se ona u zadnjih deset godina stabilno smanjuje, analizira Brkljača. Tako je petina najbogatijih u Hrvatskoj 2010. imala 5,5 puta veći dohodak od petine najsiromašnijih, a 2017. ta se razlika smanjila za 10 posto. Reći će Brkljača da je to posljedica bržeg rasta dohotka kod onih s manjim primanjima, u odnosu na one s većim. Potvrđuje to i Ginijev koeficijent, mjera nejednakosti raspodjele dohotka, koji se smanjio od 2010. kada je bio iznad 31,5 posto, na 29,8 posto u 2017. Kada bi svaka osoba primala isti dohodak i vladala potpuna jednakost, Ginijev bi koeficijent bio nula posto, što je on bliži vrijednosti od 100, nejednakost je veća.

Prelomimo li cijelu priču preko koljena i kažemo da je u Hrvatskoj srednja klasa, eto, svaka osoba koja ima mjesečna primanja između 5 tisuća kuna i 15 tisuća kuna, morali bismo u srednju klasu ubrojiti profesora u srednjoj školi, kao i majstora keramičara, zaposlenicu na šalteru u banci, ali i saborskog zastupnika. Zato će Ivan Burić, ekonomski sociolog i profesor na Hrvatskim studijima ustvrditi da je isključivo praćenje dohotka za određivanje srednje klase potpuni nonsens.

- Obično se govori ako netko ima tolika i tolika primanja, onda je on srednja klasa. E, nije! Srednja klasa ima i svoju sociološku definiciju, a ona se ne tiče prihoda, već položaja koji ljudi zauzimaju u društvenoj podjeli rada. Mi možemo govoriti o tome da je srednja klasa siromašnija ili bogatija u odnosu na ovo ili ono vrijeme, ali ne možemo govoriti o tome da nestaje srednja klasa - ističe Burić.

Prema njemu, srednja je klasa figurativno, “između radnika u proizvodnji i krupnog poduzetnika, vlasnika poduzeća”. Srednja klasa ne obavlja fizičke ni jednostavne uslužne poslove, ali nisu niti vlasnici kapitala.

- To su profesionalci, u smislu da zauzimaju položaj u društvenoj podjeli rada koji je važan za druge društvene podsustave. Primjerice, profesori, odvjetnici, liječnici, državni službenici, srednje upravljačko osoblje, stručnjaci. Marksističkim rječnikom, oni nisu ni eksploatatori niti eksploatirani - navodi.

No, dovest će nas to do naizgled paradoksalne situacije, a to je da pripadnik srednje klase može zarađivati i manje od recimo fizičkog radnika, ali ovaj je i dalje srednja klasa, dok potonji to nije. S tim u vezi, teško je ignorirati činjenicu da je trenutačni standard hrvatske srednje klase usporediv sa standardom prosječnog radnika u bivšoj Jugoslaviji.

- Usporedbe između ekonomskog položaja radnika u bivšem sustavu i srednje klase danas su nostalgične papazjanije. Ljudi vole tako misliti jer su u ono vrijeme radnici uživali veću društvenu i ekonomsku sigurnost, sigurnost prihoda i zaposlenja. Ali zaboravljaju na par-nepar vožnju, nestašicu hrane i kave, inflaciju. To nije bio život u normalnom ekonomskom sustavu - tvrdi.

Dodaje i da je u to vrijeme postotak visokoobrazovanih bio relativno mali. Danas, gledamo li samo stručnu spremu, možemo reći da srednja klasa u Hrvatskoj čak i raste jer raste i broj visoko obrazovanih koji zauzimaju bolja radna mjesta. Tako smo 2001. godine imali 11,9 posto visokoobrazovanih, a 2011. 16,4 posto.

No, što je onda razlog ustrajavanja na floskuli da se nejednakosti produbljuju, a srednja klasa smanjuje?

- Isti onaj razlog zašto smo nekada bili zadovoljni dok smo se na more vozili 10 sati u Stojadinu i na plaži jeli paštetu i paradajz, a danas ako stojimo u koloni par sati u klimatiziranom automobilu to postaje prvorazredni nacionalni skandal - ironičan je Burić govoreći da pritisak potrošačkog društva rezultira time da aspiracije ljudi neprestano rastu.

Složit će se s time i njegov kolega Duško Sekulić, umirovljeni profesor sociologije s Pravnog fakulteta, i upitati tko danas puni trgovačke centre, ako ne srednja klasa?

- Teza o smanjivanju srednje klase je dramatizacija bez analitičnosti. Pa mi danas imamo bujanje srednje klase. Financijska savjetovanja, turističke agencije, IT sektor, advokati, sitni poduzetnici, pa nisu to sve bogataši - napominje.

Srednja klasa je rastezljiva, prema njemu, pripadaju joj i činovnici sa srednjom stručnom spremom, kao i visoki državni službenici.

- Govori se da srednja klasa ima životni stil, da idu na ljetovanje, u kazališta, na koncerte, ali to je jako heterogena skupina jer nema čimbenika koji ih povezuju. Zlatna mladež bi, recimo, bila više homogena skupina - tumači.

 

Prema Sekuliću, osnovni problem pri određivanju srednje klase u Hrvatskoj jest nedostatak podataka o imovini, točnije nekretninama. Čak je i Thomas Piketty, popularni francuski ekonomist i autor “Kapitala za 21. stoljeće”, shvatio da se adekvatna analiza nejednakosti u Hrvatskoj ne može napraviti, prisjeća se Sekulić. Kada nas je posjetio 2015. godine i zatražio sve podatke za analizu nejednakosti, dobio je one o dohotku građana, ali ne i o imovinskom stanju Hrvata, veli Sekulić.

- Visoke dohotke ima mali broj ljudi, a prava razlika je u imovini. Puno ljudi danas iznajmljuje stanove, apartmane, kuće. Pogledajte Dalmaciju. Danas su i rentijeri srednja klasa. Čak i da su zaposleni, recimo u pogonu, oni su sitni poduzetnici i rentanjem poboljšavaju svoj ekonomski položaj - napomenut će Sekulić.

Nekretninama, a posebno stambenom politikom bavio se i Gojko Bežovan, profesor sa zagrebačkog studija Socijalnog rada. Smatra on da je napredovanje hrvatske srednje klase zaustavio jedan događaj u nedavnoj hrvatskoj povijesti.

- Ljudi koji su trebali biti nova hrvatska srednja klasa zadužili su se sa skupim stambenim kreditima u švicarcima. Tu je hrvatsko društvo jednostavno puklo, a srednja klasa se slomila - tvrdi.

Simboličko traženje sredine

Primjer frenetičnog slučaja domaće srednje klase možemo naći u centru grada, kaže, gdje žive ljudi koji su bogati imovinom, ali su toliko osiromašeni da si te stanove ne mogu priuštiti, odnosno ne mogu plaćati skupe režije i održavati pročelja. Prema mišljenju Bežovana, problem je tu u nevoljkosti Hrvata da mijenjaju mjesto stanovanja, što je, pak, vani posve normalna stvar.

- U razvijenim zemljama vrijedi logika da se prilikom odlaska u mirovinu ljudi sele iz grada, u predgrađa, na periferiju ili sela gdje će živjeti jeftinije i bolje. No u hrvatskom slučaju to je bogohulno uopće predložiti - veli Bežovan.

Što je onda s obiteljskim stambenim kućama u predgrađu, te su svugdje u svijetu gotovo pa simbol srednje klase? Kod nas je situacija puno raspršenija, reći će Bežovan. Samobor, koji ima srednjoklasni prostorni identitet, nikad nije ostvario svoj puni potencijal. Ista je stvar i sa zagrebačkim kvartom Jarun koji je 80-ih i 90-ih bio izrazito popularan među ondašnjim činovnicima, pripadnicima srednje klase. Kako kaže, zbog nedostatka urbanističkog plana, osiguravanja lokaliteta, a u nekim slučajevima i partikularnih interesa investitora, “oaze” srednje klase, kao u američkim filmovima, kod nas nikada nisu realizirane.

Eto, sumiramo li naša otkrića možemo reći “hrvatska srednja klasa danas, to je visokoobrazovani profesionalac s plaćom od minimalno 5 tisuća kuna i stanom na Jarunu koji je kupio kreditom u švicarcima. Običava odlaziti na more iako si to ne može priuštiti, a povremeno će se počastiti i kakvom kazališnom predstavom ili koncertom”. No, vjerojatno bismo bili u krivu, onoliko koliko bismo bili u pravu. Morali bismo priznati da je naše traženje srednje klase uzaludno, ali simbolički jako kao i ono Diogena iz Sinope koji je tamo prije 2500 godina svijećom tražio “čovjeka”. Zaključit ćemo, stoga, riječima umirovljenog profesora Sekulića:

- Srednja klasa, to su oni koji se ne identificiraju ni bogatima niti siromašnima, oni se samoidentificiraju da su na sredini.