Paul Romer, profesor na Sveučilištu New York, dobitnik je ovogodišnje Nobelove nagrade za ekonomiju - zajedno s Williamom Nordhausom, ekonomistom sa Sveučilišta Yale - a osim po znanstvenom radu poznat je i kao poduzetnik koji je 2000. godine pokrenuo tehnološku aplikaciju/kompaniju za učenje Aplia, za što je prikupio desetak milijuna dolara rizičnog kapitala, te kao bivši glavni ekonomist Svjetske banke, odakle je ove godine otišao nezadovoljan zbog načina na koji se koriste podaci pri izradi godišnjeg izvještaja Doing Business.
Smatrao je da se metodologija prečesto mijenjala da bi rejting zemalja bio korektan, a općenito je bio prilično iziritiran stilom pisanja dokumenata i rada u toj instituciji čiji je istraživački odjel vodio. Njegova ostavka nakon samo 15 mjeseci bila je skoro pa skandal (trebao je biti glavni ekonomist Svjetske banke do rujna 2020. godine), ali trenutno to nitko ne spominje, mediji su fokusirani na Nobelovu nagradu i razloge zašto ju je dobio. Svi se slažu, s pravom, davno je i trebao jer njegov je rad imao golem utjecaj na polje ekonomije.
Kako su to jednostavno opisali u Business Insideru, nagrađen je za svoje životno djelo koje se svodi na to da nove ideje „rođene kroz tehnologiju, ohrabrene patentima i potaknute zdravom konkurencijom, mogu nositi održiv, dugoročni ekonomski rast“. Podsjetili su da je u svom blogu prije tri godine Romer napisao da, bazično gledano, gospodarstvo raste kad god ljudi preslože ili rearanžiraju resurse na način koji ih učini više vrijednima, ali ipak za ozbiljne rezultate treba fokusirana, kolektivna akcija, odnosno potpora istraživanju ali i zaštita patenata.
Romerovi nalazi
On je zapravo nagrađen za seriju članaka s kraja 80-ih i početka 90-ih godina prošlog stoljeća, što je kasnije postalo poznato kao Nova teorija rasta, ili Endogena teorija rasta. Dotad se istraživalo kako investicije mogu generirati rast, ali se pokazalo da one ne mogu objasniti rast kakav smo doživjeli u zadnja dva stoljeća. Komponenta koja je nedostajala je tehnološka promjena, ali za to nije postojala teorija. Romer se time počeo baviti još kao doktorand na Sveučilištu Chicago početkom 80-ih shvaćajući da tehnološka napredovanja nisu tek nešto što ulazi u ekonomiju iz vanjskih izvora (nije egzogeno), kako se dotad smatralo, nego se stvara kao namjerna aktivnost na tržištu (endogeno).
„Romerovi nalazi nam omogućuju da bolje razumijemo koji tržišni uvjeti potiču stvaranje novih ideja za profitabilne tehnologije. Njegov rad pomaže nam u oblikovanju institucija i politika koje mogu ojačati ljudski prosperitet jačanjem pravih uvjeta za tehnološki razvoj“, stoji, među ostalim, u službenom obrazloženju za dodjelu Nobelove nagrade Švedske kraljevske akademije znanosti. Romerovi se radovi stoga čine kao pravo štivo za vladajuće elite – znanstvenici su to odavno svladali i prihvatili - pa i one u Hrvatskoj. Mi ulažemo manje od jedan posto BDP-a u istraživanje i razvoj, daleko manje od razvijenih zapadnih zemalja, dok je posve jasno da nužni, daleko brži gospodarski rast za eliminiranje zaostatka za ostalim srednjoeuropskim zemljama, ne možemo postići bez tehnološkog, inovativnog razvoja.
Hrvatska jednostavno ostvaruje premalu stopu rasta, to znači da smo osuđeni da ostajemo u stražnjem redu. „Dugoročne razlike u stopama rasta imaju zapanjujuće posljedice. Ako dva gospodarstva kreću s jednakim BDP-om po glavi, ali jedno raste po stopi 4 posto većoj, postat će pet puta bogatije u 40 godina. Skromniji, 2-postotni rast, udvostručit će nacionalni dohodak u 40 godina“, stoji u obrazloženju Nobelove nagrade za Romera koji je proučio zašto se događaju takve, uporne razlike među zemljama u stopama rasta. Primjerice, Hrvatska sada raste stopom ispod tri posto, dok primjerica Slovenija raste 4,5 posto, Poljska, 4,4 posto, Slovačka 3,9 posto, Češka 3,1 posto...
Romer je konstruirao model koji ističe presudnu ulogu znanja i ideja u ekonomskom rastu. Podijelio je ekonomiju u dva sektora, realni i onaj ideja, što mu je omogućilo da artikulira i identificira ključne odrednice povrata inovacija. Objekti, fizički kapital u ekonomiji su oskudni i podložni zakonu opadajućih prihoda, zaključio je, dok znanje i ideje, s druge strane, nikad nisu oskudni. Stoga, akumuliranje ideja, rast koji guraju ideje, može biti dugoročno održiv.
Ukratko, zaključak je, promocija ekonomskog rasta događa se izravno kroz promociju znanosti.
Moćna kombinacija
Znanost je i ranije bila promatrana kao javno dobro, ali Romer ju je jasno označio kao motor gospodarskog rasta i prosperiteta. Stoga, ako države žele potaknuti rast, njihove ekonomske politike moraju ohrabriti ulaganje u istraživanje i razvoj novih ideja te subvencionirati akumulaciju ukupnog ljudskog kapitala na razini države. Tržišta, naime, načelno ne nagrađuju u potpunosti kreatore novih znanja za ukupnost njihovih inovacija, što znači da se provodi premalo R&D-a. S druge strane, tržišni uvjeti mogu proizvesti i previše R&D-a, pa kao posljedica te kreativne destrukcije strada previše kompanija, ili nastanu društveno štetne tehnologije (primjerice, omogući se preveliko korištenje fosilnih goriva, čime se šteti klimi)… Zato su bitne dobro dizajnirane mjere ili politike vlada, one koje donose i R&D potpore i reguliranje patenata (oni daju pravo na monopol na ideju određeno vrijeme i na određenom prostoru), a to nije bitno samo u okviru jedne zemlje nego globalno.
Što se samih kompanija tiče, Romer je pokazao kako njihovom spremnosti na inovacije vladaju ekonomski razlozi.
U jednom intervjuu iz 2007. godine, dok je još bio profesor na Sveučilištu Stanford, Romer je govorio o važnosti ideja, ulozi institucija i pravnom okruženju za poticanje novih ideja te kako se one šire izvan nacionalnih granica pomažući ljudima širom svijeta. Među ostalim, pitao se kako formulirati javne politike prema idejama.
„Trebamo li ih tretirati više kao tržište ili više kao znanost, sa snažnim vlasničkim pravima kao na tržištu, ili sa slabim vlasničkim pravima kao u znanosti? Mislim da smo mi u SAD-u tu pronašli zdravu srednju točku,“ rekao je, misleći na to da postoji jako obrazovanje i znanost s jedne strane, te tržišni mehanizmi, prava vlasništva i sloboda natjecanja, s druge.
„Institucije tržišta, široko gledano, i institucije znanosti – oboje smo dobro posložili. Ta kombinacija je tako moćna. Mnoge nacije u svijetu su pokušale pogurati samo institucije znanosti, i uče, ali sporije su u potpunom prihvaćanju institucija tržišta“, ocijenio je.
Vlasnička prava na ideje su zapravo poticaj ljudima da otkrivaju, ali ona nisu neograničena kao klasična vlasnička prava.
Od većine novih stvari koje otkrijete, kaže Romer u intervjuu, možete potencijalno postati bogati jer dobijete vlasnička prava, poput patenta ili copyrighta. Može vas štititi i sama tajnovitost. „Možete sprječavati ljude da vas kopiraju, ali ta vlasnička prava nisu savršena. Ne traju vječno kao vlasništvo nad zemljom. Netko vas može kopirati. Može se početi natjecati s vama. Ideje procure“, poručuje Romer. Nakon toga, želite li ostati u biznisu, napredovati, morate smisliti nešto novo, produktivnije.