Deseta obljetnica

Što se promijenilo od bankrota stoljeća, kada je cijeli svijet potonuo u ponor recesije?

AUTOR:

OBJAVLJENO:

15.9.2018. u 13:24

AUTOR:

OBJAVLJENO:

15.9.2018. u 13:24

The Lehman Brothers headquarters is seen in New York., Image: 13393487, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Alamy
Profimedia, Alamy

Zgrada Lehman Brothersa

Velika investicijska banka Lehman Brothers podnijela je zahtjev za bankrot 15. rujna 2008. Preopterećena lošim paketima financijskih instrumenata vezanih uz neotplative hipotekarne kredite i ostavljena na milost burzovnim mešetarima koji su još dva mjeseca prije nanjušili krv, uprava banke mogla je samo promatrati kako dionice jedne od najstarijih američkih financijskih institucija tonu ispod najniže zamislive razine. Nastojanja da se Lehmanu pronađe kupac, što je pokušala organizirati politika, propala su jer je Dick Fuld, predsjednik Uprave Lehmana, unatoč svakome vidljivoj prijetnji propasti, odbio umanjiti vrijednost kompanije. Lehman je postao jedna od najvećih žrtava globalne krize 2008. i do danas je poznat kao najskuplji bankrot u američkoj financijskoj povijesti.

Tog ponedjeljka, 15. rujna 2008., hodao sam financijskim središtem New Yorka s optimističnim zadatkom. Kao prvi (pokazalo se i jedini) urednik hrvatskog izdanja Forbesa, finalizirao sam dogovore o izdanju koje je krenulo dva mjeseca kasnije. Uredništvo magazina tada je još bilo u neposrednoj blizini financijske četvrti na donjem kraju Manhattana. Dvije stvari odmah su bile vidljive: restorani su bili prazni, a velik broj ljudi na ulicama nosio je kartonske kutije. Financijski se sustav urušavao, budućnost je bila neizvjesna, reakcije tvrtki na Wall Streetu bile su strelovite. Kolegij Forbesa odlučio je upravo dovršen broj magazina, čiji su kontrolni primjerci već bili otisnuti, baciti u smeće i krenuti ispočetka kako bi u dva dana napravili specijal o, pokazalo se, najvećoj financijskoj krizi od Velike depresije.

Prva žrtva - Island

Subprime hipotekarni kredit, temelj svega lošega što je na kraju 2008. rezultiralo velikim krahom, u svojoj biti nije bio previše različit od Hrvatima dobro poznatih kredita u švicarskom franku. Obje metode poslužile su kao bankarski trik da kredit dobiju oni koji bi inače bili kreditno nesposobni, u oba se slučaja bankarima i dužnicima to obilo o glavu. Srećom po hrvatske banke (i ekonomiju općenito), dug u švicarcu nije nikada bio dovoljno velik da ugrozi njihovo postojanje. Europske banke, međutim, nisu bile pripremljene na snažan odjek propalih loših hipoteka koji je stigao iz Amerike. Zbog izloženosti na američkom tržištu, europski bankari nisu više mogli trpjeti nagomilane rizike na domaćem kontinentu. Prvo je pao Island, ali onda su krenule krize u Grčkoj, Irskoj (kratko), pa Španjolskoj, Portugalu, Italiji...

Deset godina nakon izbijanja krize, i nekoliko godina nakon njezina završetka, mi još nemamo odgovor na pitanje je li kriza označila početak kraja sustava kakav poznajemo. Ipak tijekom tog desetljeća naučili smo puno o odnosima koji vladaju između financijskog svijeta i politike.

Kenneth Rogoff, bivši MMF-ov šef analitike, danas profesor na Harvardu, krenuo je ovih dana u novi rat s predrasudama, pišući o nedavno objavljenoj knjizi pod naslovom “Crashed” (Razbijeni), koju je napisao njegov kolega sa Sveučilišta Columbia Adam Tooze, a koja opisuje povijest globalne financijske krize od propasti Lehman Brothersa do dolaska Donalda Trumpa.

“Sve što vam treba da biste razumjeli poantu je riječ ‘odricanje’”, piše Rogoff. Tu tešku riječ, koja označava politiku teških rezova, Tooze je u svojoj analizi krize upotrijebio 102 puta, a da zapravo nijednom nije objasnio puno značenje tog odricanja i tih rezova. Znači li to smanjivanje državne potrošnje i zaduženosti ili samo usporavanje ritma trošenja i zaduživanja, pita Rogoff. Kao povijesno najsvježiji primjer navodi krizu eurozone. “Kažu da je Grčka bila prisiljena proći kroz najdrakonskiji program koji je ikada nametnut nekoj modernoj demokraciji”, piše Rogoff. Ono što se stvarno dogodilo je da su MMF i Europska centralna banka u suradnji s Europskom komisijom u Grčku upumpali daleko više novca nego što je Grčka kratkoročno morala otplatiti svojim kreditorima kako bi mogla opet samostalno izaći na financijska tržišta.

MMF-ov program izbavljenja Grčke, čiji bi se krah tko zna kad dogodio da se američka kriza nakon pada Lehmana nije prelila na europske banke, velike grčke kreditore, bio je znatno mekši od programa koji je krajem devedesetih bio nametnut posrnulim “azijskim tigrovima”. Te su zemlje bile primorane po kratkom postupku svoje vrtoglave minuse pretvoriti u pozitivan saldo na računu. Nije zato nimalo čudno što su lideri azijskog financijskog svijeta podigli glas zbog mekog MMF-ova stava prema Grcima, koji su pripisivali činjenici da je MMF-u na čelu uvijek Europljanin.

Nezdrava demokracija

Tijekom povijesti, piše Rogoff, nije bilo neuobičajeno da se bankovne krize pretvore u dužničke krize vlada pojedinih država. Nekoliko nedavno objavljenih istraživanja naglašavaju činjenicu da zemlje s visokom zaduženošću države nakon financijskih kriza pate od znatno dubljih recesija jer im je smanjen prostor za prilagodbu državnih troškova. Zato sustavne financijske krize mogu voditi prema desetljećima niskog ili nikakvog rasta, piše Rogoff. Hrvatskim građanima nije teško zaključiti da je u pravu.

Globalna financijska kriza koja je izbila prije deset godina imala je dugotrajno pripremno razdoblje, zbog čega je ostavila i dugotrajne posljedice. Lehman Brothers pali su prvi (pola godine prije njih urušavao se Bear Stearns, ali spasio ga je JP Morgan jeftinom akvizicijom), američki Fed preuzeo je American International Group (AIG) kako bi prekinuo lančano urušavanje sustava. Brzina razaranja bila je takva da su primjenjive samo usporedbe s najgorim povijesnim događajima - slomom burze 1929. ili “ekonomskim 11. rujna, primijetio je George Packer u New Yorkeru. Slom koji se dogodio 2008. izbrisao je devet milijuna radnih mjesta, oduzeo devet milijuna domova, izbrisao mirovinske račune i izgurao milijune Amerikanaca iz udobnosti života u srednjoj klasi. A tu govorimo samo o Amerikancima.

Slom je pokazao još nešto - stanje demokracije u SAD-u nije bilo zdravo. Prvi simptomi bolesti pokazali su se tri tjedna nakon inauguracije predsjednika Baracka Obame, u veljači 2009., kada je ekonomija gubila 700 tisuća radnih mjesta mjesečno. Kongres je izglasao zakon o pomoći, 700 milijardi dolara težak paket poreznih rezova, izravne pomoći ugroženim državama ili sredstava za investiranje u infrastrukturu, što su ekonomisti smatrali jedinim mogućim načinom preživljavanja. Zakon su poduprla samo tri republikanska senatora i nijedan republikanski kongresnik. Umjesto da se uključe u pomoć spašavanju ekonomije u čijoj je propasti njihova stranka obilno sudjelovala, odlučili su sabotirati svaki pokušaj demokrata da zaustave katastrofalno urušavanje sustava. Računali su da će se sustav urušiti, a Demokratska stranka koja je vodila program spašavanja morala bi u tom slučaju preuzeti i teret krivnje za neuspjeh. “To je bila briljantno amoralna strategija, a pokazalo se da je prilično dobro funkcionirala”, napisao je Packer. Paralele na domaćem teritoriju ne moramo tražiti daleko. Permanentni rat “vlasti” i “oporbe”, koja svoj jedini smisao pronalazi u opiranju, nešto je čemu svjedočimo svaki dan i to je jedan od najtežih utega koji Hrvatskoj osigurava poziciju na dnu Europe.

Bijesni Hank Paulson

Još jedan citat iz New Yorkera: “U godinama nakon sloma mogli ste osjetiti raspadanje tkiva države. Alternativni populistički pokreti kao što su Tea Party i Occupy Wall Street podigli su se kao glas bijesa protiv establišmenta, hranjeni osjećajem da će zavjera elite, vlasti i biznisa uspjeti pobjeći od kazne za počinjeni kriminal. Ljevica je svoj bijes okrenula protiv korporacija i banaka; desnica je za nedaće okrivila birokrate, manjinske grupe i imigrante. Rastući ekstremizam, pogotovo među Republikancima, onemogućio je da činjenice koje su otkrili mediji, ili umjereniji političari, imaju bilo kakav utjecaj. Povjerenje javnosti u gotovo sve američke institucije odjednom je isparilo.”

Pravo pitanje danas glasi: što se dogodilo sa zapadnim svijetom otkad je propao Lehman Brothers? I to nije pitanje samo za Ameriku i njezinu dezorijentiranu trampovsku političku infrastrukturu, jer analogije se, samo s različitim imenima političkih protagonista, mogu pronaći posvuda, od europskog intelektualističkog “pokreta otpora” (DiEM25) koji predvode Yanis Varoufakis i Srećko Horvat, preko diletantskog Živog zida u Hrvatskoj, do daleko opasnijih ultradesnih pokreta u Francuskoj, Njemačkoj, Skandinaviji, Mađarskoj, sve do politički posve iracionalnog UKIP-a britanskog kralja populista Nigela Faragea, kojem je uspjelo progurati Brexit.

Hank Paulson, američki ministar financija u vrijeme Baracka Obame, čovjek kojega se može smatrati najodgovornijim za akcije tadašnjeg spašavanja Wall Streeta, priznao je da je bio zaprepašten i bijesan kada je shvatio da su mnogi menadžeri banaka, nakon što su primili izdašne injekcije novca poreznih obveznika, odlučili sebi isplatiti bonuse. “Ništa od toga što su oni tada napravili nije bilo protuzakonito, ali to je bio potez koji je pokazao njihovo posvemašnje pomanjkanje svijesti o tome kako ih percipira američka javnost”, rekao je Paulson. Okej, moglo bi se reći da to što Paulson, koji je prije ulaska u politiku bio CEO Goldman Sachsa, danas bankare poučava etici nije lišeno ironije. Jedna rečenica, međutim, ukazuje na stav profesije koja je dugo vladala svijetom, a sada se osjeća nesigurnom: “Bankarstvo nije samo vrlo časna profesija, to je vrlo potrebna profesija”, rekao je Paulson u intervjuu New York Timesu.

Problemi koji su doveli do krize 2007./2008. i pada Lehman Brothersa, a svijet uveli u dugu recesiju, mogu se svrstati pod četiri stavke: pretjerano zaduživanje, pogrešan sustav nagrađivanja bankarskih menadžera, slabu regulativu i moralni hazard. U svakom od tih područja do danas su, pogotovo u Europskoj uniji, vidljive određene reforme, ali nigdje te reforme nisu otišle dovoljno duboko. Zato neka buduća slična kriza nije nemoguća, kao ni novo iskupljivanje banaka (ili nekih drugih velikih biznisa za koje se zaključi da su “preveliki da bi propali”). Novac poreznih obveznika tu opet može odigrati ključnu ulogu, ali dogodi li se takav scenarij, može se očekivati i novi val bijesa javnosti koja je zasićena ponavljanjem takvog modela.

Rođenje Behemota

“Nijedna banka ne smije se smatrati prevelikom ili previše kompleksnom da bi ju se prepustilo propasti, ali gotovo je svaka banka prevelika da bi se smjela dopustiti njezina brza likvidacija usred krize”, napisao je Paulson u svojoj knjizi o financijskoj krizi (prvo izdanje objavljeno je 2010. godine, neposredno nakon američkog izlaska iz krize).

Sjenu na cijelu veliku akciju spašavanja Wall Streeta, ali i na slične (iako tehnički različite) akcije u EU za vrijeme krize eura, baca činjenica da su oni koji su preživjeli danas veći i jači nego ikada i da je danas još manja vjerojatnost da bi ih se bez intervencije ostavilo da propadnu. Američka bankarska industrija koja je nekada bila vrlo raspršena danas je pod dominacijom šest Behemota: Bank of America, Citigroup, Goldman Sachs, JPMorgan Chase, Morgan Stanley i Wells Fargo, s time da je ova posljednja već dugo u velikim vlastitim problemima. Sličan obrazac vidimo i u Europi, gdje se nakon krize koja je pokopala nekoliko banaka u teže pogođenim državama (najteže su prošle Italija i Španjolska) cijeli sektor konsolidira u rukama nekolicine najvećih igrača, s time da će u EU dodatnu, još nedefiniranu ulogu u oblikovanju buduće bankarske scene imati i Brexit.

Postavlja se i pitanje što banke tjera da postanu lošima, je li to loša profesionalna kultura utemeljena na sustavu besramnog nagrađivanja ili je riječ o nedostatku čvrste regulative. Teorija koja u fokus stavlja kulturu poslovanja temelj je današnjih populističkih pokreta koji bankare i velike korporativne igrače vide kao pohlepne nasilnike s ambicijama da u svojoj sredini zavladaju poput feudalaca. Kada se rušio britanski Barclays (koji na kraju nije pao, čak je preživio bez državne infuzije), otkrilo se da je vrh banke, s nekoliko drugih top-menadžera u “prijateljskim” velikim bankama, sudjelovao u namještanju Libora (nedavno Brexitom eutanazirane londonske kamatne stope za trgovanje valutama, ključne za određivanje kamatnih stopa za kredite). Menadžerski vrh Barclaysa tada je zarađivao 30-ak posto više od svojih kolega u konkurentskim bankama i ti su ljudi bili uvjereni da im upravo takva naknada pripada. Ipak, na kraju se ključem problema može smatrati porozna regulativa, čije su rupe bile dovoljno velike za pokretanje mutnih akcija. Naravno, uvijek se može govoriti i o tome da je slaba regulativa plod određenog kulturnog miljea.

I još jedno pitanje koje se stalno ponavlja: je li američka savezna vlada ipak trebala spasiti Lehman Brothers i spriječiti najveći financijski krah nakon velike depresije?

Dick Fuld, tadašnji šef Lehman Brothersa, nikada nije prestao tvrditi da je Fed mogao zaustaviti raspad Lehmana tijekom vikenda uoči kraha (11./12. rujna 2008.) jednako kako je nedugo nakon toga zaustavio propadanje Goldman Sachsa i Morgan Stanleyja - velikom pozajmicom. “Da je Lehmanu bio zajamčen jednak tretman čak i tog zadnjeg vikenda, imali bismo vremena barem za uredno završavanje posla, ako ne i za akviziciju koja bi zaustavila bankrot, a onda i spriječila lančani efekt krize koja je uslijedila”, rekao je.

Tadašnji šef Feda Ben Bernanke u svojem je svjedočenju Kongresu ponovio da Fed nije imao ovlasti kako bi spasio Lehman. Zakon o Federalnim rezervama iz 1934. propisuje da Fed može posuditi velike iznose novca uzdrmanim tvrtkama, ali samo ako tvrtka može ponuditi adekvatan zalog. Lehman nije imao za zalog ništa što bi dosegnulo vrijednost potrebne pozajmice od nekoliko desetaka milijardi dolara i vlada nije imala nikakve druge mogućnosti osim poslati ga u kontrolirani stečaj. Svaki drugi pokušaj spašavanja bio bi kršenje zakona, rekao je Bernanke.

Strašna pogreška

Što, međutim, da su Fed i ministarstvo financija (Bernanke i Paulson) prihvatili Barclaysov prijedlog za preuzimanje Lehmana i banci osigurali financiranje do dovršetka te transakcije? Bi li to bilo dovoljno da se kreditori i ostali sudionici tržišta uvjere da razloga za paniku nema?

Christine Lagarde, današnja direktorica MMF-a koja je u to vrijeme bila francuska ministrica financija, američko odustajanje od pomoći Lehmanu tada je nazvala “strašnom pogreškom”. David Wessel, autor još jedne knjige o krizi, “In Fed We Trust”, piše kako je i Jean-Claude Trichet, tadašnji šef Europske centralne banke, u neslužbenim kontaktima također kritizirao američko nedjelovanje. “Nikada nismo ni pomislili da bi Amerikanci mogli dopustiti propast Lehmana”, citira Wessel Tricheta. Činjenica je, međutim, da su Paulson i Bernanke u mjesecima koji su dijelili krize u Bear Stearnsu i Lehman Brothersu pokušali uvjeriti Kongres da uvede set zakona koji bi im pružio dodatne alate za borbu s većim krizama, ako koja iskrsne. Uspjeli su tek kada je Lehman zaronio; tada je Kongres izglasao zakon koji ministarstvu financija daje na raspolaganje 700 milijardi dolara za spašavanje sustava, što je Paulson odmah i iskoristio. Međutim, da Lehman nije potonuo, taj zakon vjerojatno nikada ne bi bio izglasan.

Pozitivna strana priče koja je započela s Lehmanom, a recimo da završava s nedavnim grčkim izlaskom iz bailouta, radikalno je podizanje razine opreza. Nove financijske regulative u SAD-u i u Europskoj uniji danas bankama daju znatno manje prostora za lov u mutnom. Velika financijska kriza ostavila nas je s još jednim pitanjem neriješenim: je li razdoblje bankocentričnog globalnog poretka sazrelo za promjenu vlasti? Populistički pokreti čijem uzletu svjedočimo izravan su rezultat zasad još tihe pobune onih koji se u takvom sustavu osjećaju potlačenima.