Hrvatska tranzicijska kornjača

Slijedi ekonomsko usporavanje, Imamo li kritičnu masu mozgova koji bi smišljali odgovore?

AUTOR:

OBJAVLJENO:

17.2.2019. u 15:34

AUTOR:

OBJAVLJENO:

17.2.2019. u 15:34

Pula, 250913.
U samom centru Pule u Smareglinoj ulici u duzini od samo pedesetak metara zatvorena su i napustena cetiri poslovna prostor, dok se odmaj iza ugla u Laginjinoj nalaze jos dva. U sirem centru grada tako bi se moglo izbrojati vjerojatvo stotinjak zatvorenih i napustenih poslovnih poslovnih prostora. Na fotografiji: bivsa trgovina odjece.
Foto: Goran Sebelic / CROPIX
Goran Sebelic / CROPIX

Ilustracija, napuštena trgovina

Slovački gospodarski rast u 2019. godini Europska komisija sada procjenjuje na 4,1 posto, rumunjski 3,8 posto, bugarski 3,6 posto, mađarski 3,4 posto, slovenski 3,1 posto… a hrvatski na 2,7 posto. Dakle, najsporiji smo u okolici.

Navikli ste na taj opis Hrvatske kao tranzicijske kornjače, niste impresionirani usporedbama, drži vas u dobrom raspoloženju pozitivna statistika ministra financija Zdravka Marića i mirni ton premijera Andreja Plenkovića? Uzmite ipak u obzir da se priprema mogući širi vanjski ekonomski “twist” koji naš “oklop” stavlja pod pritisak.

Među ostalim, Njemačka je, po najnovijim projekcijama Europske komisije, na 1,1 posto rasta, Italija na samo 0,2 posto. Kako su nam te dvije zemlje glavni trgovinski partneri u EU, očito je da bismo mogli biti ozlijeđeni u slučaju njihova daljeg pada ili sporijeg oporavka. Koliko, to nitko ne zna; za iduću se godinu u ovim okolnostima predviđa da će hrvatsko gospodarstvo rasti skromnije (2,6 posto – kaže Komisija, 2,5 posto – očekuje Vlada).

Hanzamedia

Grafički prikaz: Procjena gospodarskog rasta za 2019. godinu, podaci Europske komisije

 

Izvoz roba u takvim okolnostima vjerojatno neće bujati kako bi bilo poželjno, oslanjat ćemo se malo više na snagu izvoza usluga, čiji je motor turizam. Potrošnja. Čak i dok je zadnjih godina robni izvoz u Europsku uniju silno rastao, što je povezano s ulaskom Hrvatske u članstvo EU, primjetno je da raste i manjak u robnoj razmjeni jer je naše tržište otvoreno za europske kompanije, odnosno uvoz. Što nas, dakle, na tom polju čeka, koliki jaz? Pitanje je otvoreno, a Hrvoje Stojić, ekonomist Addiko banke, ukazuje da je trenutačno na 17,5 posto BDP-a (što je manje, doduše, nego pretkrizne 2008. godine). Analitičari ipak uglavnom detektiraju pogoršanje strukture hrvatskog gospodarskog rasta u kojem jača udjel potrošnje više nego izvoza, ali tješe da je on još na daleko zdravijim temeljima nego početkom 2000-ih, a mi otporniji na udarce.

Kad se pak s tih kratkoročnih momenata prebacimo na dugoročne trendove, nelagoda bi se lako mogla pretvoriti u strah. Ekonomisti upozoravaju da na horizontu nema naznaka da će dosadašnji slab intenzitet konvergencije prema razvijenim zemljama biti promijenjen, ubrzan. Za to sada nemamo temelja ma koliko se osvrtali, a s prosječnom stopom gospodarskog rasta od tri posto izgledno je da ćemo uhvatiti korak s vodećim europskim gospodarstvima za 30-40 godina. Prosjek rasta EU-28 u ovoj godini očekuje se oko 1,5 posto, a eurozone 1,3 posto.

Ugrubo, situacija je sljedeća: nakon dugog niza dobrih godina prijeti globalno ali i europsko usporavanja (možda i ozbiljnija kriza, ne zna se), koje će se na nas neizbježno preliti, a s druge strane stoji naš loš “ekonomski genski kod”. Čak i Amerika, o čijem se snažnom gospodarstvu i burzama čitaju spjevovi u medijima, pokazuje naznake mogućeg usporavanja, a MMF je drugi put u tri mjeseca smanjio prognoze rasta svjetskog gospodarstva. Analitičarka RBA Zrinka Živković Matijević pokazuje nam zanimljiv grafikon koji govori da sadašnji ciklus američke ekonomske ekspanzije traje 116 mjeseci, a povijesno je najdulje takvo razdoblje ondje trajalo 120 mjeseci…

Kad se sve to uzme u obzir, rizici rastu. Opravdano se možemo pitati koliko smo, unatoč trenutačno stabilnoj makroekonomskoj situaciji i gospodarskom rastu, sigurni u ovom našem zakutku Europe, te jesmo li zbog kombinacije vanjskih i domaćih razloga zaista osuđeni na toliko zaostajanje koje ekonomisti opisuju?

“Ne zaostaje Hrvatska za drugim srednjoeuropskim i istočnoeuropskim članicama Europske unije po investicijama, nego po ukupnoj faktorskoj produktivnosti, po čemu smo najslabiji od svih”, komentirao je na nedavnom skupu na Zagrebačkoj burzi o očekivanjima na domaćem tržištu kapitala Vedran Šošić, glavni ekonomist Hrvatske narodne banke. Govorio je o produktivnosti koja nam pokazuje razinu primjene znanja, vještina i tehnologija, odnosno koliko su investicije njima bogate.

Zagreb, 121216. Trg Hrvatskih velikana, HNB.
Predavanje Vedrana Sosica, viceguvernera HNB-a na temu Poluutemeljeni optimizam ubrzavanje na starom putu.
Na fotografiji: Vedran Sosic.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / HANZA MEDIA
 

Osnivači hrvatskog think-tanka Polazišta i perspektive (PiP), bivši bankar u Zagrebačkoj banci, sada investitor i član utjecajne Trilateralne komisije Franjo Luković te bivši novinar, publicist i ekonomski analitičar Željko Ivanković poručuju nam ovih dana da Hrvatskoj nedostaje vitalnosti: gospodarske, demografske, inovacijske. S takvom se ocjenom prilično lako složiti, ali kako tu vitalnost povećati i smanjiti jaz prema razvijenijima, o tome u Hrvatskoj ne postoji ni jasna ideja ni rasprava. Postoje razne državne strategije, koje smo napisali uglavnom zbog ulaska u EU i korištenja europskih fondova, ali naša se realnost odvija uglavnom u ad hoc maniri. Lijepo je - ili zastrašujuće - ovih dana oslikava i slučaj Uljanika gdje uopće nije jasno što je nacionalni interes koji bi opravdao (ili ne) golemi financijski angažman države, niti za raspravu postoje argumenti. Srećom, postoji jedan vanjski arbitar, Europska komisija, i pravila o državnoj pomoći.

Pokazuje se pak, kroz studiju koju je inicirao PiP uz financijsku potporu HUP-ove Udruge ugostiteljstva i turizma, da je i turizam, naš najznačajniji gospodarski sektor čiji uspjesi i milijarde kuna prihoda čine 16 posto BDP-a, suočen s iskušenjima. Dakle, i ono što mislimo da ide samo od sebe, bez previše filozofiranja, izaziva latentnu glavobolju. Ta studija, pod nazivom “Ključna pitanja održivosti hrvatskog turizma”, zapravo je skeniranje povijesnog i aktualnog stanja sektora i preporuke koje potpisuju četiri autora - Hrvoje Šimović s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, Neven Ivandić iz Instituta za turizam te Emanuel Tutek i Siniša Tatalović iz Horwath HTL-a. Jedna od ključnih poruka jest da je hrvatski model turizma vjerojatno već dosegao svoje granice rasta i, ne počne li se temeljito mijenjati, prestat će biti jedan od snažnih motora.

Studija je svakako vrijedna pozornosti već i zbog toga što donosi popis problema, a glavna je ideja okret od masovne apartmanizacije i kampova te orijentacija prema snažno pozicioniranom hotelskom biznisu koji trenutačno čini tek 15 posto kapaciteta. Autori zaključuju da od turizma, koji je okosnica makroekonomske stabilnosti, zarađujemo daleko manje nego što bismo mogli; imamo 67 posto manje primitke po noćenju od europskog prosjeka. Trebalo bi postupno mijenjati sve, od načina upotrebe prostora i ponude preko proizvodnje kadrova do vrste i visine poreza. Primjerice, ukazuju, prevladavaju kapaciteti u privatnom smještaju, rentijerstvo, a niski iznos paušala koji plaćaju iznajmljivači čini ih privilegiranim slojem u društvu - njihov godišnji porez mogao bi se usporediti s mjesečnim davanjima na prosječnu radničku plaću. Treba razmisliti i o porezu na nekretnine, a i iznosu PDV-a na turističke usluge...

Hrvoje Stojić, jedan od nekoliko domaćih makroekonomista kojem je studija prezentirana, ne vidi dramu koja bi neposredno prijetila turizmu. Studija zaista potvrđuje da on nije na zdravim temeljima, ima nisku dodanu vrijednost i generira sivu ekonomiju, a radnika evidentno nedostaje, ali neke su njezine teze ipak pomalo teoretske. Primjerice, ukazuje, lani su prvi put prihodi od turizma više rasli od rasta broja noćenja, što znači da se počinje događati pomak u lancu vrijednosti. Aplikacije poput Airbnba i Booking.coma, nakon prvobitnog buma do kojeg su dovele, postupno će tržišno regulirati privatni smještaj u skladu s njegovom kvalitetom usluge, smatra. S druge strane, operativne marže hrvatskih hotelijera više su od onih mediteranskih, tako da su investicije u zapostavljeni segment hotela s 4 zvjezdice i više isplativije nego ranije…

Reklo bi se, “nevidljiva ruku tržišta” djeluje, ali pitanje je možemo li spokojno čekati efekte. Ako ne, imamo li mi za promjenu institucionalni i izvršni kapacitet, sve kad bismo imali (političku) volju? Je li dovoljno samo popraviti opću poslovnu klimu? Treće, jesmo li sigurni da je više prihoda i još snažnija ovisnost BDP-a o turističkom sektoru ono što je interes države? Ili mi trenutačno i nemamo druge jake karte pa je smjer koji sugerira studija PiP-a prava premosnica, kupovanje vremena do neke nove ekonomske realnosti u kojoj će Hrvatska možda više inovirati, ulagati u nove tehnologije i proizvoditi? Ili u kojoj će izvoz IT usluga, te virtualne supstance koja čini srž današnje ekonomije, nadmašiti onaj turistički? Pitanje svih pitanja je, zapravo, imamo li kritičnu masu mozgova koji bi smišljali odgovore i kreirali volju za promjenom.