Rast plaća mora pratiti rast produktivnosti rada i ne smije je prelaziti kako bi ekonomija ostala konkurentna, jedno je od načela na koje se pozivaju ekonomisti. A produktivnost je u Hrvatskoj, tvrde, niska - negdje na 70 posto prosjeka EU.
Međutim, da se ekonomija vodila tim načelom i da su plaće doista rasle jednakom brzinom kao i produktivnost rada, prema izračunima Europskog sindikalnog instituta (ETUI) i Europske konfederacije sindikata (ETUC), stopa rasta plaća u periodu od 2000. do 2016. trebala je biti četiri puta viša nego što je u stvarnosti bila. Konkretno, produktivnost radnika narasla je na razini EU za 10 posto, a plaće za - 2,5 posto.
Slični je omjer zabilježen i u Hrvatskoj: produktivnost je porasla za čak 42 posto, a plaće za 11 posto. Pritom se, kaže Krešimir Sever, čelnik Nezavisnih hrvatskih sindikata, ne radi o stvarnom iznosu plaće - on se u promatranom razdoblju udvostručio - nego o realnoj vrijednosti prosječne plaće i onome što si s tom plaćom radnik može priuštiti. Produktivnost se, pak, odnosi na vrijednost realnog BDP-a podijeljenog na broj radnika - dakle, koliko zapravo radnik doprinosi gospodarstvu.
Crvena boja: Rast produktivnosti; Zelena boja: Rast plaća (2010.-2016.)
- Ako plaće kontinuirano zaostaju za produktivnošću, radnici ne dobivaju pošteni dio proizvedenog bogatstva. To nije samo duboko nepravedno nego i ekonomski štetno jer rast ne ispunjava svoj potencijal. Prihod od rada glavni je izvor dohotka kućanstava, a privatna potrošnja čini najveći dio ukupne potražnje. Ako realne plaće zaostaju za rastom produktivnosti, prihodi od plaća ne rastu, zbog čega posljedično ne raste ni potrošnja, a to utječe i na ulaganja. To pak nije poticaj za ulaganje u tehnologiju, čime se sprečava budući rast produktivnosti, a time i konkurentnost - zaključuje Bela Galgoczi, istraživač iz ETUI-a.