Domaći proizvođači jagoda jučer su ispred jednog trgovačkog centra u Zagrebu besplatno dijelili jagode u znak prosvjeda protiv, kako navode, “uvoznih jagoda koje dampinškim cijenama uništavaju njihovu proizvodnju”.
Nemoguće je, kažu, proizvesti mjericu jagoda od pola kilograma za manje od 12 kuna jer su troškovi proizvodnje visoki, a prava je muka doći do radne snage za berbu. Stoga od trgovačkih centara traže da, u vrijeme kad je domaćih jagoda najviše, na svojim policama daju prednost domaćim proizvođačima kako njihova proizvodnja ne bi propala.
Za prosvjed su odabrali trgovački centar koji se ogradio od njihovih tvrdnji i navodi da u ponudi ima i domaće jagode, a u povodu istog, svi su se ostali trgovački centri oglasili priopćenjima u kojima ističu da u ponudi imaju obilje domaćih jagoda. Prodaju ih uglavnom po cijeni od 10 kuna za mjericu od pola kilograma, u kojoj je i PDV i njihova marža.
Riječ je, uglavnom, o ranim talijanskim sortama Clery i Alba, koje se sade u Vrgorcu i Vrbovcu, ali i u Veroni i Valladolidu. Pred kupce dolaze otprilike u isto vrijeme, a neki su proizvođači zbog klime u prednosti jer njihove jagode dozrijevanju ranije te na početku sezone postižu najbolju cijenu. U Italiji i Španjolskoj prednost je što je PDV u proizvodnji i prodaji upola manji nego kod nas, a njihovi proizvođači znatno su veći i bolje organizirani u udruge.
Kako su u želji za većim profitom posadili uglavnom ranije sorte, domaćih je jagoda sada najviše na tržištu, ali su hiperprodukcijom sami sebi srušili cijene. U proizvodnju su, reklo bi se, “krenuli kao grlom u jagode”. Pa i u sam prosvjed jer, da su uz argument svježine domaćih jagoda spomenuli i manje pesticida nego u uvoznima, možda bi se i potrošači zamislili. Ali o tome ni riječi.
A kad je o cijeni riječ, jasno je da te i takve jagode u danima vrhunca berbe ni izdaleka ne mogu držati 12 kuna za pola kilograma. Osobito kada znamo da je to cijena iz prve ruke, na štandovima, bez poreza, marže ili većih troškova transporta i skladištenja.
Dok se zagrebačke jagode prodaju diljem grada po toj cijeni, onim poznatijim, vrgoračkim, cijena se srušila unatoč troškovima prijevoza, pa se na Dolcu mogu kupiti i po 16 kuna za kilogram. Nabavna cijena uvoznih prepolovila se na jedan euro po kilogramu i još pada.
I što da sada rade trgovci? Proizvođači od njih traže da dio svoje dobiti na jagodama žrtvuju kako bi spasili njihov urod. Jesu li trgovci humanitarci? Ima li u osiromašenim džepovima potrošača kuna više za domaću jagodu? Je li se netko od proizvođača sjetio da se od viška jagoda može napraviti sok ili marmelada, džem, pekmez? I, na koncu, što će odabrati potrošač? Jeftinije i bolje, ako takve jagode postoje na našem neuređenom tržištu, punom stihijske proizvodnje koja zbog visokih troškova ne može biti konkurentna u usporedbi sa siromašnijima ili bogatijima od nas. Svejedno. Nema više zaštitnih carina. Ni za Veronu ni za Vrnjačku Banju. Pitajte ministra Tolušića, koji se već opekao lanjskim pokušajem zaštite domaćih povrćara, pa je morao podviti rep kada se cijela regija pobunila zbog benignog pokušaja da zaštiti domaću proizvodnju digavši graničnu naknadu na šleper paprike s mizernih 250 na 2500 kuna. Jedina zaštita na koju mogu računati je konkurentnost i kvaliteta bez pesticida.