Ledeno otrežnjenje

Prerano je govoriti o recesiji, no Njemačka, motor Europske unije, pleše po njezinu rubu

AUTOR:

OBJAVLJENO:

13.8.2019. u 15:47

AUTOR:

OBJAVLJENO:

13.8.2019. u 15:47

German Chancellor Angela Merkel attends the weekly cabinet session at the Chancellery in Berlin, Germany, September 26, 2018. REUTERS/Hannibal Hanschke - RC160E5B2F50
Hannibal Hanschke / REUTERS

Njemačka kancelarka Angela Merkel

Paket ledeno otrežnjujuće statistike stigao je iz Londona, Pariza i Berlina gotovo istodobno. Britansko gospodarstvo u drugom se tromjesečju stisnulo prvi put u posljednjih sedam godina, Francuska je kraj lipnja dočekala sa strmoglavim padom industrijske proizvodnje, Njemačka je, s godišnjim padom industrijske proizvodnje od 5,2 posto dotaknula prag recesije, prvi put nakon šest debelih godina.

Doda li se tom paketu permanentno zabrinjavajući ekonomski portret Italije, čini se da jesen ove godine čekamo zabrinutiji nego što smo očekivali. Stiže li nova velika kriza u toliko kratkom roku da još nismo stigli zaboraviti prethodnu? Možda, iako ne nužno. Ono što znamo je da ako do krize dođe, razlozi njezina izbijanja ovaj će put biti drukčiji nego 2007. godine.

Turbulentno proljeće

Britanija je, očekivano, suočena s posljedicama odluke da napusti EU. Unatoč pokušajima britanskog ministra financija Sajida Javida da, barem dok ne propadne i zadnji pokušaj pregovora s Bruxellesom, neutralizira lošu statistiku prebacivanjem krivnje na “globalno pogoršane ekonomske tokove”, britanske su ekonomske brojke, zajedno s funtom, krenule nizbrdo nakon što je postalo jasno da Boris Johnson preuzima čelnu političku poziciju i da Ujedinjeno Kraljevstvo stabilno vozi prema Brexitu bez sporazuma. Suprotno svakom Javidovu pokušaju relativiziranja posljedica dolazdećeg Brexita, brojke pokazuju da je britanska ekonomija rasla čak i u posljednjim danima premijerke Therese May, koja se, svjesna posljedica, svim snagama borila za spašavanje sporazumnog razvoda s EU. Novi pad (prvi je uslijedio odmah nakon izglasavanja Brexita) stigao je s danom Johnsonova preseljenja u Downing Street. Funta danas vrijedi 4,5 posto manje nego posljednjeg dana kad je May vodila Ujedinjeno Kraljevstvo.

Zasad malu utjehu donose tek britanska kućanstva, čija je potrošnja zadržala solidan ritam sa 0,5-postotnim porastom u odnosu na prošlo tromjesečje. Cinici će u tome prepoznati posljednju bogatu rundu u donedavno krcatom londonskom pubu, ali ipak ne smijemo zanemariti činjenicu da je značajan dio britanske starije populacije, koja drži solidan udio u potrošnji kućanstava, glasao za odlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz Unije.

Ako pad britanske ekonomije možemo vezati uz Brexit, izgubljeni ritam francuske i njemačke industrije sugeriraju teži, čini se globalni i ne samo ekonomski poremećaj. Industrijska proizvodnja u Francuskoj se u lipnju stisnula za 2,2 posto, što statistiku na godišnjoj razini gura u minus od 0,3 posto. To se na prvu i ne mora činiti kao poraz, ali riječ je o potpunom brisanju solidnog, dvopostotnog svibanjskog rasta. Za razliku od britanskih obitelji, francuska su kućanstva izgubila potrošački optimizam. Ovog proljeća trošilo se mlako. U Francuskoj, doduše, još nitko ne spominje recesiju, ali turbulentno političko proljeće u Europskoj uniji ostavilo je posljedice. Pravi poziv na uzbunu stiže ipak iz Njemačke, koja je povijesno percipirana kao motor ekonomije cijele EU, a čija statistika danas ukazuje na pad industrijske proizvodnje od 5,2 posto na godišnjoj razini. Uračuna li se u to razdoblje relativno čvrstog rasta tijekom prva tri ovogodišnja mjeseca, pad u drugom tromjesečju čini se još strmijim i ozbiljnijim.

Gluhi Bruxelles

Nijemci su još prošle godine, nakon prvih naznaka usporavanja svoje, na industriji temeljene, godinama čelično čvrste ekonomije, prionuli ozbiljnom radu na restrukturiranju vlastite ekonomske strategije, uz skromnu sugestiju da bi, jer je Njemačka ipak vodeća ekonomska snaga EU, ta njihova strategija trebala postati i europska. Bruxelles se dosad pokazao gluhim, djelomice vjerojatno i zato što se donedavno nije znalo tko će sjesti na čelo Europske komisije, kao ni kakva politička budućnost čeka kancelarku Angelu Merkel.

Njemačka strategija temeljila se prije svega na zaštiti domaćih (i europskih) strateških kompanija od velikog vala kineskog preuzimanja. Danas se, međutim, pokazuje da njemačka, ali i francuska, pa i ostale europske industrijske perjanice trpe najviše od usporavanja ekonomskog rasta u Kini. Strah od velikog preuzimanja ustupio je mjesto strahu od ozbiljnih posljedica sve manjeg broja kineskih narudžbi. Kineski BDP danas raste godišnjom stopom od 6,2 posto, što je i dalje zamamna statistika za bilo koju zemlju razvijenog Zapada, ali najniža stopa rasta Kine u posljednjih 27 godina. Logična posljedica je usporavanje rasta potrošnje u Kini, gdje je hlađenje ekonomije dovelo do usporavanja rasta srednjeg, potrošnji najsklonijeg sloja stanovništva. U Europi se to iščitava kroz manji broj narudžbi automobila od BMW-a i Mercedesa, dramatično manji izvoz francuskih vina, talijanskih odijela i namještaja…

Njemački osigurač

U svojoj posljednjoj procjeni raspoloženja njemačkih potrošača, Hrvatima poznat njemački think tank Ifo institut (pisali su ekonomsku strategiju HDZ-u u vrijeme Tomislava Karamarka) spustio je indeks optimizma s već negativnih 2,1 u lipnju na negativnih 5,7 u srpnju, što je najniža razina u posljednjih sedam godina i prvi put u ovom tisućljeću da su “ekonomski pesimisti” u Njemačkoj nadjačali optimiste.

Unatoč tome, prerano je govoriti o recesiji. Njemačka je danas najmanje zadužena zemlja Europe, s udjelom javnog duga u BDP-u manjim od 50 posto i s viškom od 40 milijardi eura u državnoj blagajni. Pritisak da se taj novac upotrijebi za pokretanje motora ekonomije sve je veći i, unatoč ustrajnoj politici državne štednje, to je osigurač koji se u trenutku kada zatreba može brzo staviti u funkciju.

Nova ekonomska kriza, udari li uskoro, bit će bitno različita od prethodne. Europski bankarski, financijski i monetarni sustavi danas su zdraviji i čvršći nego ikada, a euro je tijekom prošle velike krize ojačan nizom dodatnih mehanizama koji su na raspolaganju Europskoj središnjoj banci. Buduća kriza stići će s valom globalnih političkih promjena čiji su se prvi znakovi pokazali kroz izglasavanje Brexita, Trumpovo osvajanje Bijele kuće, jačanje europskih populističkih pokreta i sve jače zahtjeve za promjenom prevladavajućeg političkog sustava.