Kada govori o ekonomiji, pa i kada se nađe pod pritiskom kakvom ga je u svojoj emisiji u četvrtak navečer izložio Zoran Šprajc, premijer Andrej Plenković ne da se izvući iz svoje “komforne zone”.
On se drži brojki koje zna, a takvih je nedvojbeno mnogo, nije ga lako uhvatiti nespremnog, ne omakne mu se neka brojka ili tvrdnja koju će ekonomisti opovrgnuti ili ismijati.
Ipak, njegov posljednji javni nastup iznova potvrđuje da premijer ustrajava samo na brojkama i argumentima koji mu idu u prilog. Kad je riječ o ekonomiji, njegova pozicija uvijek je obrambena, a potvrdu da je u pravu crpi iz mišljenja rejting agencija i Europske komisije. No, da bi podaci i objašnjenja bili uvjerljiviji, premijer bi morao priznati i ekonomske slabosti zemlje, a to znači i obvezati se da će se njima pozabaviti malo srčanije.
Što je premijer Andrej Plenković rekao, a što zapravo stoji iza toga?
“U mandatu ove Vlade plaće u državnim i javnim službama porast će 18,3 posto.”
U slučaju štrajka školskih sindikata, koji traže povećanje koeficijenata i smanjenje zaostajanja plaća za ostalim sektorima, premijer tvrdi da će plaće državnih i javnih službi u mandatu njegove Vlade porasti 18,3 posto te da će se uredba o koeficijentima razmotriti u prvih šest mjeseci iduće godine. S obzirom na to da je riječ o četverogodišnjem povećanju, proizlazi da plaće godišnje rastu oko 4,5 posto, što je solidno povećanje u odnosu na vrijeme recesije, ali uglavnom u skladu s nominalnim povećanjem BDP-a. Međutim, neovisno o tome imaju li školski sindikati pravo kada se žale na to da su učitelji i nastavnici podcijenjeni, premijer ne pokazuje osobit entuzijazam u pogledu reformiranja sustava plaća pa i funkcioniranja državne uprave, već inzistira na tome da Vlada i po tom pitanju dovoljno radi. Kao primjer navodi donošenje uredbe kojom će se na razini županija broj zaposlenih smanjiti za 600.
“Imamo zdrav gospodarski rast koji se ne temelji na zaduživanju već smanjujemo javni dug.”
Prema podacima Eurostata, na kraju prošle godine hrvatski javni dug iznosio je 74,8 posto BDP-a ili 286,1 milijardu kuna, dok je 2016. godine iznosio 83,7 posto BDP-a ili 284,4 milijarde kuna. Iz toga proizlazi da dug nije nominalno smanjen, što, uostalom, uspijeva malo kojoj zemlji, ali je doista značajno smanjen u nominalnim iznosima. Taj zacrtani tempo smanjivanja udjela javnog duga u BDP-u Vlada planira nastaviti i u idućim godinama, a to je ujedno glavni razlog zbog kojega je Hrvatska uspjela vratiti investicijski rejting. No, kada kaže da Hrvatska raste na zdravim osnovama, premijer je ipak manje uvjerljiv iz jednostavnog razloga što je struktura hrvatske ekonomije i dalje nepovoljna; previše je ovisna o uvozu, a raste uglavnom zahvaljujući turizmu i potrošnji kućanstava.
"U mandatu ove Vlade ostvarili smo porezno rasterećenje u iznosu od devet milijardi kuna.”
Iako devet milijardi kuna zvuči mnogo, posrijedi je kumulativni iznos ostvaren kroz tri kruga “porezne reforme”. Međutim, s udjelom prihoda opće države u BDP-u iznad 46 posto, među usporedivim zemljama Hrvatska i dalje ostaje jedna od porezno opterećenijih zemalja.
“S devet posto ugovorenih EU projekata 2016. godine, taj je postotak povećan na 86 posto ove godine, a dogodine je cilj da bude 100 posto.”
Sadašnje brojke sugeriraju da bi taj cilj mogao biti ostvaren. Međutim, osim ugovaranja projekata u odnosu na dodijeljeni iznos za alokaciju u razdoblju od 2014. do 2020., važna je i njihova realizacija, a po tom kriteriju Hrvatska i ne stoji tako dobro. Posljednji dostupni podaci pokazuju da je realizirano samo 21,5 posto ugovorenih sredstava. No, njihova realizacija ne završava 2020. godine nego 2023.
“Za drugim zemljama zaostajemo jer su one prije ušle u EU.”
Kad govori o zaostajanju Hrvatske, premijer iznosi isključivo otegotne okolnosti u kojima se zemlja našla, poput rata, višegodišnje međunarodne izolacije i kasnijeg ulaska u EU od ostalih. “Nađimo se za osam godina, kada završi iduća financijska perspektiva, i onda ćemo podvući crtu i vidjeti kakvo je bilo iskustvo prije 2013. godine, kada nije bila u EU, i gdje će biti tada. Tada se radi rezime.” Iz toga proizlazi da premijer vjeruje kako će zemlja prosperirati i razviti se zahvaljujući europskim fondovima. Iskustvo drugih zemalja doista pokazuje da je taj novac važan, ali svakako ne i dovoljan.