U studenom 2016., netom nakon predstavljanja porezne reforme koju je pripremilo Ministarstvo financija, za Jutarnji list napisao sam kraću analizu čiji je naslov bio “Porezno rasterećenje mora biti veće, barem na razini 1% BDP-a”.
U osvrtu na predstavljenu reformu napisao sam kako je ona korak u dobrom smjeru, no da planirano porezno rasterećenje iznosi samo 0,5% do 0,6% BDP-a (2 milijarde kuna), što je premalo, te da bi trebalo ići znatno hrabrije s rasterećenjem od minimalno 1% BDP-a, tj. neto efektom od najmanje 3,5 mlrd. kn koje bi ostale u džepovima građana i poduzetnika.
Iako je bilo nekih izmjena u odnosu na inicijalni prijedlog, u Ministarstvu su ipak ostali pri planiranom iznosu rasterećenja bojeći se da će u suprotnom ugroziti tada planirani cilj smanjenja deficita opće države na 1,6% BDP-a u 2017.
No danas imamo potvrdu kako je oprez bio (pre)velik: saldo opće države umjesto planiranog deficita od 1,6% BDP-a bio je u suficitu 0,9% BDP-a, a javni dug je pao za gotovo 3 p.b. na ispod 78% BDP-a (najniža razina od 2012.).
Nakon dugog vremena u kojem su hrvatski ministri financija državni proračun planirali nerealno optimistično (možemo slobodno reći i neodgovorno), na čelo je zasjeo ministar čije su projekcije izrazito konzervativne. Posljedica takvih konzervativnih projekcija je da su već dvije godine u nizu konačni rezultati značajno bolji od planiranih.
Nezasitna ministarstva
Jasno je kako je ministru financija konzervativnim projekcijama prihoda lakše zadržati kontrolu nad rashodnom stranom proračuna, tj. da mu je lakše izaći na kraj s nezasitnim ministarstvima koja uvijek traže više. Isto tako, ostvarenjem rezultata boljih od inicijalno planiranih (umjesto podbačaja), stječe se povjerenje među investicijskom zajednicom da se odgovorno upravlja javnim financijama te da se u budućnosti neće probijati postavljeni limiti.
No vrijeme je i da se zapitamo možemo li nakon razdoblja preoptimističnih (neodgovornih) planiranja proračuna te sada razdoblja izrazito konzervativnog planiranja prihoda napokon krenuti s realnim ili tek blago konzervativnim projekcijama? Jesmo li dostigli tu razinu da realno planiranje prihoda neće slabiti poziciju ministra u želji da rashode drži pod kontrolom?
Iako je promjena u vidu ostvarivanja rezultata boljih od originalnih projekcija dobrodošla, pitanje je koliko je ovakvo (pre)konzervativno planiranje optimalna strategija u ovom trenutku za Hrvatsku.
Porezno rasterećenje u prošloj godini pripomoglo je da hrvatsko gospodarstvo poraste za 2,8% - no ta je stopa rasta bila uvjerljivo najniža u usporedbi s novim zemljama članicama EU! Rumunjska je, primjerice, rasla 6,9%, Malta 6,4%, Slovenija 5%, Estonija 4,9%, Poljska 4,6%, Latvija 4,5%, Češka 4,4% itd.
Da je porezno rasterećenje bilo veće, i gospodarski rast bi vjerojatno bio viši - time bi se stvorila i koja tisuća radnih mjesta više, pritisak na rast plaća bio bi još malo viši, u zemlji bi ostala koja stotina ljudi više i sl. A kao što smo rekli, prostora za veće rasterećenje je bilo.
Nije sporno da je stanje javnih financija do 2016. bilo katastrofalno: i dandanas je hrvatski javni dug previsok, a to stalno valja imati na umu. No treba postaviti i sljedeće pitanje: je li u ovom trenutku, kada hrvatsko gospodarstvo teško raste i tek dostiže razine gdje je bilo prije 10 godina, za Hrvatsku optimalno da ima suficit proračuna od 0,8% BDP-a te visoki primarni suficit od čak 3,7% BDP-a?
Ne bi li bolja alternativa bila da je građanima i gospodarstvu ostalo nešto više novca u džepu i da je ukupni gospodarski rast bio viši, tj. da su navedeni proračunski suficiti bili nešto niži kao posljedica većeg poreznog rasterećenja?
Dakle, nije upitno treba li Hrvatska u ovoj fazi gospodarskog ciklusa (ekspanziji) smanjivati javni dug te težiti da proračunski saldo bude uravnotežen ili u blagom suficitu. Naravno da treba i to bi trebalo biti polazište svake odgovorne fiskalne politike - no to nije dvojba o kojoj govorimo. Kao što nije ni dvojba treba li suficit potrošiti na veće rashode (ne treba, i ovako je državna potrošnja previsoka).
Prava dvojba je proračunski suficit od nekoliko milijardi kuna, ili ostavljanje više novca u džepovima onih koji u prvom redu i pune proračun. Naime, viši gospodarski rast - i sve na što on utječe, od rasta zaposlenosti, plaća i ukupnog životnog standarda - Hrvatskoj je silno potreban, a može se potaknuti izraženijim snižavanjem poreza kojim bi se taj višak ostavio građanima i gospodarstvu.
Brzi rast
Hrvatska ekonomija naprosto je preopterećena porezima, a visoki porezni teret otežava postizanje viših stopa gospodarskog rasta. Na priloženom grafikonu možemo vidjeti kako je u Hrvatskoj udio prikupljenih poreza i doprinosa u BDP-u drugi najviši među usporedivim zemljama.
U navedenome treba tražiti jedan od razloga zašto nove zemlje članice EU rastu brže od Hrvatske, baš kao i odgovor na pitanje zašto stvoreni prostor treba iskoristiti za snižavanje poreznog tereta (jer to će pozitivno utjecati na konkurentnost i dinamiziranje hrvatske ekonomije). Time dolazimo do novog paketa poreznih izmjena koje bi trebale stupiti na snagu početkom sljedeće godine; prema riječima ministra financija, javnosti će ih predstaviti početkom sljedećeg mjeseca.
Iz dosadašnjih medijskih istupa može se zaključiti kako se razmišlja o kombinaciji snižavanja osnovne stope PDV-a za jedan postotni bod, ukidanju ili snižavanju doprinosa za zapošljavanje i ozljede na radu (koji povećavaju ukupni trošak rada) te eventualno snižavanju stopa poreza na dohodak i/ili širenju poreznih razreda.
Međutim, iako ništa nije eksplicirao, pažljivijim slušanjem ministra moglo se zaključiti kako nije sklon tomu da porezno rasterećenje bude znatno većeg od prijašnjeg. Na pitanje novinara možemo li očekivati snižavanje stope PDV-a na 24% (što je gubitak u proračunu oko 2 milijarde kuna) i ukidanje spomenutih doprinosa na plaće (2,6 milijardi kuna), rekao je kako ne bi išao tako daleko, a iz čega možemo iščitati kako će se ukupno porezno rasterećenje zadržati u okvirima 1% BDP-a.
Na stranu inzistiranje na smanjenju PDV-a (iako se struka jasno opredijelila da bi prednost trebali imati neki drugi porezi, napose oni koji opterećuju rad, a s time se očito slažu i građani), smatram kako bi ukupno porezno rasterećenje trebalo biti osjetno veće od planiranog.
Naime, današnje stanje javnih financija te gospodarsko okruženje u kojem se nalazimo otvara prostor da ukupno porezno rasterećenje bude do čak 1,5% BDP-a tj. oko 5 milijardi kuna, a da istodobno proračun bude uravnotežen te da javni dug nastavi padati.
Budući da je prošle godine proračun opće države bio u suficitu 0,8% BDP-a, a dostupni podaci za ovu godinu pokazuju da se nastavlja izvrsno puniti, može se očekivati da će ove godine rezultati ponovno biti znatno bolji od plana te da će suficit biti preko 1% BDP-a, a primarni suficit vjerojatno preko 4% BDP-a.
No još je važnije da stvari treba promatrati dinamički: veće porezno rasterećenje potaknut će snažniji gospodarski rast, a to pak kroz kanale povećane potrošnje donosi bolje punjenje proračuna. Tome smo, uostalom, upravo svjedočili prošle godine: iako se nominalno radilo o poreznom rasterećenju u visini od oko 2,5 milijardi kuna, porezni prihodi ne samo da nisu pali za navedeni iznos već je došlo do njihova porasta (prihodi od poreza prošle godine porasli su za 3,5 milijardi kuna).
Da zaključim, Hrvatskoj je u ovom trenutku najvažnije ostvarivati više stope rasta BDP-a koje će generirati novo zapošljavanje i rast plaća. Smanjenje poreza jedno je od najefikasnijih rješenja u kratkom roku za postizanje toga cilja.
Fiskalnog prostora za ozbiljnije porezno rasterećenje ima, a pod uvjetom da rashodi ostanu pod kontrolom, ono bi trebalo iznositi 4-5 milijardi kuna.