Prvi put pod reflektorima

Osoba godine: radnik. Još uvijek mu nije dobro, no raste mu pregovaračka snaga

AUTOR:

OBJAVLJENO:

30.12.2018. u 8:23

AUTOR:

OBJAVLJENO:

30.12.2018. u 8:23

Karlovac, 100315.
Radnici HZ Infrastrukture vrse rekonstrukciju pruge na zeljeznickom kolodvoru u Dugoj Resi.
Na fotografiji: Radovi na pruzi.
Foto: Robert Fajt / CROPIX
Robert Fajt / Hanza Media

Ilustracija

Otkako je počela hrvatska tranzicija, govorilo se više ili manje samo o kapitalu. Ove se godine prvi put najviše spominjalo radnike. Iza toga se ne krije nikakav ideološki pokret ili probuđena svijest radničke klase. Uostalom, ljevičara, pa i socijaldemokrata, u ovoj zemlji praktički više nema, osim na Facebooku ili Twitteru, što je suvremeni pandan za izraz “salonski ljevičar”. U Hrvatskoj su radnici prvi put pod reflektorima, čine se bitni kao i kapital, i to iz posve tržišnih razloga koji su se u svoj svojoj raskoši počeli pokazivati u 2018., a posljedica su dugog niza ekonomskih i političkih izbora, odluka i nastalih okolnosti.

Zato se bez pretjerivanja može reći da je radnik u 2018. “osoba godine” u Hrvatskoj, a pozadina je ekonomski vrlo jednostavna i logična: poklopio se gospodarski rast i manjak radne snage. Da se razumijemo, ne tvrdimo da je postignut napredak u položaju radnika u Hrvatskoj niti da je živjeti od plaće postao lakši zadatak. Tvrdimo, međutim, da se događa promjena na tržištu, da radnicima raste pregovaračka snaga te da će poslodavci - oni koji već nisu - razvijati strategije njihova privlačenja i zadržavanja. Neki su tako počeli dizati plaće, što se vidi i u državnoj statistici. Pioniri su bili u turizmu, u hotelskim kompanijama, i građevinarstvu. Potom su se oglasili trgovci, a onda i u prehrambenoj industriji. Državni zavod za statistiku objavio je, primjerice, da je za prvo polugodište ove godine prosječna mjesečna isplaćena neto plaća bila 6237 kuna, a u drugom polugodištu 2017. iznosila je 6009 kuna, što pokazuje da je nominalno viša za 3,8 posto, a realno za 2,7 posto u odnosu na drugo polugodište 2017. godine (dok je u odnosu na isto razdoblje prošle godine nominalno viša za 4,6 posto, realno za 3,2 posto).

No rast realne prosječne plaće zaostaje za drugim tranzicijskim zemljama. Kako ukazuje docent Velibor Mačkić s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, Globalni izvještaj o plaćama Međunarodne organizacije rada stavlja Hrvatsku i njene radnike u razdoblju od 2008. do 2017. na samo dno te liste sa 0,2 posto. Poslodavci će pritom reći da sada realne plaće rastu brže od proizvodnosti ili u skladu s njom, ali kad se uzme u obzir dulji vremenski period, stvari izgledaju drukčije, upozoravaju ekonomisti. Trend je u korist kapitala, ne plaća, u svijetu pa i kod nas. Osim toga, prosječnu plaću, ili onu veću od nje, dobiva u Hrvatskoj malo radnika, to je tek statistička kategorija. Realnost je sljedeća: neto plaću od 2701 do 6000 kuna prima 56,4 posto zaposlenih, od 6001 do 12.000 kuna njih 34,1 posto, a iznad tog iznosa samo 4,2 posto zaposlenih.

Izdašne božićnice

Fenomen poznat kao “glasanje nogama”, iseljavanje, omogućeno slobodom kretanja u Europskoj uniji, pokazuje kako poduzetni radnici rješavaju problem. Odnosno, kako ih je u zadnjih pet godina problem premalih plaća ili loših općih uvjeta riješilo njih oko 230 tisuća. Pitanje je što će biti s ostalima, odnosno kako će poslodavci, Vlada i radnici odgovoriti na izazove koji su pred domaćom ekonomijom u kojoj ima kapitala, ali nedostaje radnika - zbog demografije, kvalifikacija, politike i biznis modela. Ili, ima financijskog kapitala, ali nema ljudskog, kako vam drago. Isplata izdašnijih božićnica u nekim boljedržećim kompanijama - čime je na neki način počastio ministar financija Zdravko Marić, dižući pod kraj godine neoporezivi prag za nagrade - tek je malo više od tapšanja radničkog ramena. Kao i zakonsko dizanje minimalne plaće na 3750 kuna bruto, ili neto 3000 kuna, što je bilo najveće jednokratno povećanje minimalne plaće od 2008. godine, kako je naglasio premijer Andrej Plenković. U Hrvatskoj danas oko 12 tisuća tvrtki isplaćuje minimalac, za oko 45 tisuća zaposlenih.

Vedrana Pribičević, predavačica sa Zagrebačke škole ekonomije i managementa, upozorava pak da je “niz ekonomskih politika koje se provode zadnjih par godina imalo stravičan efekt na plaće radnika”, a kao primjer navodi stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa. Ukazuje na istraživanje Ekonomskog instituta Zagreb koje je pokazalo da je ta mjera srušila plaće mladim obrazovanim ljudima, posebice ženama. “Poslodavci su mogli po bagatelnim cijenama zaposliti tek par godina mlađe radnike bez iskustva, umjesto da povećaju plaće postojećim mladim radnicima. Mjera je rezultirala i guranjem mladih ljudi u ekonomsku neaktivnost”, napominje.

Kakav će biti rasplet ove naše drame s radnom snagom? Hoće li napokon i radnik profitirati? Nije još jasno. Ugledni hrvatski ekonomist Ivo Bićanić nedavno je na portalu ideje.hr objavio da su pritisci na tržištu rada i zapošljavanja strukturna reforma koja se dešava - nepozvana. Na posve je drugom mjestu nego što su političari najavljivali, a najvažnije je što je nitko i ne kontrolira.

“Navodno postoje pritisci na povećanje plaća kako bi se taj manjak ponude/višak potražnje riješio, odnosno neravnoteža riješila povećanjem cijene. Navodno se tržište rada mijenja od tržišta kupca (poslodavaca) u tržište prodavača (radnika). Navodno se traži rješenje i olakšavanjem zapošljavanja stranaca. To je sve navodno. Zasad se malo toga napravilo, a nije nemoguće da restrukturiranje ode nekim čudnim smjerom pa i da zaglibi bez rješenja”, ocjenjuje iskusni Bićanić. Primjerice, ako se samo uvezu strani radnici, tada neće biti razloga za restrukturiranje nego će se tek proširiti ponuda. Grubo je potom ocrtao četiri scenarija s dizanjem plaća, a samo jedan ima sretan kraj. Naša uputa za čitanje: budite spremni na provokaciju i aktivirajte maštu.

Što je Bićanićev happy end? Scenarij u kojem nitko ne gubi, a uključuje rast proizvodnosti kroz uvođenje novih tehnologija, iz čega se onda pokrije cijena rasta plaća, a pritom jednako raste i profit. No taj scenarij ne smatra baš realnim. Sumnjičav je jer hrvatski poslodavci “imaju sklonost uslugama (turizam je usluga) gdje su mogućnosti za povećanje proizvodnosti vrlo ograničene, i skloni su uložiti veliki trud u dizanje zaštitnih zidova”. Taj scenarij s ambicioznim investicijskim ciklusom, osim toga, ne ide uz postojeći kroni kapitalizam, dodaje.

Ponudio je i scenarij obmane. Taj će se zbiti ako poslodavci rast plaća u cijelosti pokriju rastom cijena. Tada neće biti realnog rasta plaća, radnici će biti nasamareni (patit će od novčane iluzije, kaže), a odnos plaća i profita ostat će nepromijenjen. Ozbiljno restrukturiranje će se zbiti u scenariju u kojem se barem djelomično dogodi preraspodjela troška rasta plaća nauštrb dobiti. “Moguće je da ovo restrukturiranje vodi do interne deprecijacije. Prvi put je uspjela na račun radnika, ali ovaj put bi išla na račun kapitalista i profita. Prije je tečajna politika vlasti prisilila na jednu vrst interne devalvacije, sada može na drugu vrstu”, smatra Bićanić. Pitanje je, naravno, zašto bi poslodavci na to pristali ako nisu prisiljeni…

U skromnom opsegu

I tako dolazimo do posljednjeg scenarija. U njemu rastu plaće, ali se ne smanjuju profiti nego ponuda javnih dobara i usluga, a do toga je došlo jer su poslodavci izborili niže poreze i doprinose na plaće. “Povećanje plaća radnika je na račun ponude javnih dobara i usluga - meso i gemišt svaki dan, ali lošije škole i dulje liste čekanja”, prevodi taj scenarij na svakodnevni jezik Bićanić. On, naime, nije uvjeren u ovaj rasplet na način koji to sugeriraju poslodavaci (zove ih pritom kapitalisti), da bi se padom poreza/doprinosa na plaće povećala efikasnost države, niti da bi poslodavci tada više ulagali, pa bi rasla zaposlenost i blagostanje u državi.

Od svega, bit će na kraju neki miks, a Bićanić ocjenjuje: “Restrukturiranja i strukturnih promjena će biti, ali u vrlo skromnom opsegu.”

U svakom slučaju, i stručnjaci Ekonomskog instituta u rujnu su upozorili da nedostatak radne snage u pojedinim zanimanjima stvara pritisak na povećanje plaća, može dovesti do ugrožavanja rasta pojedinih sektora, pa i čitavog gospodarstva. Vrlo glasni oko tih problema su već dulje vrijeme u građevinskim kompanijama gdje, nezadovoljno kažu direktori, gotovo pa pregovaraju sa svakim radnikom koji dolazi ili odlazi kao da su u pitanju nogometaši i prijelazni rokovi, kako su nedavno objavile jedne lokalne novine u Međimurju. Ponekad i nije stvar samo u plaći koja se sada može dobiti, a još uvijek nije konkurentna zapadnoeuropskima: ljudi odlaze u bogatije članice Unije zbog višeg dječjeg doplatka i sigurnije mirovine.

Statistika nudi pregršt raznolikih informacija, a otvara vrata raspravama koje kreću od primjedbi o neadekvatnoj strukturi radnika koji ostaju, preko lošeg obrazovanja novih generacija, do starenja i smanjenja opće populacije te prijetnje siromaštvom, odnosno rasta nejednakosti. Jedan od podataka koji posebno privlači pažnju jest da je stopa registrirane nezaposlenosti na povijesno niskim razinama, kreće se oko devet posto, a očekuje se njeno daljnje smanjivanje u 2019. godini kao efekt emigracije.

Anketna nezaposlenost je još niža. Trenutačno je 148.480 onih koji nemaju posao (podaci Hrvatskog zavoda za zapošljavanje). Istodobno, kvota za uvoz radne snage raste iz godine u godinu pa je za 2019. skočila na 65.100, od čega ona za produljenje već izdanih dozvola za zapošljavanje stranaca iznosi 15 tisuća, a za sezonski rad 6540. S najviše dozvola za novo zapošljavanje mašu građevinski poduzetnici (17.800), potom oni u turizmu i ugostiteljstvu (10.611), a po otprilike 2000 poduzetnici u sektoru prometa, trgovine, metalne industrije i poljoprivrede.

Hoće li se, dakle, stvari na domaćem tržištu rada možda riješiti same od sebe, pa “tko preživi pričat će”? Kad se uz strance doda automatizacija, odnosno robotizacija proizvodnje, hoće li radnik uopće biti ekonomski/ socijalni problem? Uostalom, osjetit će se efekt porezne reforme, iduće godine dižu se plaće javnim službenicima, a doznake iz inozemstva već uvelike popravljaju dohodovne rupe… Moguće, pitanje je samo na kojoj razini ćemo se tada nalaziti kao gospodarstvo i društvo.

Velibor Mačkić u analizi opcija koje nam stoje na raspolaganju nadovezuje se na Bićanića i ne vjeruje da će se optimalni rasplet dogoditi tako jednostavno niti spontano. Najvjerojatnije je da će interventni uvoz radnika, kao dogovor poslodavaca i Vlade, uz prešutnu suglasnost sindikata, imati direktni pozitivni efekti za promatrane sektore dok su efekti tog poteza na ukupno ekonomsko i društveno blagostanje ograničeni. Po njemu, idealna opcija je dogovor radnika/sindikata, poslodavaca i Vlade, odnosno njihovo aktivno sudjelovanje i povjerenje. Ta opcija omogućuje izlazak iz tzv. zatvorenikove dileme, kaže Mačkić, u kojoj se sva tri aktera sada nalaze. “Rješenje situacije predstavlja dogovor sukladno kojem poslodavci pristaju isplaćivati plaće u cijelosti preko računa u punom iznosu, dok država pristaje smanjiti porezno opterećenje. Radnici zauzvrat pristaju ostati i/ili vratiti se natrag u Hrvatsku. Riječ je o jačanju kolektivnog pregovaranja i na taj način zajedničkog upravljanja agregatnom potražnjom. Ne treba posebno naglašavati da je ova opcija za Hrvatsku najbolja, ali ujedno i najmanje moguća”, zaključuje.

Vezano pak uz emigraciju, Mačkić podsjeća na rad političkog ekonomista Alberta Hirschmana pod naslovom “Izlazak, glas i lojalnost” jer smatra da on možda najbolje objašnjava reakcije radnika u Hrvatskoj. “Situacija u kojoj ljudi dižu ruke i napuštaju bilo koju organizaciju je alarmantna i upućuje na potrebu potpunog preispitivanja postojećeg modela upravljanja. Ali tu leži i paradoks. Izlazak, odnosno glasanje nogama, dovodi do situacije u kojoj slabi reformski potencijal te, zapravo, oni koji ostaju bivaju zarobljeni u suboptimalnoj ravnoteži”, poručuje.

Socijalna atomizacija

Zarobljeni, dodali bismo, samo ako tako izaberu. Socijalna atomizacija kojoj smo svjedoci, gdje radnici uglavnom pregovaraju individualno, a najčešće se vide u ulozi potrošača ili birača, u ovoj se situaciji može promijeniti, a oni postati artikuliraniji i organiziraniji. Možda ih izazove i neki hashtag s popularnih društvenih mreža, recimo: #ijasamradnik. Ili žuti prsluci. Država ima također svoj dio posla odraditi oko poslovne klime, obrazovanja i pravne sigurnosti, ali u cijenu rada vjerojatno više ne može intervenirati.

Porez na dohodak može još samo ukinuti, kaže Matija Kroflin, makroekonomski analitičar pri Nezavisnom sindikatu znanosti i visokog obrazovanja, a u doprinose na plaću ne može dublje dirati zbog opstanka sustava zdravstva i mirovina. Što preostaje? Poslodavci moraju početi bolje upravljati, kaže, produktivnost i plaće moraju zajedno rasti. “Lopta je sada u dvorištu poslodavaca. No zaoštravanje na tržištu rada zbog manjka radnika nije specifičnost samo Hrvatske. Sličan je trend i u drugim istočnoeuropskim zemljama gdje također raste cijena rada”, naglašava Kroflin. Kod nas se to najvećim dijelom u zadnjih godinu dana odnosi na (pomoćne) uslužne djelatnosti gdje radnika najviše nedostaje. To se poklapa i s pokazateljima da su - barem je tako bilo do ove godine - hrvatski radni migranti slabijeg obrazovanja od prosječnog europskog radnog migranta; većinom su sa završenom srednjom ili osnovnom školom.

Vedrana Pribičević naglašava da emigracija ima pozitivne efekte na tržište rada u kratkom roku, a negativne u srednjem i dugom roku. “Smanjenje kvalitete i kvantitete radne snage utječe na potencijalni BDP, odnosno smanjuje stope kojima ekonomija može rasti u ekspanziji”, napominje. Što je pozitivno? “Postoje dokazi da emigracija u zemlje s boljim institucionalnim okruženjem obično biva praćena poboljšanjem institucionalnog okruženja u zemljama iz kojih se emigrira.” Pa ponadajmo se.